ČOVIK I PO

Nedavno sam putujući slušao neki lokalni radio na kojem je bila simpatična emisija pod nazivom „Čovik i po“: zamisli se jedna osoba iz tog gradića, sa svim kvalitetama čovjeka i po, slušatelji zovu i pogađaju, onaj tko na kraju pogodi dobije neku nagradu. Odmah sam sebi postavio pitanje: „Koji su sve kriteriji po kojima se bira „čovik i po“? Koliko tu možemo biti objektivni i koliko sigurni u svoje prosudbe?“ U toj emisiji ima i zafrkancije i rugancije, ali izraz „čovik i po“ je sam po sebi itekako ozbiljan. Imenica „čovjek“ je uvijek i znak opreza da se na to pitanje ne smiju davati jeftini odgovori. Potpuno je nevažno je li odgovori dolaze iz sekularnoga ili vjerničkoga prostora. Postoji nekoliko pitanja na koje ljudi jednostavno ne mogu pronaći odgovor. To su uvijek nezgodni upiti: „Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem?“ Čitava povijest filozofije zapravo je pokušaj odgovaranja na ova, na prvi pogled, jednostavna i kratka pitanja. „Tko sam ja?“ – Možemo odgovoriti: „Ja sam čovjek“. I odmah postaviti pitanje: „Koliko sam ja čovjek?“ I već me strah kako ću doći do „čovjeka i po“?! Pitanje „Tko sam ja?“ je  filozofsko pitanje pa mnogi na to odmahnu rukom, ali ljudi ga postavljaju otkad je svijeta i vijeka i redovito ostajemo bez konačnog odgovora. Bavimo se etiketama i sporednim stvarima, ali kažu da od svih etiketa koje sebi prilijepimo i s kojima se poistovjećujemo jedino nije etiketa kad na pitanje «Tko sam ja?», odgovorim – „Ja sam ljudsko biće“. Zapravo – „Ja sam čovjek“.

Kao što danas vijest nije vijest ako nije loša, tako i kod čovjeka ugledamo samo loše strane. One ga obilježavaju i prate kroz život. Olako zaključimo da je netko loš jer ga gledamo samo kroz neku njegovu pogrešku, a zaboravljamo da čovjek čini pogrešku, a ne da pogreška čini čovjeka! Zapravo, da on sam kao čovjek ne može biti pogreška. Sad ćemo opet u predizborne kampanje, gdje ćemo tražiti savršene ljude, političke predstavnike bez mrlje u biografiji… Da bude u duhu naših misli – nudit’ će nam se modeli političara tipa „čovik i po“, s mnoštvom kvaliteta i bez vidljive mrlje na autoportretu. Možda nam sve bolje objasni ova priča: Zamislimo da se bira predsjednik cijelog svijeta i da je baš Vaš glas odlučujući, tj. da o vama ovisi tko će biti izabran. Slijedi nekoliko informacija o trojici glavnih kandidata: Kandidat A je povezan sa sumnjivim političarima i kontaktira s astrolozima. Imao je dvije ljubavnice, puši danonoćno i pije 8 do 10 martinija dnevno. Kandidat B je već bio otpušten s dva radna mjesta, spava do podne, pušio je opijate na fakultetu i popije ¼ l viskija svaku večer. Kandidat C je ratni heroj, više puta odlikovan medaljama. Osim toga je vegetarijanac, samo tu i tamo popije čašu piva i nikada nije prevario svoju ženu. Izaberite sada u sebi pravog kandidata za predsjednika svijeta, a ja ću vam otkriti o komu se radi: Kandidat A je – Franklin D. Roosevelt; Kandidat B je – Winston Churchill; a Kandidat C, onaj besprijekorni vegetarijanac, odlikovani ratni heroj, uzoran muž je – Adolf Hitler.

Jean Paul Sartre je napisao: „Čovjek je odgovoran za ono što jest. Uvijek za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj.“ Svatko će u svom životu naći primjera kad je bio jako dobar, prema sebi i prema drugima i tih će se trenutaka rado sjećati, zapravo, njima će hraniti dušu. Ali, naći ćemo i trenutaka, susreta i situacija koji nam nisu bili na čast, koje bi najradije zaboravili, a ne možemo jer… i to smo mi… i to je naš život. „Samo čovjek ima visinu s koje može pasti“ – (Helmuth Pelssner). Pa i ona pjesma Gorana Bare „Gdje je nestao čovjek“ pokazuje kako je sigurno napisana iz čiste ljudske inspiracije, riječi koje bi svatko od nas potpisao, a onda se dogodi da autor završi u Remetincu zbog nasilja u obitelji… I pitanje – je li sam čovjek pogreška pa nam se čini da je zločest, da je sve manje pravih ljudi, da čovjek nestaje, da ga treba svijećom tražiti kao Diogen ili čovjek samo čini pogrešku i pogrešku ponavlja?

