”ŽIVOT BORBA”

U društvu je netko na duhovit način prepričavao dojmove jednog mladog Amerikanca koji je prošlog ljeta prvi put posjetio Hrvatsku i Neretvansku dolinu. Oduševljen je prirodnim ljepotama, hranom, djevojkama i ženama (rekli bismo „ništa nova“), iznenađen bogatom poviješću i kulturnom baštinom, športskim uspjesima Hrvata, ali ne može se načuditi kako su ljudi preozbiljni, šutljivi, čak i mrzovoljni i dodaje rečenicu, koja je mene – eto – inspirirala: „Živite u prelijepoj zemlji, sve je dobro i predobro, ali među ljudima se osjeća neka napetost. Vi kao da ste stalno u nekakvim borbama… “ Mladi Amerikanac je donekle u pravu, jer kad pogledamo samo prošlo stoljeće pa do naših dana: mi smo stalno u borbama, u ratovima. Prvi svjetski rat, fašizam, nacizam i Drugi svjetski rat, komunizam i „Hladni rat“, pa klasne borbe u bratstvu i jedinstvu i na kraju Domovinski rat – borbe i ratovanja za goli život, za dom, za opstanak… Branimo svoju zemlju, ovu lijepu i prelijepu Hrvatsku, a drugi napadaju „vode rat za mir“ i kažu da je to njihovo – i kako onda nećemo biti ozbiljni i mrzovoljni! – Vidio bih ja Amerikance bi li se onoliko smijali  da se njih tako napadalo na američkom tlu i da su oni morali ovoliko zla podnijeti u svojoj kući i pred svojim vratima.

U naslov sam napisao – „Život borba“: pa i kad nema borbe i rata,  kad nam je teško i kad nas život stisne, kad navali muka i problemi, kad nemaš vremena i ništa ne stižeš, navale obveze a ti nemaš, kad iznenadi bolest tebe ili nekoga tebi dragog, kad počneš objašnjavati, pa ti se ne da ili nema te riječi koja će opisati tvoju muku, često znamo izustiti baš ove riječi – „život borba“. Cijeli život je borba, od rođenja pa do smrti, od jutra do večeri svakog zakači neka borba i nitko ne prolazi neokrznut. – I danas je život borba. Kad se prije nije imalo ili se malo imalo, pričaju naši stari, narod se mučio i borio izdržati i opstati. I danas, kad se naoko puno ima, ali nam puno više treba, ili mislimo da nam puno više treba, ili želimo puno više, ili su nas uvjerili da moramo željeti i imati puno više – i danas je život borba. Više ne želim ni izgovarati riječi kao što su: kriza, recesija, pad BDP-a, štednja, stečaj, ovrha, kredit, rate, lizing, rezanje plaća, nezaposlenost, deficit, zabrana zapošljavanja, manjak resursa… Takva su vremena, rekli bismo. No, može li se itko sjetiti kada to vremena nisu bila teška i kada to novca nije nedostajalo i kada to život nije bio – borba?

Ovdje mi se učinilo zgodnim donijeti nekoliko citata o borbi i borbama: Bolje je boriti se i bitku izgubiti, nego nikad se ne boriti. – Ondje gdje nema nikakve borbe ne može biti ni pobjede. – Borbu je izmislila priroda, a mržnju čovjek. – Život je dosadan kad nema borbe. – Evo malo o ljubavnim nedoumicama i borbama mladića kad moraju izabrati ženu svog života: Ako je idealna, neće biti laka. Ako je laka, neće biti idealna. Ako je zaslužuješ za nju ćeš se boriti. Ako se ne boriš za nju, ne zaslužuješ je. Prava je istina, svaka će te povrijediti. Tvoje je samo naći onu zbog koje je vrijedno patiti i boriti se. I zapamti, nema cura koje su „falš“. Postoje samo one koje jesu ili koje nisu za tebe. – Još malo citata o borbama – Često je očaj dobivao bitke. – Dok smo se borili za slobodu, znali smo što nam je cilj. Sad imamo slobodu i kao da ne znamo više što želimo. – Ako vi u vašoj borbi ne odolite iskušenju i posijete silu, generacijama poslije vas žetva će biti gorka i duga… A poslije nekih  naših međuljudskih besmislenih borbi i sukoba, slijedi naknadna pamet u smislu: Kad sam mislio da sam shvatio, shvatio sam da nisam mislio.

Jutri volim pogledati emisiju „TV kalendar“ i prisjetiti se „što se dogodilo na današnji dan“. Koncepcija je gotovo uvijek ista: uvijek datum neke bitke uz popratne slike tenkova, aviona, topova, granata i eksplozija, mrtvih i ranjenih vojnika i civila, kolone izbjeglica, a u drugom dijelu prisjećanje na datum rođenja ili smrti poznatog umjetnika, slikara, pjesnika, književnika, izumitelja, kompozitora, arhitekta, pjevača, sveca, humanitarca, mirotvorca… Često su generali i vojskovođe bili suvremenici kompozitorima i arhitektima, jedni su rušili i ponižavali u ime pobjede i „borbe za mir“, a drugi gradili i oplemenjivali u ime života i budućnosti… I tako stalno kroz povijest: gradimo, izgrađujemo se, napredujemo, živimo u miru, a onda rušimo, uništavamo i ubijamo, pa opet ispočetka: obnavljamo, gradimo, liječimo i zaliječimo rane, počnemo živjeti u miru, do novog rata, bitke, granata i smrti… Pa kako neće život izgledati kao borba?! – Zašto sve moramo postići borbom i na silu? – Zašto iste probleme, uvijek rješavamo na isti način, koji se pokazao lošim i neučinkovitim? – Zašto nam je uvijek lakše posegnuti za silom kao za najjačim i posljednjim argumentom? Zašto uvijek borba, rušenje, sijanje zla, uništiti, satrti, poniziti, mrziti, usmrtiti, pobijediti, vladati, umjesto života, suživota, umjetnosti, kreativnosti, mira, uzvišenosti, razgovora, ljepote,  igre i ljubavi?

Gledajući svoje životne ožiljke lako zaključimo da je život borba. Svuda je vidljiv i prisutan – princip borbe. Čini se da je to najjednostavniji i najučinkovitiji način: boriti se, izboriti svoje, a drugi neka se misle. Ni mi u naše vrijeme nismo iznimke, živimo zajedno, a možemo reći da se jedva poznajemo. Kad se čovjeku pristupa s oprezom i nepovjerenjem – na svaki njegov otpor odgovara se nekom borbom. Na svaku njegovu riječ, napisanu ili izgovorenu, skače se odmah sa stotinu zajedljivih komentara. – To je zato što smo zaokupljeni sobom i svojim problemom, a drugi nam treba poslužiti samo toliko da mi pomogne riješiti moj problem i da meni olakša život. No, u sebičnosti buljeći samo u svoj problem, zaboravimo da i taj drugi ima svoj problem i svoje potrebe, svoja očekivanja od tebe da ti njemu pomogneš riješiti njegov problem – i eto ti nerazumijevanja, svađe, borbe i svega lošega što otežava život i suživot. Život će i ubuduće biti borba, a suživot i zajedništvo nemogući (TV kalendari puni rata i granata), sve dok su ljudi nesposobni barem nekako preuzeti odgovornost za teškoće drugog čovjeka. Da ne kažemo: Što me briga, to je tvoj problem! – Nekidan sam pročitao dramatičan naslov kako stručnjaci upozoravaju, ako se ne promijenimo i ne povedemo računa o globalnom zatopljenju, da zemlju čeka velika katastrofa i uništenje. Nastavljam čitati sitnijim slovima i nailazim na podatak kako oni predviđaju da će se to dogoditi oko 2100. godine. Prestajem čitati, a moja prva reakcija je bila – ma baš me briga, jer tada mene i mojih neće biti… I odmah sam se ugrizao za jezik, jer i ja sam već sada odgovoran,  to je i moj problem i ja se moram mijenjati…

Zašto je potrebna promjena? Često, da bismo preživjeli, da bismo mogli nastaviti živjeti, potrebno je ući u proces promjena – promijeniti se. Princip borbe zamijeniti/promijeniti principom brige za drugoga. To se ne može narediti, to ne mogu svi odjednom, to počinje od pojedinca. Dovoljno je pogledati što smo u Hrvatskoj borbom razorili, od kuća, stanova, crkava i tvornica, do razorenih duša… Koliko toga i danas rušimo u sebi i oko sebe: odnose, prijateljstva, ljubavi i brakove… Do ovoga nas je doveo princip borbe, sebičnosti i „buljenja samo u svoj problem“. Da bismo mogli nastaviti živjeti, moramo se promijeniti i početi živjeti po principu brige za drugoga: biti osjetljiviji za tuđe potrebe, biti odgovorniji za tuđe probleme… Na trenutak sam zastao, jer mi se učinilo „da sam otišao u visine – nenamjerno“, ali to je već moj problem… A što ćeš, život borba i gotovo!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta