Iz malih sredina odlaze mladi sportaši, a iskusnije treba platiti

Brojni sportski klubovi iz manjih gradova kroz svoju povijest ostvarivali su iznimne sportske uspjehe zahvaljujući entuzijazmu mladih sportaša, njihovih trenera i naporima uprava, radilo se o atletici, košarci, rukometu, odbojci, ili o nogometu.

S vremena na vrijeme našli bi se snažniji izvori financiranja pa su pojedinci i klubovi dolazili do vrhunskih sportskih ostvarenja. No, to se nije uvijek moglo bez pomoći iskusnijih sportaša iz drugih sredina koji su za svoj rad na sportskim terenima bivali nagrađivani.

Bez nagrada ili naknada nije im se isplatilo igrati i stvarati rezultate. Tako je u neka vremena bilo i u Metkoviću, u gradu koji je iznimno važan rasadnik mladih sportaša.

Međutim, ti mladi sportaši svake godine (ne samo iz Metkovića) odlaze nakon završetka školovanja u veća obrazovna i sportska središta radi nastavka školovanja do stjecanja akademskih titula, ali i zbog nastavka sportske karijere.

Doduše, nisu svi koji su odlazili završili fakultete, ali su ipak stekli određena zanimanja koja su im dobro došla.

Ovoga ljeta  iz RK Metković Mehanike otišli su na studij Toni i Marko Jakić i još neki, iz ŽRK Metković otišle su Paula Crnčević (Trešnjevka) te Taslak i Vladimir u ŽRK Split. Nogometašica Ana Bakalar pristupila je državnom prvaku ŽNK Split.

Sigurni smo da će odlazaka biti još, jer, to je sudbina i klubova i mladih sportaša .

Darijo Srna i Marin Ljubičić otišli su u Hajduk sa po 14 godina, Igor Štimac sa 17, kao i Patrik Čavar u Borac iz Banja Luke, također sa 17 godina. Davor Dominiković igrao je s 15 godina za seniore u Vrgorcu. Slično je i kod današnjeg igrača Dinama i reprezentacije Brune Petkovića.

Mogli bi nabrojiti desetke i desetke sportašica i sportaša koji su napustili rodni grad i nastavili živjeti, školovati se i igrati u većim centrima i snažnijim klubovima. To je ta sudbina malih mjesta koja se teško može mijenjati, a vrhunski sportski rezultati klubova iz kojih odlaze mogu se unaprijediti samo kvalitetnom selekcijom u vlastitim inkubatorima i dovođenjem iskusnijih igrača na određene pozicije u momčadi. No, ni to se ne može učiniti ukoliko klub nema sigurne i obilate izvore financiranja, odnosno izdašne sponzore. Današnji sponzori žele i vlasništvo nad klubovima pa u tom poslu često ne dolazi do kvalitetnih rješenja. Dok god se ne riješi pitanje vlasnika klubovi iz manjih sredina ne mogu u doglednoj budućnosti računati na neke veće sportske uspjehe, bez obzira na to koliko su doprinosili razvoju sporta u lokalnoj sredini i u Hrvatskoj.

Svakom pojedincu pa tako i sportskim klubovima najopsaniji je život na dug, ili s kreditom. Stoga će se mnogi morati zadovoljiti odgojem mladih igrača ili igračica , održavanjem klupske infrastrukture i tradicije te pokušajima zadržavanja natjecateljskog statusa. Do nekih novih, financijskih rješenja.