Opet se vraćam onoj emisiji lokalnog radija „Čovik i po“ i baš me zanima način kako se bira, traži, predloži i nađe onoga koga onda počaste nazivom „Čovik i po“? Koliko su nam čvrsti i pouzdani kriteriji? Jer, teško je čovjeka sagledati u njegovoj potpunosti, u njegovoj punini. Puno se lakše npr. u športu pouzdati u štopericu i tko je brži za par stotinki sekunde, on je prvak, slavljen i čašćen, pune su ga novine i mediji, njemu se kliče i za njega se navija… U običnom životu je puno teže: ima nas koji smo uspješni u društvenom životu, u svom poslu, ljudi nas cijene i drže do nas, a u obitelji smo čista suprotnost, obitelj nam pati i nekako je mirnija kad nismo u kući. Ovako je jedna žena opisala svog muža nasilnika. Motajući ručicu torbice, žena je rekla: „Istina je da je moj muž često nasilan prema meni, ali znam da može biti i nježan i osjećajan. Takav je prema našem psu.“ Ima nas opet koji smo dobri i savršeni u obitelji i među svojima, ali nigdje više – nema nas u društvu, ne pridonosimo zajednici u kojoj živimo, ne dajemo ništa od sebe… Čak i ne osjećamo potrebu da smo nešto dužni raditi za opće dobro, sve u stilu s ovom izjavom: „Čitav sam život bio sebičan u praksi, a u principu nikad.“ Kako onda odrediti tko je „Čovik i po“? Po djelima? – Djela nam mogu biti vidljiva i mjerljiva, a mi svjesni sebe i onog lošeg u sebi što nije mjerljivo, niti vidljivo?

„Biti čovjek znači postajati čovjekom“ (Karl Jaspers). Rođeni smo kao pripadnici ljudske vrste. To nas još ne čini čovjekom. Čovjekom postajemo. Postati čovjekom jest avantura i hodočašće. Avantura jer nam je život ponuđen kao prostor potrage za samim sobom… Oblikuju i odgajaju nas kultura, moral i religija. No, koliko god kroz njih primamo poticaja, toliko nas znaju i sputavati: kultura svojim stereotipima, moral sustavom prijetnji i nagrada, religija nametanjem vlastitih tumačenja i gotovih odgovora. „Umjesto razrastanju naše ljudskosti“ – kaže Stjepan Lice – „odgoj može poslužiti njezinu svođenju na omeđene funkcije: dobar građanin, dobar obiteljski čovjek, dobar vjernik. Ukoliko komuniciramo na razini predodžbe a ne osobe, na razini zasluga a ne dara, smetnut ćemo s uma da nam je temeljni poziv – biti čovjek.“ Dobar čovjek! Jer dobar čovjek nije nikome prijetnja. Zapravo, poziv nam je sve više rasti u ljudskosti – postajati čovjek. Kultura nam je dana da bismo poštivali one druge i drugačije i ulazili u dijalog s njima ne bojeći se za vlastitu kulturu. Moralne norme i propisi su nam zadani zbog pomirenja nas samih s našom ljudskošću. Religija nam nije dana da bismo njome razlikovali naše pripadnosti (tipa „Hrvat-katolik“, „Srbin-pravoslavac“…), nego da bi se njezinom pomoću bogatili vjerom kojoj je stalo do dobra svakog čovjeka.

Postavi li netko pitanje: „Je li čovjek čovjeku vuk ili brat?“ – treba odgovoriti: „On čovjeku treba biti potpun čovjek!“ (Franz Bockle) Ništa ni manje ni više od toga. Jer, niti se smije i jedan korak ići ispod pune ljudskosti, niti je moguće i jedan korak ići iznad nje. Kad je ostvarena punina ljudskosti, ono tobože „više“, u našem smislu „čovika i po“, zapravo je suvišno, a kad nema punine ljudskosti, sve ostalo je beskorisno. Univerzalni kriterij i vrednovanja i djelovanja, pa i izbora za „čovika i po“, jest princip čovjekoljublja. To je ujedno i jedino mjerilo svetosti i ljudskosti. Ovdje ne mislimo na deklarativnoj svjetonazorskoj razini nego na onoj praktičnoj ljudskoj. Bitno je pitanje što čovjek od svog deklariranog svjetonazorskog opredjeljenja – kakvo god ono bilo, teističko ili ateističko – napravi u životu: stavlja li se na stranu čovjeka ili protiv njega, na stranu dobra ili na stranu zla. Nije toliko važno je li netko u pravu, važnije je čini li ono što je pravo. Odlučiti se za čovjeka ili protiv njega – moguće je kako u okviru religije tako i izvan nje. Negdje sam pročitao da čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga po duhu kojeg je pokazao. – Poslije ove emisije idem na ispraćaj svoje pok. tete. Gledajući njezin život, bez obzira na pogreške koje je kao i svaki čovjek kroz život radila, meni pred očima i u sjećanju ostade samo kako je bila dobra i plemenita prema svakome. Možda je moj sud subjektivan, ali sebi dopuštam zamisliti da će Bog, gledajući moju tetu pred sobom licem u lice, vidjeti pred sobom čovjeka, a ne njezine pogreške.

Biti čovjek/imati dušu znači živjeti u skladu s onima kojima želiš biti koristan. Tko to može sa sigurnošću bilo što i zaključiti kad je čovjek u pitanju? Evo što je nad grobom svoga pokojnog prijatelja na kraju govora rekao jedan mladić: Da bi nam što zornije predočio kakav je njegov prijatelj bio, rekao je: „U Bibliji je zapisano da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku… Mog prijatelja je Bog stvorio malo više na svoju sliku, nego što obično stvara ljude.“ – Možda je to pravi kriterij kako izabrati čovika i po?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta