BLOKIRANI

Mediji su nas već naviknuli da vijest nije vijest, ako nas ne iznenadi, ako ne šokira. Naslov u novinama mora privući pozornost čitateljeva oka, najave prije Vijesti i prije Dnevnika moraju biti dramatične. Uho nam je već dobro naviknuto na loše vijesti i kao da ih znatiželjno iščekujemo. Kad bih ono prije nazvao ćaću telefonom i upitao ga: „Kako si? – Ima li što nova?“, on bi odgovorio: „Fala Bogu, dite, nema ništa novoga.“ Ćaća je znao da je i za mene novost neka loša vijest: je li netko od poznatih umro, možda se netko razbolio, je li se netko razveo, posvađao sa susjedom pa ne pričaju, je li netko završio u zatvoru… Tako je to danas, kad očekujemo novosti u njima vidimo i čujemo odmah nešto loše: od prirodnih katastrofa na bilo kojem kraju svijeta do sukoba i ratova, terorističkih i samoubilačkih napada, egzekucija i brojanja žrtava… Naslovi i vijesti o ljudima i njihovom ponašanju također moraju šokirati, izazvati reakciju sablazni, zgražanja, osude i bijesa. Onda je ta vijest dobro konzumirana, proizvod je zadovoljio potrošača. Gledanost, slušanost i čitanost je porasla u odnosu na konkurenciju. Naiđoh nedavno na jednom portalu na vijest: „Jeste li jutros osjetili potres?“ U 15 minuta to pitanje je skupilo 17 „lajkova“, tj. „sviđa mi se“. Što se to čitačima svidjelo: potres ili vijest o potresu? I što se tu uopće ima svidjeti?

Gledam nekidan na televiziji: stariji čovjek ispred kuće, izgleda zbunjeno i potreseno, kad je kamera približila lice vidim mu suze u očima i čujem da je dijabetičar, da ima probleme sa srcem (ugrađene premosnice). Sam je. Oko njega i oko kuće mota se 10-ak policajaca, oni samo rade svoj posao. Vidim i dva policijska psa kako nešto njuše i čujem kako traže bombu koju je možda postavio čovjek sa suzama u očima. I policijski psi samo rade svoj posao. U kadru vidim i čovjeka u crnom kaputu. Ne želi pred kamere pa nisam mogao vidjeti jesu li možda i njemu oči suzne. Iza svih njih vidim veliku, ali baš veliku kuću (novogradnja) negdje na zadarskom području. Povezujem priču: Ta velika, kuća pripadala je čovjeku sa suzama u očima. Kažem „pripadala“, jer više ne pripada. Tu je na dva lista papira pravomoćna sudska presuda, pečat, potpis, sve po zakonu. Lijepo piše da ta velika kuća sada pripada čovjeku u crnom kaputu i kad je on vidio bivšeg vlasnika kuće sa suzama u očima, prijavio ga je nadležnim organima „zbog ometanja privatnog posjeda“. Sudski ovršitelj samo radi svoj posao, policajci samo rade svoj posao i policijski psi samo rade svoj posao…

Po nekim anketama – u ovakvim i sličnim slučajevima ovrha i deložacija, kad pojedinac ili obitelj ostaju bez doma, stana ili kuće – 80% građana suosjeća s čovjekom sa suzama u očima, a njih 20% kaže: „Tko mu je kriv? Što nije prije mislio? Gotovo je sad. Sam je sebi kriv!“ Lice sudskog ovršitelja  „zaustavljeno u ispravnosti“ i lišeno svake emocije (na vidiku nigdje suze): „Nema tu emocija“ – kaže on – „Je li postoji pravomoćna sudska presuda? Postoji! – Sve drugo su vam priče za malu djecu!“  A ovo je priča za malu djecu u ovom zadarskom slučaju: čovjek sa suzama u očima i s bolesnim srcem posudio je prije 8-9 godina 50 000 njemačkih maraka od čovjeka u crnom kaputu. U kunama je to danas nešto manje od 200 000 kuna. Novac mu – očito – nije vratio. Završili su na sudu i to je trajalo. Uostalom, kakav je to sudski proces kod nas ako ne traje barem 7-8 godina? Dočekaše pravomoćnu sudsku presudu u kojoj lijepo piše da čovjek sa suzama u očima koji je gradio kuću, ostaje bez kuće, a vlasnik postaje čovjek u crnom kaputu. Slušam dalje: novi vlasnik preprodaje tu veliku kuću – kažu – nekome iz Zagreba za 200 000 eura. U kunama je to milijun i 500 000 kuna, iako kuća s okućnicom (neki procjenjuju) vrijedi barem još toliko. – Možda se baš zbog toga pojavio opet prvi vlasnik, graditelj kuće, sam, sa suzama u očima da protestira protiv nepravde?! – Zbog duga od 200 000 kuna odnesoše mu veliku kuću vrijednu nekoliko milijuna kuna i poslaše na njega policiju i policijske pse jer „ometa privatni posjed“. Sve u skladu sa Zakonom o ometanju privatnog posjeda. Po nekom drugom zakonu morat će čovjek sa suzama u očima platiti sudske troškove, intervenciju policije i policijskih pasa, možda i duševne boli nanesene čovjeku u crnom kaputu, a ja predlažem naslov u medijima: „Zbog ometanja privatnog posjeda čovjeku sa suzama u očima prijeti zatvorska kazna od godine dana!“

Nikad nismo imali više, a nikad nam nije trebalo više. Dobili smo na brzini, a izgubili na mudrosti. Vozimo stalno u šestoj brzini, a letvicu životnog standarda podigli su nam na visinu da je ni Blanka Vlašić ne može preskočiti. Pokušavamo mi preskakati, uzimamo veliki i preveliki zalet, tko će se u tom trenutku sjetiti one mudre „Čovječe, čuvaj se svojih želja!“, precjenjujemo i svoje mogućnosti i svoje sposobnosti. Prizemljenje i pad znaju zaboljeti. Posljedice: kreditno prezaduženi, dugovi, ovrhe, blokirani, lihvarske kamate, utjerivači duga, deložirani (čitaj – iz doma istjerani), udruga franak, udruge zviždača, osiromašenih, obespravljenih… Posljednjih godina mediji su puni ovakvih naslova iza kojih se krije bezbroj ljudi sa suzama u očima i bezbroj teških ljudskih sudbina. – Kako nas je sve ovo tako brzo zateklo!? Nismo se ni snašli, a ono kamate, dugovi, franci, minusi, dugovi i blokade. Najgore od svega je osjećaj da ne vidiš perspektive, blokiran život, blokirana budućnost. Skužili smo kako se to radi, ali što nam to vrijedi: to je demokracija, globalno tržište, sloboda kapitala, politika, izbori, sponzori, oni bogatiji i utjecajniji zaduže političare svojim donacijama (uostalom, legalno je plaćati lobiste da lobiraju za neki zakon), pa se nađe ruka više da se taj zakon izglasuje u parlamentu. Nije njima važan cijeli zakon, već jedan ili dva članka u njemu, mogu biti napisana i sitnijim slovima. Poželjno je da zvuče nejasno pa da mogu biti tumačena na više načina, ali u konačnici pogoduju velikim kompanijama, bankama, agencijama, koje najčešće nisu u hrvatskom vlasništvu i koje su „naoružane“ zvučnim odvjetničkim imenima, koji već znaju kako doći do pravomoćne sudske presude, ovrhe, deložacije i nekretnine 1/1 …

Primjera je bezbroj: čovjek uzeo kredit u banci, dobro mu išlo pa nije bio problem naći ni jamce, nekoliko godina poslije dođe kriza, sve teže uplaćuje rate kredita, banka mu „sjeda“ na nekretnine i postaje vlasnik poslovnog prostora i velike obiteljske kuće u centru grada. Možemo reći da nam je žao čovjeka, ali to je bio njegov izbor i njegov rizik. Banka tako posluje i to ti je tako. No, tu nije kraj priče: banka traži od jamaca da nastave otplaćivati kredit. Na upit jednog od njih: „Pa dobili ste vrijedne nekretnine. Prodajte ih i pokrijte dug!“ – Iz banke odgovaraju kako nije pogodan trenutak za prodaju nekretnina!?! Čekaju da poraste cijena metra kvadratnog, a dotle će utjerivati dug od jamaca! Kažu da ni same banke ne znaju koliko imaju nekretnina u Hrvatskoj u svome vlasništvu. I sve je po nekom zakonu. Možeš vikati kako je to nemoralno, kako je to očita nepravda, kako je sve to bešćutno… Ako se nešto pokuša, dočekat će ga predsjednik Udruge banaka „s licem zaustavljenim u ispravnosti“, prijetnje tužbama, ucjene, pritisci od države iz kojih je „banka majka“ (pogledajte apsurda već u samom nazivu!)… i nitko ne uspijeva ništa napraviti. – U ovim kriznim godinama, gdje sve više ljudi ostaje bez posla i bez plaće, kad ne mogu otplaćivati kredite, koji su blokirani i pod ovrhama, koji su izbačeni ili im prijeti – sve lijepo po zakonu – izbacivanje iz doma, jučer čitam: Hrvatska narodna banka je objavila privremenu nerevidiranu statistiku poslovanja banaka koja pokazuje da su banke u Hrvatskoj u 2014. godini ostvarile ukupnu dobit prije poreza od 2,5 milijarde kuna, što je 148% više nego godinu prije!!! – Da ti pamet stane!

„Tko nanosi drugome nepravdu nesretniji je od onoga tko nepravdu trpi.“ – rekao je Demokrit, a ja se u ovom slučaju ne bih složio s njime. Legalni lopovluk, skriven iza elegantnih odijela i falšeg osmijeha, s licem „zaustavljenim u ispravnosti“ koje sve radi po zakonu… Čast Demokritu, ali čovjeku ne pomaže živjeti saznanje kako svi koji se bogate na tuđoj nesreći nemaju sreće u životu i to im se – na žalost – znade pokazati i na djeci njihove djece. Pohlepa nas pojede, pohlepni jedu sve više i nikad im dosta, budućnost nam pojedoše… Ugušit’ će se u vlastitoj pohlepi. Država koja drži do sebe mora držati do svojih građana – mora držati do svoju budućnost. Jer onaj samohrani otac s troje djece, koji vrijedno radi, a plaća nedostatna pa mu prijeti ovrha i izbacivanje iz doma, kako može naprijed? Blokiran je život i budućnost i njemu i njegovoj djeci. Nepravda zaboli, zablokira, ne da naprijed ni pojedincu, ni obitelji, ni društvu. Pa u Hrvatskoj se rodilo 13 000 djece manje – skoro jedan Metković!… Zar nam je tako malo stalo do naše budućnosti?… Čuvaj se bijesa strpljiva čovjeka! Kad ga zatvoriš u njegovu nemoć… Kad „zablokira“, kad „počne pucati po šavovima“ i kad „sve poravna“… Kad više nema što izgubiti… Tada će jedino mediji „doći na svoje“, imat’ će o čemu pisati, naslovi će biti šokantni, a mene strah da nas u toj budućnosti bez budućnosti neće moći više ništa šokirati…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta