TJESKOBA I SKLADIŠTE ORUŽJA

Dok sam nekidan nešto piskarao pa zastao tražeći najbolju riječ za nastaviti, misli odlutaše, a pogled mi pade na knjižicu na samom rubu radnog stola. Naslov napisan velikim slovima, a odmah ispod kao njegovo tumačenje piše – „Pitanja sadašnjeg trenutka“. – Već prije sam odabrao temu i u svoj naslov napisao riječ – „Tjeskoba“. Upitao sam se je li i tjeskoba pitanje sadašnjeg trenutka, otvorio Rječnik hrvatskog jezika gdje za tjeskobu piše da je to „osjećaj nespokojstva, stanje pritajena straha“ i odmah prostim okom zaključio da je tjeskoba pitanje sadašnjeg trenutka, kao i onog prošlog i onog svakog budućeg. Tako da tjeskoba živi vječno. Dok je nas, dok je čovjeka, bit’ će i tjeskobe, tj. nespokojstva i pritajenog straha.

Baš zbog toga učinilo mi se na trenutak da sam već negdje „glasnije mislio“ o tjeskobi. Među 200-tinjak naslova „Glasnih misli“ kroz sve ove godine ne nađoh tjeskobu, ali ima puno tema koje itekako imaju dodirnih točaka s tjeskobom kao što su: malodušnost, tuga, depresija, pesimizam, savjest, nesreća, dosada, kriza, starost, ovisnost, bolest, trpljenje, nepravda, stres, neuspjeh, smrt, lijenost, nesigurnost, samoća, grijeh, strah, beznađe, glupost, površnost, svađa, sukob, agresivnost, razočarenje, neimaština, ogovaranje, mržnja, ozlojeđenost, zlo, zločestoća, zabrinutost, nerazumijevanje, frustracija… I mogao bih još nabrajati teme koje se prožimaju s tjeskobom, ali gdje ću onda „utiskati“ tjeskobu? – Ovo je samo pokazatelj koliko je čovjek, koliko smo mi ljudi tajnovita i slojevita bića: između mnoštva tih slojeva ima u nama još veće mnoštvo međuslojeva, pa opet između tih međuslojeva postoji mnoštvo njihovih slojeva sa svojim mnoštvom međuslojeva… I kraja kao da nema, a imamo stručnjaka za čovjeka, gotovo za svaki sloj i međusloj ponaosob (Tko to može reći da je poslije 4-5 godina fakulteta stručnjak za čovjeka?); stručnjaka koji seciraju, režu, analiziraju, dijagnoziraju, ali nikako nas osloboditi tjeskobe, tog osjećaja pritajenog straha i nespokoja. Znanost napreduje, tehnike se usavršavaju, roboti sve polako preuzimaju, svijet je umrežen i premrežen, sve znamo, dovoljno je utipkati želju, a opet tjeskoba je tu, ostaje nespokoj, stanje pritajenog straha i neizvjesnosti raste i nikako ga se osloboditi.

Tjeskoba je ono ružno stezanje u prsima kad nam se učini kako smo u situaciji koja nas uznemiruje, nadilazi naše snage i mogućnosti, kako problemi sustižu jedan drugoga, a mi zatvoreni u svoju nemoć ne vidimo izlaza. Zdrav čovjek nije pošteđen tjeskobe, ona je „u manjim količinama“ potrebna i korisna. Manja doza straha i neizvjesnosti, neke pozitivne treme dobro dođe kod npr. pripremanja ispita, jer ti pomogne da ne kažeš „ma lako ću ja to“, potiče te na djelovanje. Ne znam tko je rekao, ali rekao je ovo: „I kod naroda i kod djeteta i kod djelatna čovjeka stvaralaštvo izvire iz tjeskobe…. A vi koji patite od tjeskobe aktivno stvarajte umjesto da posjećujete liječnika. Od malo tjeskobe nitko nije umro. Od velike tjeskobe umiru samo pravi umjetnici koji su na sebe preuzeli rizik pozamašne količine mučnine ovog svijeta.“ – Od malo tjeskobe nitko nije umro, ali problem nastaje kada tjeskoba postane stalan osjećaj, stanje stalnog pritajenog straha i stalne neizvjesnosti. Ona može dovesti do velikih problema: stalno potiskivanje u sebe, u dušu, dovodi i do poremećaja u tijelu, do fizičke bolesti, jer pucamo fizički tamo gdje smo genetski najslabiji, gdje smo obiteljski skloni „puknuti“… 

