PAMET I SRCE

Ova emisija „Glasnih misli“ koncipirana je tako da su „i škare i sukno u mojim rukama“, sam biram temu, sam postavljam okvir i određujem granice. Mogu se ja ne znam kako truditi i pripremati, biti odgovoran i prema riječima i pred čitateljima, ali sve zajedno neće imati smisla, ako su te misli teške i nečitljive, ako opterete ili uznemire, ili ih ovako napisane ne želiš pročitati do samog kraja. – Zato, nastojim dobro promisliti hoću li postavljati velika pitanja. Lakše ih je bistriti u sebi šetajući Bajerom. Uostalom, zašto uznemiravati bližnjega svoga. Quieta non movere – Ne uznemiruj smirene! Ne uznemiruj one koji su mirni, koji su već dugo smireni. Ne uznemiruj one kojima se ne da misliti. Ne uznemiruj one koji ne vide nikakve potrebe zamarati se nekim mislima i one koji se boje zamisliti nad bilo čime. Noli turbare circulos meos – Ne diraj moje krugove! (Arhimed) – drugim riječima: Pusti me na miru! – Zato nije dobro postavljati pitanja, jer te pitanje stavlja pred odluku: moraš zauzeti stav, imati neko svoje mišljenje, postaviti se prema pitanju… i početi razmišljati.

Mene je postavio u pitanje i zamislio prijatelj iz Zagreba, koji je prošao tešku operaciju. Srce je gotovo prestalo kucati, bilo je dramatično, ali – hvala Bogu – sve se dobro svršilo. Eno ga u toplicama. Kaže da je srce „opet uhvatilo svoj ritam“ pa mi je napisao mail od 10-ak rečenica, koje su me potaknule na razmišljanje. Ne znam koliko će i vama biti slušljive, jer prijatelj piše – o vjeri. Neki će odmah odmahnuti rukom na ovakvu temu i na pitanja koja idu uz nju. Razumljivo, jer i meni dođe ponekad da samom sebi odmahnem rukom, kad mi se učini da bespotrebno filozofiram i postavljam neka pitanja bez kojih se – očigledno – može živjeti. To s vjerom je uvijek nezgodno. Prosječan čovjek je uglavnom nesabran za ovakva pitanja. Bez obzira što je znanost zaključila da je čovjek i religiozno biće, uporno se pokušava vjeru i vjerska pitanja isključiti iz ljudske komunikacije i iz javnog govora, poručujući kako je vjera privatna, intimna stvar svakog pojedinca. Susrećemo ljude kojima je nelagodno ili ne znaju pričati o vjeri ili uopće o nečemu religioznom. Neki niti govore niti mogu slušati. Neki bi slušali, ali su izgubili sposobnost trajnije pozornosti na nešto što bi bilo duhovno. Oni su nesabrani za drugu dimenziju postojanja (I. Šarčević). Susrećemo one koji o vjeri znaju puno, ali puno nebitnoga, a ima i onih koji se bune i pri svakoj pomisli na religiju i protestiraju svako malo ispred crkava i katedrala. Ima i onih koji prihvaćaju govor o vjeri samo od ljudi koji su – recimo tako – te struke i samo na mjestima koji su predviđena za takav govor… Očito je da s vjerom nije lako.

Evo što mi je prijatelj napisao iz toplica: „Dobio sam poruku da se kao kršćani pokrenemo i izmolimo 10 milijuna zdravomarija za našeg papu Franju. I odmah mi se nametnulo pitanje – zašto deset milijuna… zašto ne dvadeset, pedeset… sto milijuna? Je li Gospa stvarno tako „tvrda na ušima“ kad je toliko puta moramo zazivati? I je li nam ti milijuni Zdravomarija jamče da će se Nebo pokrenuti za našu stvar, a što „ako ostane gluho“ jer – po našoj logici – možda to nije dovoljno s obzirom na duhovnu devalvaciju vremena u kojemu živimo? – Ovdje je naglasak na broju, a nigdje u mailu nije spomenuto da treba moliti srcem. Sjetim se opet Evanđelja i susreta Isusovih s običnom rajom. On im sigurno ne bi dopustio da ga 10 milijuna puta pitaju jednu te istu stvar. Mislim da mu je bilo draže što mu se obraćaju s povjerenjem. Srce mu je bilo važno. „Vjera te je tvoja spasila. Idi i ne griješi više!“(Lk 8,48) – Pa i na samom križu pomaže i oprašta razbojniku zato što mu se obratio srcem i to samo jednom! Nekako mi se nameće dojam da je i naša pobožnost zastranila u materijalizmu, u broju,  u količini… Ja ću tebi, Bože, dati toliko, a za uzvrat ćeš ti meni dati to i to. Ova Gospodinova usluga košta toliko posta, misa, dobrih djela, opet  broj i količina. A srce? Na srce zaboravljamo, iako je mjerilo svih naših djela – s koliko smo srca nešto napravili.“ –  Nadovezujem se na prijateljevo razmišljanje: Nama je lakše pouzdavati se samo u sebe, kad stavimo sve u svoje ruke, u moć svojih riječi i svoje religiozne prakse. Hvatamo se uhodanog religioznog ritma – ne moramo ni razmišljati – broja molitava i pobožnosti, jer – tko zna – možda ipak većim brojem naših vapaja i „dosađivanja“ nešto i postignemo. I zato ne volimo kad nam postavljaju pitanja pa nas uznemiruju u ovoj našoj religioznoj rutini (Quieta non movere), bez obzira što nam vjera sve više sliči supermarketu gdje dolazimo kupovati svoje religiozne potrebštine.

U naslov ovih „Glasnih misli“ napisao sam – „Pamet i srce“. Pod „pameću“ mislim na razum, na logiku, na nešto što je uhodano, očekivano, toliko puta provjereno i povijesno dokazano; mislim na ono što je tradicijom potvrđeno, na naviknuto, na ono što ne iskače iz uobičajenog, jer „tako svi rade“ i „tako se uvijek radilo“… i kad je vjera u pitanju. Pa zašto onda postavljati dodatna pitanja, uznemiravati uhodano i tjerati na dodatno razmišljanje? Čovjek kao religiozno biće ima i svoju duhovnu stranu pa ima i svoje duhovne potrebe. Svatko ih osjeća i izražava na svoj način: netko od vjere očekuje duhovnu okrepu, da ga se utješi, da mu umiri savjest, da se poslije neke pobožnosti napuni pozitivnom energijom, da se lijepo osjeća, da bude nasmijan i sretan… I razmišlja logično po ljudsku – ne zamjeram mu – „svi su tako radili i uvijek se tako radilo“: u strahu pred Svemogućim i Apsolutnim moraš se ponašati razumno. Daj nešto sa svoje strane: molitve, pjesme, obrede, žrtve, dobra djela, što više to bolje… Tada se i ti bolje osjećaš, nekako si miran, jer ti ni Bog – gledajući logično – ne bi trebao ništa zamjeriti.

Riječ „srce“ se u Starom Zavjetu pojavljuje oko 1000 puta, a u Novom 1150 puta. Srce je simbol za hrabrost. Hrabar čovjek je srčan, pomiče granice onog uobičajenog, uhodanog, naviknutog i tradicijom zadanog. Pomiče granice zdrave pameti, logike, oko za oko, zub za zub, „do ut des“ – ja tebi ti meni i „svi tako rade“… Srce je simbol za hrabrost, ali isto tako simbol za prijateljstvo i za ljubav. Više vas ne zovem slugama, već prijateljima… Ljubite se među sobom!(Iv 15) – Aristotel davno reče da je prijateljstvo dva tijela, a jedna duša. U prijateljstvu i u ljubavi nema „ako“, nema trgovine, nema broja i količine, već 70 puta sedam, tj. beskonačno, u ljubavi i prijateljstvu 2+2 ne mora biti 4. U prijateljstvu nema straha. Kad pogriješim/sagriješim, nije me strah za sebe, nije me strah neke kazne ili gubitka privilegija, već mi je žao što sam uvrijedio prijatelja, što sam ga iznevjerio, „srce mi se razdire“… Kad je srce u pitanju tu nema računice, ne kalkuliram: idem prijatelju reći da mi je žao. Ako je pravi prijatelj nećeš mu to tisuću puta ponavljati, dovoljno je jednom jer mu odmah povjeruješ i znaš da ti je oprostio. „Idi u miru“ i nastaviš prijateljevati.

Homo religiosus je uvijek iz straha prinosio žrtve: paljenice, okajnice, molio i pjevao. Žrtvovao je plodove svoga rada, novac i zlato, životinje, ali i ljudske živote. Primjera je bezbroj u povijesti. Isus, onaj „Psiholog iz Nazareta“ (sviđa mi se ovaj naziv), potvrđuje: Jest, tako je bilo do sada, ali ja vam kažem… Srce mi je milije, a ne žrtve… Izvadit ću vam srce kameno i dati vam srce od mesa.(Ez 36,26-27) Traži logiku srca, da iskoračimo iz uhodanog i naviknutog, toliko puta ponovljenog, jer vidimo dokle nas je dovela sva naša pamet i sva logika ovog svijeta… Za logiku srca je potrebno puno hrabrosti i žrtve, sve do logike križa. Oni koji vjeruju prihvaćaju odricanja i žrtve kao nešto redovito i očekivano baš u ovom Korizmenom vremenu. Trebamo sebi posvijestiti istinu da se isplati i da ima smisla samo ona žrtva koja te usrećuje. Ne smrknuto lice, ne lice gunđala i čangrizala. Potrebno je i srca i hrabrosti za podnositi svakodnevno nerazumijevanje od najbližih u obitelji, od suradnika, od susjeda i sugrađana… Potrebno je ponekad puno srca i hrabrosti gledati drugoga ispred sebe, a znaš/misliš kako on to ne zaslužuje; gledati druge na prvim mjestima, s privilegijima i raznoraznim stečenim pravima, mirovinama ovim i onim, a misliš/znaš da oni to ne zaslužuju, dok sebe vidiš zapostavljenog, neprimijećenog, neuspješnog, čekaš svoju priliku da se dokažeš i pokažeš, ali ne ide nikako… Ovo je žrtva za koju je potrebno puno više hrabrosti i srca, nego izmoliti određen broj molitava, ne jesti meso utorkom i ići redovito na pobožnosti … Potrebno je puno više srca i hrabrosti za žrtvu kad o tebi govore laži i uvrede, a ti na sve to ne pristaješ, već nastavljaš dalje jer znaš da ti nitko ne može oduzeti tvoju vrijednost i narušiti tvoje dostojanstvo, ako ti sam na to ne pristaneš.

Priznajem da me je malo ponijelo „u visine“ pa idem privoditi ove misli kraju, jer mi se čini kako bih mogao samom sebi odmahnuti rukom. Pa da se više ne ponavljam: nemojmo se bojati postavljati pitanja i razmišljati. U ovom slučaju o pameti i o srcu. Pa i kad je vjera u pitanju (i život sam) neka nam logika srca postane način života. Više ljubavi i prijateljstva, a manje gledanja interesa i trgovanja. Oni koji su to probali i koji tako nastoje živjeti, kažu da se isplati i da ima smisla, jer usrećuje….

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta