Ostanimo u kontaktu

METKOVSKE ZABEJANCIJE

Kafić uzdravlje !!!

Objavljeno prije

kafic uzdravlje

Kafići su postali omiljena i moderna mjesta krajem 20. stoljeća. Međutim, danas je kafić nezaobilazno mjesto svakog građanina lijepe naše, pa tako i našeg grada. Krajem 70-th i početkom 80-tih bilo ih je par, na prste se mogu izbrojiti: Miljenko, Dado, Semafor, Kino, nešto kasnije i Tin. I onda je nastala invazija otvaranja ovih popularnih sastajališta svih generacija Metkovčana (od mladih do tarih). Danas po broju kafića prednjači Sportska ulica u kojoj su nađiđani jedan do drugoga. Usput, pozdrav svoj našoj omladini u gradu koja sve više i više vodi sportski život… Trče od kafića do kafića…u Sportskoj. NITKO NEMA TAKO DOBRU OMLADINU!!!!!

Kada dođete u Metković, a i u bilo koji grad u Hrvatskoj samo su kafići puni, bilo ujutro, bilo navečer. Jer nisi IN ako svoje vrijeme, ako ga uopće i imaš, ne provedeš barem par sati dnevno ispijajući kavu, sok ili alkohol, i pretresaš sva, ama baš sva, događanja jer jedino na tom mjestu si upoznat sa svime i svačim. Jednostavno je to način življenja, navika i to nitko ne može promjeniti. Neka kafića na kraju krajeva, jer u ovoj teškoj nezaposlenosti, barem konobari imaju posla. To su uglavnom ljudi koje svatko poznaje i koji u svome poslu i zvanju redovno nailaze na razne priče i doživljaje koji su komični i tragikomični. Pa, evo nekih koji će vas malo oraspoložiti, a sve u čast naših metkovskih konobara i naravno konobarica.

Imperial! Subota večer, gužva, ludnica! U toj silnoj gužvi u kasnu uru dolazi Stipe Dragojević Pesti za šank i kaže konobarici Zdravki Crnčević;
– Ej stara,može jedna votka juice, neman sad za platit, jel mogu sutra?
Kaže Zdravka njemu:
– Nemaš frke!  – i nastavi radit.
Međutim, kako je ogromna gužva Zdravka smetne na Pestija i nakon 20-tak minuta ga skuži i sjeti se da mu nije ulila piće.
Dolazi Pesti za šank i kaže:
– Stara, je li ti to kontaš da je najbolje da ja nju sutra popijem pošto ću je sutra i platit!!!

Ajde već kada sam spomenuo legendarnu konobaricu Zdravku citirati ću neke njene objave koje je poslala za metkovske zabejancije. Zdravka Crnčević:
– Dok sam radila u bivšeg Imperijala, mogla sam svaki dan nešto izbacit. Čistila kod nas Vera čistačica. Dok mi jutri dođemo, a znalo se i zakasnit, ona bi skuvala koju kavu. Jedno jutro uleti Trutina u kafić, Vera u šanku, kaže njoj Truli:
– Vera daj jednu fuka!
Kaže Vera njemu:
– majka ti se fuka, ja se ne fukam!!!

Evo jedne konobarske, ima poprilično godina toj fori. Jedan moj kolega po struci poslužio gosta, čovjek naručio štok i malo vode. Ode on do šanka, ulije štok i unutra dec vode posluži čovika i ode. Zove njega lik i pita ga:
– Šta je ovo?
Njemu će konobar:
– Šta al je malo vode!
Zdravka kraljica !!!

Konobario Drago Vekić-Pindo .Tada je kava bila nešto sitno oko tri kune, znači davno je to bilo. Nosi Pindo kavu čovjeku i upadne muva u kavu al isto Pindo nju posluži. Zove njega lik i kaže mu:
– Muva je u kavi ?!
A Pindo će:
– Šta bi ti, da ti za tri kune Veljko Rogošić pliva u njoj!!

Sjeda Hrvoje Manenica Funda u kafić i kaže konobaru:
– Daj jednu fuka! Znaš li što je fuka?
Konobar reče:
– Znam, kafa!
Nakon sto je popio Funda izađe iz kafića a konobar trče za njim i viče:
– Aloo, znaš ti što je tipla?
Funda mu odvrati:
– Znam , ono što ide u zid prije šarafa! …i zamakne za zgradu.

Dolazi Nikola Šiljeg Rizla u kafić i naručuje bocu Jack Danielsa i govori konobaru:
– Zapiši….
Konobar če njemu:
– Nema teke, ne može!
Rizla će njemu:
– E kad nema teke, onda zapamti!!!

Pala oklada između konobara Dade Skočibušića i Liske da će Vinko Liska Vuković u tada aktualnom kafiću Tin popiti zaredom 13 čaša od 3 dl pune vode. I krenuo Liska pije ko lud bez problema prvih 7, do 10, jedva nekako popio, 11. na sve muka, zajapurio se totalno, 12. Ne može meda, al’ ipak nekako je popio i počeo mijenjati boje ko semafor. Uzeo 13. u ruke i jedva nekako, al’ popije i nju. Ide aplauz, svima drago samo Liska ne može doći sebi, crven ko paprika. Pita ga konobar Dado Skočibušić:
– Liska jesi dobro?
A Liska ce njemu:
– Stari nije mi dobro, daj mi čašu vode.

Još dok je radila donja Taverna u robnoj kući, dolazi jedan gospodin iz Zagreba i naruči jelo i piće. Konobar Vinko ga uredno usluži i čovjek očito zadovoljan nakon jela zovne Vinku da mu naplati. Donese mu legenda račun, čovjek pogleda pa će:
-Dobro g. konobaru razumijem da je mješano meso 60 kuna. salata 20 kn. aperitiv 12 kn, sok 10 kn, ali ne razumijem ovo APP- 30 kn. Što vam je to!?
Vinko pogleda gosta pa pokunjeno odgovori:
– Ako prođe,prođe.

I možemo tako unedogled nabrajati fore i fazone iz naših metkovskih kafića , a za kraj ovog ugodnog druženja ide priča jednog našeg sugrađanina koja govori o našoj svakodnevnici, a vezana je naravno za kafić:
– Joj,, jutros sam malo prespao. Inače slabo spavam, pa se već u 5 budim.
Došla majka s jutarnje mise i kaže mi:
– Ustani sine, požuri se, zauzeće ti netko mjesto u stakleniku u kafiću BOLERO.
Kažem ja njoj:
– Danas uzimam slobodan dan.
A ona će:
– A, šta to inače radiš, da mi je znati. Tebi je svaki dan slobodan. Bitno je da se za kave ima, a za ostalo ćemo lako !!!

Pozdrav od Liske, odoh ja na kavu !!!

Metkovske zabejancije by Vinko Vuković Liska

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama1 300×250
Grey&Pardino Pub Kviz 300px

Najčitanije