Poslije ovog teoretskog dijela moram pojednostaviti, jer i meni su draži primjeri i slike od „suhe riječi“, u ovom slučaju – tjeskobe. Tako nam nije teško zamisliti sliku neeksplodirane avionske granate npr. iz nekog prošlog rata, na koju je naišao bager dok je kopao temelje za neku zgradu, ili seljak dok je traktorom orao njivu. Mediji nas svako malo podsjete kako je negdje pod zemljom pronađeno skladište oružja, granata, streljiva i mina. Te vijesti uznemire ljude, jer su te granate i ta oružja zakopana i uskladištena tu negdje među nama. Mina koja 20 godina poslije rata ubije, izrani pastira, dijete, ili minera koji je želi deaktivirati, proizvede u nama strah i ogorčenje, tjeskobu, pogotovo kad nije eksplodirala tamo negdje na Bliskom istoku, u Africi, već tu negdje u našoj blizini. Krenemo onda s pitanjima, tražimo krivca i odgovorne, ali nikako postaviti najlogičnije pitanje:  „A zašto se uopće proizvode granate, mine, oružja i bojni otrovi? Zašto i kome su oni potrebni?“

Zaista, zašto se proizvode granate kad znamo čemu služe, kad kod svakog proizvode strah i tjeskobu, a opet njihova proizvodnja cvijeta, svakim danom na tržištu se pojavljuju sve suvremenija i s većom razornom moći?  I kad nema rata pokazujemo ih na vojnim vježbama i u vojnim paradama po ulicama glavnih gradova, a narod oduševljeno plješće… – Ovo je najlogičnije pitanje koje može zvučati i glupo, jer svi prihvaćamo činjenicu da granata i raketa mora biti. Mala digresija, baš zbog logičnosti pitanja: Svima je poznato kako se u Švicarskoj već dugo godina gradi tunel dug 24 kilometra, gdje se radi na projektu proizvodnje tzv. „božje čestice“, gdje danonoćno radi nekoliko tisuća stručnjaka i potrošeno je do sada oko tri milijarde eura… A zašto? Da bi se nekako prodrlo u tajnu nastanka svijeta… Je li potrebno reći da s tim potrošenim novcem  (do sada 3 milijarde) ne bi bilo gladnih u svijetu? – Svi prihvaćamo činjenicu – kao nešto sasvim normalno – da se proizvodi oružje. I mi u Hrvatskoj se imamo čime podičiti, jer se naša jurišna puška dobro pokazala, tražena je na tržištu. Nedavno je i premijer posjetio tvornicu gdje proizvodimo hrvatski pištolj, proizvod naše pameti; pohvalio se da je proizvodnja dobro krenula, da smo našli tržište i zaradili na prodaji ne znam koliko milijuna kuna. – Zanimljivo je kako pitanje – „Zašto proizvodimo oružje?“ – može u isto vrijeme zvučati i logično i glupo, a kad zamisliš konačni cilj metka iz hrvatske jurišne puške i hrvatskog pištolja – kako biti spokojan, a ne biti tjeskoban?

Sve sam ovo rekao, tj. glasno mislio, samo da bih došao do ove točke: svatko od nas proizvodi svoje oružje, gotovo svatko od nas ima u sebi (slikovito „pod zemljom“) prikriveno neko skladište oružja, poneku minu i granatu, raketu raznog dometa spremnu uputiti prema onome tko nam smeta. Nekidan sam u razgovoru čuo zabrinutu izjavu kako, ako dođe do rata (ne daj Bože!), sigurno ima ljudi koji će svoje oružje upotrijebiti protiv Hrvata s njihovog „privatnog popisa“. Na žalost, ali je istina da svatko od nas ima svoj prikriveni „arsenal oružja“, misli, riječi, spremne osvete, koje držimo „pod zemljom“, tj. u sebi, spremne da eksplodiraju protiv nekoga tko nam smeta ili nam je nekad zasmetao. Imamo i svoje „nazovi razloge“ koji u nama čekaju. Uvjereni čvrsto da je to naše sveto pravo i ne pomišljamo na posljedice onog što u sebi skrivamo. Samo ću spomenuti kako se približavaju izbori: „oružja se skladište“, spremna za uporabu protiv onoga tko nam smeta, uvjereni u svoje „sveto pravo“ i u svoje „nazovi razloge“…

Na samom kraju misli spominjem i Papu Franju, zato što je on sada „in“ i zato da ove misli ne izgube imidž vjerske emisije u navodnim znacima. Papa Franjo je nedavno govorio zastupnicima europskog parlamenta u Strasbourgu, želio je uputiti poruku nade i ohrabrenja svim građanima Europe. Naglašeno je da njegov posjet nije zamišljen ni kao „ vjernički, ni pastoralni, ni liturgijski“, da ne bi netko pomislio, ne daj Bože, da Papa govori kao vjernik, ali kako je Papa Franjo danas „in“ pozvali su ga da govori i on je lijepo govorio, apelirao i molio. Oni su ga pozorno slušali, ali od riječi i govora mala je korist, čovjek se tako teško mijenja… Čovjek je biće samom sebi neshvatljivo, tajnovito i slojevito, tisuće milja duboko i široko; između mnoštva tih slojeva ima u njemu još veće mnoštvo međuslojeva, pa opet između tih međuslojeva postoji mnoštvo njihovih slojeva sa svojim mnoštvom međuslojeva… i tu je negdje uskladišten i strah i tjeskoba sa svim našim „nazovi razlozima“…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta