VELIKI LJUDI MOGA ZAVIČAJA

Prije nekih mjesec dana zvoni mi mobitel, na zaslonu piše ime prijatelja iz Zagreba: „Gdje si? Što radiš?“ – pitam ga – „Evo me tu blizu tebe.“ – odgovara on, a ja mislim kako se šali sa mnom. „Ozbiljno ti kažem. Evo me u Mliništu.“ – „Pa što radiš u Mliništu po ovome mraku?“ – pitam ga ja. „Snimamo u crkvi pučko crkveno pjevanje. ‘Ajde dođi da se vidimo!“ – Sjedam u auto, sa mnom je i moj najmlađi sin i vozim 15-ak minuta do Mliništa; parkiram kod crkve, mrak, nigdje nikoga, samo bura fijuče. U crkvi upaljeno svjetlo i čuje se pjevanje. Tiho otvaram vrata i vidim: petorica ljudi pjevaju, jedan čovjek drži mikrofon iznad njih, a u klupi vidim prijatelja kako sve to brižno snima. Izlazi vani, pozdravljamo se i objašnjava mi kako je on uza svoj posao također i predsjednik Hrvatske kulturne udruge „Pjevana baština“. Čovjek koji drži mikrofon je dr. Joško Ćaleta (prepoznao sam ga) – radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu; on je etnomuzikolog, glazbenik i skupljač hrvatskog tradicijskog glazbenog narodnog blaga; k tomu je još i kompozitor, producent, dirigent, umjetnički voditelj festivala A klapela – A capella … Iza njih je već 10-ak projekata iz Dalmacije, a svaki sadrži monografiju o povijesti i tradicijskom pjevanju mjesta/župe, dva nosača zvuka (CD) te jedan nosač slike i zvuka (DVD) s dokumentarnim filmom o mjestu i župi. Bili su u Slivnu, Kominu, Bagalovićima, Vidu i te večeri na Mliništu.

Pozdravio sam se s prijateljem i vozim mrakom prema Metkoviću, moj mali zaokupljen igricom na mobitelu, a ja zaokupljen mislima, a zapravo sam – oduševljen: dvojica ljudi, entuzijasta iz Zagreba, u malome mjestu na jugu Hrvatske, po noći (i po buri) snimaju tradicijsko crkveno pjevanje toga kraja… Prijatelj mi je poklonio i jednu knjigu (njihov projekt) koja mu se našla u autu. Poslije čitam naslov: „Veli Iž – glagoljaško pučko crkveno pjevanje u zadarskoj nadbiskupiji“, a u Posveti piše ovo: „Posvećeno posljednjem pokoljenju veloiških starica koje su pjevajući „na glagolicu“ ustrajale u vjeri i kulturi naših djedova. Pokoj in duši.“ S nestrpljenjem očekujem sličnu knjigu o svemu tradicijskom što su vidjeli i čuli u neretvanskom kraju. Svoje oduševljenje sam poslije prepričavao i drugima, pristojno bi me saslušali, a ja zaključio na kraju kako sam jedino za sebe siguran … da sam oduševljen.

Već sam dobro zašao u temu ovih „Glasnih misli“. U naslov sam napisao riječi koje su nam već u uhu: „Veliki ljudi moga zavičaja“, a pripremajući se za temu nailazim na naslov „Tko su naši ljudi – naši putokazi?“ Ja sam za sebe već dijelom odgovorio, odalo me moje oduševljenje one večeri u Mliništu, ali nije baš jednostavno odgovoriti tko su to veliki ljudi našeg zavičaja. Čitamo ovih dana o polemikama oko izbora Hrvatskih heroja iz Domovinskog rata, ponuđeno je 12 imena, a prijedloga je na stotine, mnogi su žrtvovali svoje živote u nevjerojatnim herojskim djelima. Nije lako izabrati. – Druga je poteškoća odavno poznata i s njom treba računati: Nitko nije prorok u svom zavičaju. Na žalost, ljudi ne cijene „svoje ljude“: „A znam ga ja, znam mu ćaću, što će mi on govoriti, znam mu ja djeda, a djed mu je…itd., nisu oni s kućom dobri…“  – Počnemo ih cijeniti tek kad umru, s vremenskim odmakom kad, bez našeg gotovog mišljenja, na vidjelo iziđe njihovo djelo, kad oni sami svojim djelom „uđu u povijest“. Onda se za takve ljude znamo otimati i svojatati ih. – „Oni su naši! – Znaš li ti gdje je on rođen? – A znaš li ti gdje je on živio? – A na kojem je jeziku pisao?…“ Pogledajmo tko se i dan danas otima i tko svojata velikog književnika i nobelovca Ivu Andrića? – Gdje je rođen – kojem narodu pripada – gdje je živio – gdje je umro – gdje pokopan – koje je vjeroispovijesti bio? I svatko za njega kaže „on je naš“, i svatko na neki način živi od tog velikana i njegova djela. – Slično je i s velikim Nikolom Teslom, a sam je rekao kako se ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom. – Danas njegovim imenom nazivamo ulice, zračne luke, velike tvrtke, grade mu se spomenici po Hrvatskoj, Srbiji, Americi – i svi ga svojatamo. Tako i Talijani svojataju Marka Pola, iako je njegova rodna kuća na Korčuli; drugi svojataju Ruđera Boškovića… i uvijek je to svojatanje i borba oko „velikih ljudi“, a nitko se ne otima, niti se bori, niti svojata obične ljude, običnog imena …

Znam da sam u više navrata sa slušateljima dijelio – bolje rečeno nudio – svoje oduševljenje prekrasnom knjigom „Anima Delmatica“ Ljube Stipišića Delmate. I on je hodao desetljećima po Dalmaciji i od starih ljudi „otimao zaboravu“ riječi, pjesme i običaje. Mnogima je za života bio čudan i neshvatljiv, ali njegova djela su i poslije njega nastavila živjeti. Njemu, između ostalog, ide velika zahvala za ovo i ovoliko bogatstvo klapskog pjevanja u Dalmaciji i po cijeloj Hrvatskoj. Mišljenja sam da smotri folklora „Na Neretvu misečina pala“ u Metkoviću nije potrebna reklama. U skladu s ovom temom „Veliki ljudi moga zavičaja“ ili „Tko su naši ljudi – naši putokazi?“ stavljam svima nama pred oči profesora Vidu Bagura. U Wikipediji kod njegova imena piše: folklorist i osnivač KUD-a Metković. Svako malo ga možemo vidjeti na televiziji kako hoda (ali doslovno hoda), obilazi mjesta i mjestašca po Dalmaciji, po otocima i Dalmatinskoj Zagori, po cijeloj Hrvatskoj, sluša i bilježi pjesme, plesove, običaje i narodne nošnje – bogatstvo naše folklorne baštine.

Ispred sebe imam list papira s naslovom „Tko su naši ljudi – naši putokazi?“, a ispod naslova se nabrajaju „Veliki ljudi našeg zavičaja“ s područja medicine, glazbe, športa, književnosti i dramske umjetnosti. Kao što je teško izabrati 12 heroja Domovinskog rata, slično je teško izabrati možda 10 velikih ljudi našeg zavičaja. Svatko će imati svoj izbor: nekoga će zasmetati ime i prezime, znam mu ja djeda i slično, a netko će vrednovati samo njegovo djelo koje ga čini velikim. Ako idemo „na sigurno“ nećemo pogriješiti s imenima: misionara Oca Ante Gabrića (k’o planina velik i još veći), Obrada Gluščevića, Ivana Slamninga i Stojana Vučičevića, ali kako među 10 velikih smjestiti i ostale: sve športaše, olimpijske pobjednike i vlasnike svih medalja, kako među „velike“ staviti glazbenike od Matiše Rajčića akademskog glazbenika i poznatog baritona do mladih nadolazećih pjevačkih nada … I kome od njih još dati ulicu, trg, školu ili šetalište u našem gradu?

Razmišljajući o tome koga bih ja izabrao od ponuđenih među „velike ljude moga zavičaja“, čije djelo cijenim i ocjenjujem, odustao sam od izbora, jer sam siguran da je mnogo ljudi našeg zavičaja, umrlih i živih, koji su bili i koji jesu „veliki“ i koji mogu biti naši „putokazi“. Naši očevi i naše majke, koji su svakodnevno radili, mučili se i snalazili kako prehraniti, podići i odgojiti svoju djecu, u svim ovim i onim kriznim vremenima i uputiti ih na pravi put; koliko su samo žrtve i poniženja podnosili, sve tiho i strpljivo, živjeli i umirali. Njihova obična imena ne možemo staviti u područje medicine, glazbe, športa, niti književne i dramske umjetnosti, a veliki u našim mislima i u našim srcima, u našim sjećanjima – do neba veliki. Ovakvom razmišljanju možemo dati malo drugačiji naslov – „Mali veliki ljudi našeg zavičaja – naši putokazi“.

No, vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila – pa tako i u viđenjima, u suvremenoj percepciji „velikih ljudi“ i „putokaza“: Danas propagandna mašinerija, menadžment, PR-agencije i razna retuširanja stvaraju preko noći velika imena i velike zvijezde koji se nude kao putokazi. No, kako smo umreženi s cijelim svijetom, ponuda je globalna i zastrašujuća, sve teže znaš što je tvoj zavičaj i tko su tvoji ljudi, tako da nam je izbor sve teži, jer sve teže raspoznajemo što je stvarni život, a što virtualni, što prava je slika a što fikcija… Neću dalje. Vidim svoju djecu i djecu ovog vremena kako surfaju i virtualno „hodaju“ po cijelom svijetu, uzduž i poprijeko i vraćam se prijatelju s početka misli koji  s dr. Joškom Ćaletom hoda po Kominu, Bagalovićima, Vidu, Mliništu i Slivnu; vraćam se u mislima Ljubi Stipišiću, pokušavam ući u njegovu „dušu dalmatinsku, i vidim ga kako hoda po dalmatinskom kamenjaru od kuće do kuće; vraćam se našem profesoru Vidi Baguru i vidim ga kako hoda od mjesta do mjesta, od čovjeka do čovjeka… kako oni gledaju i slušaju ljude, lice i riječi običnog malog čovjeka, koji je u njihovim očima vrijedan i velik (do neba velik)… i ja tu u njihovim susretima vidim – „naše ljude i naše putokaze“…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta