Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

NEDJELJA, SPORTSKI DAN

Ni loše vrijeme, ni svi minusi gospodina Celzijusa neće moći pokvariti ove sportske predstave

Objavljeno prije

potopljen stadion Iza vage

Ponos našeg grada NK Neretva u prvih 5.kola nema poraza. Evo, kako vidim i čujem u Pločama su prošle subote protiv Jadrana odigrali 2:2 i sa 9 bodova su u vrhu trećeligaškog juga.
A baš protiv tog Jadrana je prije 15 godina branio Duško Mijoč – Dule koji je i sada trener golmana u Neretvi. I već u 5. minuti primi gol sa 40 metara i ostane ležat na travi. Ulazi Išola i pita ga:
– Dule, šta je hočeš sprej???
– Ma kakav sprej, pištolj mi donesi!!!!!!

A igrala je Nerteva i u 1. Hrvatskoj nogometnoj ligi prije 20 godina. A jedan od najboljih bio je legendarni vezni igrač NK Neretve Lukša Veraja koji je igrao u to vrijeme vrhunski nogomet i bio je neizostavni dio slavne Neretvine ekipe.
Trener je tada bio Luka Bonačić i pred važnu utakmicu skupio je igrače u svlačionicu i napisao na tabli 10 igrača koji će igrati, kako bi im objasnio zadatke na utakmici. Fali jedanaesti na tabli. Znajući da on fali javi se Lukša:
– A, treneru zašto mene nema na tabli, di sam ja?
Luka će njemu:
– E, baš sam tebe čekao. Ti ćeš normalno igrati, ali što ja tebi imam objašnjavati što ćeš raditi kada za tebe nijedna taktika ne valja. Nego, ti Lukša kada počne utakmica uzmi loptu pa s njom malo do Doma zdravlja, pa do hotela, pa do policije, ionako nikome ne dodaješ!

Ma najvažnije je da Neretva gura i da je dobila Neretvanaca jer takav rivalitet ne postoji u Dalmaciji. A najnesretniji je bio Boro Ilić, naš Metkovac koji jedini u Metkoviću navija za Neretvanac, što je sigurno raritet u povijesti našega grada. Em što je šjor Boro Ilić strastveni zaljubljenik u nogomet, u NK Neretvanac, u NK Hajduk, u NK Barcelonu, on se voli okušat i u klađenju. Tata mata za sve, odigrao danas u kladionici 2 listića od 5 kuna i po dobrom starom običaju pao oba dva, pa drži predavanje svima i na kraju izjavi: “Toliko me ide na kladionici, da kada bih odigrao da će večeras pasti mrak, promašio bih!”. I sada ti njemu reci da nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Neretva nije nastavila niz jer je ove subote domaća utakmica odgođena. Naime teren iza Vage je poplavio zbog kiše koja se srušila na Metkovič ove subote. Vidimo se onda u utorak u nadi da nećemo prisustvovati vaterpolo utakmici. AJMOOOOOO MOJA NERETVA !!!

Rukometaši startaju u prvoj ligi (drugi razred hrvatskog rukometa) u nadi da će povratiti rukomet na stare slavne staze Mehanike i Metković Jambe kada su naši rukometaši žarili i palili prostorima bivše Jugoslavije i Europe. Baš iz tih dana datira ova priča:
– Krajem 70-tih godina prošlog stoljeća ponos našega grada RK Mehanika igra u Zenici utakmicu protiv istoimenog ligaša u tadašnjoj međurepubličkoj ligi. Pošto domaćinu gori pod nogama uprava kluba i igrači Mehanike dogovaraju utakmicu, a zauzvrat će željezara Zenica dati firmi Mehanika vrijedan posao. Ali… ima problem. Ne smije se ništa reći Ljubi Reziću i Vlahi Lovriću – Lori jer oni ne bi prodali utakmicu ni za živu glavu, sve da ih kolješ. Takvi su bili. I bi tako.  Završilo prvo poluvrijeme 9:9, Ljubo brani ko lud, a svih 9 golova zabio Lora. Minut do kraja, nerješeno, lomi se utakmica. Ivica Orlović – Oro ide u kontru, a na crti čeka Lora sam ko duh i viče:
– Oro, dooooodaj, sam sam !!!!!!
Oro se diže, puca i viče Lori:
– NISI DOVOLJNO SAM !!! I promašuje cijeli gol.
Utakmica se izgubila, Mehanika je dobila posao, a nisam baš siguran da li su Ljubi i Lori do dan danas rekli da je utakmica bila namještena.

Krenuo je i mlađi Neretvin brat ONK METKOVIĆ u 1. Županijskoj nogometnoj ligi i to odlično, pobjedom 3:2 u prvom kolu protiv Župe dubrovačke na Štruvinom. Njima idu veliki pozdravi i želja da dogodine zaigraju u 3. HNL u gradskom derbiju protiv Neretve.

A, evo i jedna dobra stara vezana za njih. Marinu Jelčiću – Mari, legendarnom igraču ONK Metkovića, pukle kopačke i sad što će s njima, odluči ih odnijeti postolaru da ih proba popraviti. Ode on kod Siniša Brečić-postolara, ali kako je u njega bilo zatvoreno ostavi kopačke u pizzeriji Marino, pa da mu ih oni daju kada otvori, a on će doći kad ih popravi. I tako dolazi Marin Jelčić Mara nakon par dana da vidi jesu gotove kopačke, a Siniša mu s vrata kaže:
– Jesu majstore gotove su. Samo da ti kažem, da si mi više ti zemlje donija u dvi kopačke, nego mi je did ostavija kad je umra!

Još u onoj državi i nekoj ondašnjoj ligi ONK Metković prijavio Antu Krstičevića – Baju kao doktora na svojoj utakmici. Nakon nekoliko minuta igre dugogodišnjeg igrača Juricu Družijanića udare po lijevom zglobu i Jurica padne na zemlju. Sudac odmah poziva doktora da uđe. Ulazi Baja uzme Jurici desnu nogu, mućne sprej i počme štrcat, na što mu Jurica govori:
– Nije Baja desna noga nego liva…
A Baja mu odgovara:
– Jurica ko je ode doktor? JA ili TI!?

Naravno sve ove događaje pratiti će poznati metkovski analiticar i kolomnist, najsportskije nastrojena osoba u gradu s akcentom na košarku Nikica Medak – Medo. Koji je jedne prilike krenuo u Zagrebu na utakmicu Cibone. Čeka Medo tramvaj a pored njega jedna starija gospodja. Medo ushićen i cili u mislima na tekmu, nailazi prvi tramvaj a gospođa ga upita:
– Momak jeli ovo trica???? (misleći na tramvaj)
– Nije, nije gospođo ugazili ste crtu!!!!!!!!

I tako naši sportaš kreću u novu sezonu, a mi im želimo puno uspjeha jer naš grad je oduvijek bio prepun sportskih talenata i legendi koji su obilježili hrvatski i svjetski sport.

SRETNO U NOVOJ SEZONI !

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije