LJUBAV

U naslov ovih misli napisao sam riječ – „ljubav“ i odmah samog sebe upitao: „Je li ti znaš u što se upuštaš?“ – Ljubav? – O kojoj ću ljubavi govoriti? – Na kakvu ljubav misliti? – Koliko uopće ima vrsta ljubavi, ili je to samo jedna ljubav u kojoj su sadržane sve te druge vrste i podvrste? – Kamo god da krenem i okrenem, kad se o ljubavi radi, znam da moram zakomplicirati. I Slavenka Drakulić je imala sličan problem pa kaže: „Na koncu konca, što je ljubav? – Sad mi se čini da je to tek riječ za čitav niz osjećaja, od nježnosti do solidarnosti i strasti. Jer ne treba zaboraviti da je jezik neprecizan instrument, za razliku od slikarstva i glazbe. Ljubav je zajednički nazivnik, obična košara u koju čovjek trpa svašta. Možemo, dakle, reći da je ljubav – svaštara ...“

Što je ljubav? – Siguran sam da ćete se složiti sa mnom da je ljubav ovo što ću sada ispričati: kad sam ono odlazio po djecu u vrtić na panou u garderobi stoji naše pitanje – „Što je ljubav?“ – Odmah ispod u raznim bojama tete su ispisale odgovore, zapravo, sve ono što su im djeca rekla o ljubavi i, dakako, ispod odgovora pisalo je djetetovo ime. – „Ljubav je kad voziš žensku autom u školu.“, „Ljubav je kad curi napišeš pjesmu i kad curi pokloniš psa.“, „Ljubav je kad se momak i cura drže za ruke.“, „Ljubav je kada curi pokloniš prsten.“, „Ljubav je kad nekome pokloniš ružu.“, „Ljubav je kad voliš mamu i kompjuter.“, „Ljubav je kad se momak i cura ljube iza zgrade da ih nitko ne vidi.“, „Ljubav je kad nacrtaš srce i u njemu nešto napišeš.“… – Eto što vam je ljubav!

Vjerujemo da ćemo se opet svi složiti da nam je ljubav potrebna, da se bez ljubavi ne može, da život bez ljubavi nema smisla, kao i da je za ljubav potrebno dvoje … Kažu da se zaljubljujemo jer to treba nama, a volimo jer to treba drugima. Nastavljamo se baviti ljubavlju, toj „košari svaštari“ u koju svatko ubacuje svašta, ali što ćemo, košara je crvene boje i na njoj piše – „ljubav“. Možda bi ova „košara svaštara“ za ljubav mogla biti u raznim nijansama crvene boje … Taman sam htio  nastaviti glasnije o tim ljubavnim nijansama, o velikim strastvenim ljubavima, prekinutim i neuzvraćenim, preko ljubomore, posesivnosti i zlostavljanja sve zbog i u ime ljubavi, no umjesto toga opet postavljam naše pitanje – “Što je to ljubav?“ – i donosim još odgovora, ali ne više djece iz našeg vrtića, već onih odraslih, zrelijih i mudrijih: „Ljubav znači hraniti jedno drugo, a ne hraniti se drugim.“ (B. Head), „Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični odmah pronađu novu ljubav, a pametni su je već odavno imali u rezervi.“ (Oscar Wilde), „ Zašto čovjek jednu ženu voli, i zašto upravo tu – to još nikada nije objašnjeno. Uostalom, prava ljubav je sama po sebi tako velika i jasna stvar da joj nikakvo objašnjenje ne treba.“ (Ivo Andrić),“ Nezrela ljubav kaže: volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: trebam te jer te volim.“ (Erich Fromm). I nešto slično ovoj: „Kod prave ljubavi želite drugoj osobi dobro, a kod romantične ljubavi želite drugu osobu.“ (M. Anderson), „Ljubav sve zamrsi. Mržnja sve pojednostavi.“ (E. Wiesel), “Ljubav se rodi, živi i umire u očima.“ (W.Shakespeare), „Ljubav svakodnevno čini čuda: oslabljuje jake, a jača slabe – budale čini mudrima, a mudrace budalama – promiče strasti, uništava razum – jednom riječju – sve okreće naopako.“ (M.de Valois). Zato evo par savjeta: „Ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost.“ (Dante Alighieri), „Nastoj da te vole umjesto da te se boje.“ (Don Bosco), „Što više ljubavi dajemo, to nam je više ostaje. (J.M.Templeton). I još jedna od Ive Andrića – „Čovjek koji ne voli nije sposoban osjetiti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.“ – a ja sam slobodan nadodati – čovjek koji ne voli ne može razumjeti ove misli o ljubavi u svim nijansama crvene boje.

„Ljubav nikad ništa ne zahtijeva, već samo daje. Ljubav samo pati, nikad se ne kaje i nikad se ne sveti.“ – kaže Gandhi. Ove njegove riječi dovedoše me do Himna ljubavi Sv. Pavla u 1Korinćanima, za kojeg smo svi čuli. Znate one riječi: „Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao .., kad bih imao sve znanje i znao sve tajne ovoga svijeta, kad bih imao svu vjeru da bih i brda premještao, a ljubavi ne bih imao… ništa mi koristilo ne bi.“ Pa nastavlja što je i kakva je ljubav u svim nijansama: „Ljubav je strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvali se, nije ohola, nije nepristojna, nije razdražljiva, zaboravlja i prašta zlo … sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi… i sve će prestati, samo ljubav ne prestaje nikada…“ Ovo sam citirao onako malo „na preskake“, ali i ovo je dovoljno da nas podsjeti kako je ovaj Himan ljubavi zapravo „plan i program“ – kršćanske ljubavi. Već prije sam odlučio i malo glasnije o kršćanskoj ljubavi iz jednostavnog razloga: na prostoru dokle se čuje radio Delta obitava barem nas 95% krštenih, kršćana u raznim nijansama pa možda nekoga i potakne na razmišljanje ili još bolje na djelovanje.

Moj Bajsić kaže kako je jedne večeri imao viđenje – kako je u svojoj sobi ugledao nešto ogorčeno i pomalo tužno. Predstavilo se: „Ja sam kršćanska ljubav!“ – Bajsić nije povjerovao pa joj je prigovorio: „Ma nemoj! Ti to tako iznenada, a inače te nema ni za lijek!“ – Priupitao ju je za „sestre“, tj. za nadu i vjeru, a kršćanska ljubav se potužila: „Protiv nade nemam ništa. Nje ionako već dugo nema ovdje. Nego, vjera je u pitanju. Danas su svi strastveno zauzeti za vjeru. Da vidiš samo kako se svađaju oko nje. A ti meni sada reci“ – pita ona Bajsića – „kakva je to vjera koja umjesto da omogući ljubav čini upravo obrnuto: stvara svađe, razdore i mržnju. Kakvih je samo bilo ratova i pokolja, sve navodno radi vjere… Tu imate neke komisije“ – nastavila je kršćanska ljubav gotovo ljutito – „imate nadzorne odbore i kongregacije za nauk vjere, čitav niz privatnih goniča koji nanjuše herezu na sedam milja daleko, a nemate niti jednog jedinog uredića koji bi pazio na ljubav…“ Podsjetila je ona i na Himan ljubavi i ponovila kako bez nje nema ni vjere i kako nam bez nje ništa ne koriste, ni molitve, ni hodočašća, ni devetnice, niti stodevetnice … Bajsić je sramežljivo replicirao da nije sve tako crno, da nije da nema ljubavi, a Kršćanska ljubav ga je prekinula: „Jest ima ljubavi, ali ako ljubite samo one koji vas ljube, samo svoju klapu, stranku, kumove i prijatelje, zar to ne čine i ateisti i agnostici i drugi koji nemaju vjere. Ako tu vašu vjeru branite i širite istim metodama kao bilo tko svoju ideologiju, u čemu se razlikujete od svih ostalih?“

Bajsić se ohrabrio pa rekao kako nas ima, kako ljudi ipak vjeruju, a Kršćanska ljubav je nastavila: „Sve ovisi o tome kako se to radi, dragi moj! Prava vjera sve dovodi k meni, i jedino se po tome pozna da je prava ako sam ja s njom… Ako nema te značke, mlatite praznu slamu… Napokon, Bog je ljubav.“ Bajsić se počeo opravdavati: „Mi smo ipak samo ljudi i ne može svatko odmah biti savršen?!“ – „Ma tko govori o savršenstvu?“ – odvrati mu Kršćanska ljubav – „Bilo bi mnogo kad biste jedanput barem započeli, barem pomislili na me. Pričate velike priče o nadnaravi i o ponovnom rođenju, a onda sve završi u zoologiji kako je i počelo…“ I dok je Bajsić tražio ispriku, zazvonilo je jutarnje zvono na katedrali i on se probudio. Kasnije mu se učinilo da je smislio neke isprike i odgovore, ali kad je potražio kršćansku ljubav da joj to kaže, nitko mu nije znao reći ni gdje je ni gdje bi je mogao naći, pa mu nije preostalo ništa drugo do li čekati hoće li opet nešto o njoj sanjati…

Koliko god vam je o ovome teško slušati – tvrd govor možda – to je srž našeg života. Ljubav u svim nijansama crvene boje, sve do kršćanske ljubavi … I dok sam slušao Bajsića i njegov razgovor s Kršćanskom ljubavi, učinilo mi se nekako da je najsigurnije opet potražiti ljubav u odgovorima naših metkovskih vrtićana: Ljubav je kad curu voziš autom u školu; ljubav je kad voliš mamu i kompjuter; ljubav je kad se momak i cura ljube iza zgrade da ih nitko ne vidi  i ljubav je kad nacrtaš srce i u njemu nešto napišeš…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta