GLASNE MISLI
VELIKI LJUDI MOGA ZAVIČAJA

Prije nekih mjesec dana zvoni mi mobitel, na zaslonu piše ime prijatelja iz Zagreba: „Gdje si? Što radiš?“ – pitam ga – „Evo me tu blizu tebe.“ – odgovara on, a ja mislim kako se šali sa mnom. „Ozbiljno ti kažem. Evo me u Mliništu.“ – „Pa što radiš u Mliništu po ovome mraku?“ – pitam ga ja. „Snimamo u crkvi pučko crkveno pjevanje. ‘Ajde dođi da se vidimo!“ – Sjedam u auto, sa mnom je i moj najmlađi sin i vozim 15-ak minuta do Mliništa; parkiram kod crkve, mrak, nigdje nikoga, samo bura fijuče. U crkvi upaljeno svjetlo i čuje se pjevanje. Tiho otvaram vrata i vidim: petorica ljudi pjevaju, jedan čovjek drži mikrofon iznad njih, a u klupi vidim prijatelja kako sve to brižno snima. Izlazi vani, pozdravljamo se i objašnjava mi kako je on uza svoj posao također i predsjednik Hrvatske kulturne udruge „Pjevana baština“. Čovjek koji drži mikrofon je dr. Joško Ćaleta (prepoznao sam ga) – radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu; on je etnomuzikolog, glazbenik i skupljač hrvatskog tradicijskog glazbenog narodnog blaga; k tomu je još i kompozitor, producent, dirigent, umjetnički voditelj festivala A klapela – A capella … Iza njih je već 10-ak projekata iz Dalmacije, a svaki sadrži monografiju o povijesti i tradicijskom pjevanju mjesta/župe, dva nosača zvuka (CD) te jedan nosač slike i zvuka (DVD) s dokumentarnim filmom o mjestu i župi. Bili su u Slivnu, Kominu, Bagalovićima, Vidu i te večeri na Mliništu.
Pozdravio sam se s prijateljem i vozim mrakom prema Metkoviću, moj mali zaokupljen igricom na mobitelu, a ja zaokupljen mislima, a zapravo sam – oduševljen: dvojica ljudi, entuzijasta iz Zagreba, u malome mjestu na jugu Hrvatske, po noći (i po buri) snimaju tradicijsko crkveno pjevanje toga kraja… Prijatelj mi je poklonio i jednu knjigu (njihov projekt) koja mu se našla u autu. Poslije čitam naslov: „Veli Iž – glagoljaško pučko crkveno pjevanje u zadarskoj nadbiskupiji“, a u Posveti piše ovo: „Posvećeno posljednjem pokoljenju veloiških starica koje su pjevajući „na glagolicu“ ustrajale u vjeri i kulturi naših djedova. Pokoj in duši.“ S nestrpljenjem očekujem sličnu knjigu o svemu tradicijskom što su vidjeli i čuli u neretvanskom kraju. Svoje oduševljenje sam poslije prepričavao i drugima, pristojno bi me saslušali, a ja zaključio na kraju kako sam jedino za sebe siguran … da sam oduševljen.
Već sam dobro zašao u temu ovih „Glasnih misli“. U naslov sam napisao riječi koje su nam već u uhu: „Veliki ljudi moga zavičaja“, a pripremajući se za temu nailazim na naslov „Tko su naši ljudi – naši putokazi?“ Ja sam za sebe već dijelom odgovorio, odalo me moje oduševljenje one večeri u Mliništu, ali nije baš jednostavno odgovoriti tko su to veliki ljudi našeg zavičaja. Čitamo ovih dana o polemikama oko izbora Hrvatskih heroja iz Domovinskog rata, ponuđeno je 12 imena, a prijedloga je na stotine, mnogi su žrtvovali svoje živote u nevjerojatnim herojskim djelima. Nije lako izabrati. – Druga je poteškoća odavno poznata i s njom treba računati: Nitko nije prorok u svom zavičaju. Na žalost, ljudi ne cijene „svoje ljude“: „A znam ga ja, znam mu ćaću, što će mi on govoriti, znam mu ja djeda, a djed mu je…itd., nisu oni s kućom dobri…“ – Počnemo ih cijeniti tek kad umru, s vremenskim odmakom kad, bez našeg gotovog mišljenja, na vidjelo iziđe njihovo djelo, kad oni sami svojim djelom „uđu u povijest“. Onda se za takve ljude znamo otimati i svojatati ih. – „Oni su naši! – Znaš li ti gdje je on rođen? – A znaš li ti gdje je on živio? – A na kojem je jeziku pisao?…“ Pogledajmo tko se i dan danas otima i tko svojata velikog književnika i nobelovca Ivu Andrića? – Gdje je rođen – kojem narodu pripada – gdje je živio – gdje je umro – gdje pokopan – koje je vjeroispovijesti bio? I svatko za njega kaže „on je naš“, i svatko na neki način živi od tog velikana i njegova djela. – Slično je i s velikim Nikolom Teslom, a sam je rekao kako se ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom. – Danas njegovim imenom nazivamo ulice, zračne luke, velike tvrtke, grade mu se spomenici po Hrvatskoj, Srbiji, Americi – i svi ga svojatamo. Tako i Talijani svojataju Marka Pola, iako je njegova rodna kuća na Korčuli; drugi svojataju Ruđera Boškovića… i uvijek je to svojatanje i borba oko „velikih ljudi“, a nitko se ne otima, niti se bori, niti svojata obične ljude, običnog imena …
Znam da sam u više navrata sa slušateljima dijelio – bolje rečeno nudio – svoje oduševljenje prekrasnom knjigom „Anima Delmatica“ Ljube Stipišića Delmate. I on je hodao desetljećima po Dalmaciji i od starih ljudi „otimao zaboravu“ riječi, pjesme i običaje. Mnogima je za života bio čudan i neshvatljiv, ali njegova djela su i poslije njega nastavila živjeti. Njemu, između ostalog, ide velika zahvala za ovo i ovoliko bogatstvo klapskog pjevanja u Dalmaciji i po cijeloj Hrvatskoj. Mišljenja sam da smotri folklora „Na Neretvu misečina pala“ u Metkoviću nije potrebna reklama. U skladu s ovom temom „Veliki ljudi moga zavičaja“ ili „Tko su naši ljudi – naši putokazi?“ stavljam svima nama pred oči profesora Vidu Bagura. U Wikipediji kod njegova imena piše: folklorist i osnivač KUD-a Metković. Svako malo ga možemo vidjeti na televiziji kako hoda (ali doslovno hoda), obilazi mjesta i mjestašca po Dalmaciji, po otocima i Dalmatinskoj Zagori, po cijeloj Hrvatskoj, sluša i bilježi pjesme, plesove, običaje i narodne nošnje – bogatstvo naše folklorne baštine.
Ispred sebe imam list papira s naslovom „Tko su naši ljudi – naši putokazi?“, a ispod naslova se nabrajaju „Veliki ljudi našeg zavičaja“ s područja medicine, glazbe, športa, književnosti i dramske umjetnosti. Kao što je teško izabrati 12 heroja Domovinskog rata, slično je teško izabrati možda 10 velikih ljudi našeg zavičaja. Svatko će imati svoj izbor: nekoga će zasmetati ime i prezime, znam mu ja djeda i slično, a netko će vrednovati samo njegovo djelo koje ga čini velikim. Ako idemo „na sigurno“ nećemo pogriješiti s imenima: misionara Oca Ante Gabrića (k’o planina velik i još veći), Obrada Gluščevića, Ivana Slamninga i Stojana Vučičevića, ali kako među 10 velikih smjestiti i ostale: sve športaše, olimpijske pobjednike i vlasnike svih medalja, kako među „velike“ staviti glazbenike od Matiše Rajčića akademskog glazbenika i poznatog baritona do mladih nadolazećih pjevačkih nada … I kome od njih još dati ulicu, trg, školu ili šetalište u našem gradu?
Razmišljajući o tome koga bih ja izabrao od ponuđenih među „velike ljude moga zavičaja“, čije djelo cijenim i ocjenjujem, odustao sam od izbora, jer sam siguran da je mnogo ljudi našeg zavičaja, umrlih i živih, koji su bili i koji jesu „veliki“ i koji mogu biti naši „putokazi“. Naši očevi i naše majke, koji su svakodnevno radili, mučili se i snalazili kako prehraniti, podići i odgojiti svoju djecu, u svim ovim i onim kriznim vremenima i uputiti ih na pravi put; koliko su samo žrtve i poniženja podnosili, sve tiho i strpljivo, živjeli i umirali. Njihova obična imena ne možemo staviti u područje medicine, glazbe, športa, niti književne i dramske umjetnosti, a veliki u našim mislima i u našim srcima, u našim sjećanjima – do neba veliki. Ovakvom razmišljanju možemo dati malo drugačiji naslov – „Mali veliki ljudi našeg zavičaja – naši putokazi“.
No, vremena se mijenjaju, vremena su se promijenila – pa tako i u viđenjima, u suvremenoj percepciji „velikih ljudi“ i „putokaza“: Danas propagandna mašinerija, menadžment, PR-agencije i razna retuširanja stvaraju preko noći velika imena i velike zvijezde koji se nude kao putokazi. No, kako smo umreženi s cijelim svijetom, ponuda je globalna i zastrašujuća, sve teže znaš što je tvoj zavičaj i tko su tvoji ljudi, tako da nam je izbor sve teži, jer sve teže raspoznajemo što je stvarni život, a što virtualni, što prava je slika a što fikcija… Neću dalje. Vidim svoju djecu i djecu ovog vremena kako surfaju i virtualno „hodaju“ po cijelom svijetu, uzduž i poprijeko i vraćam se prijatelju s početka misli koji s dr. Joškom Ćaletom hoda po Kominu, Bagalovićima, Vidu, Mliništu i Slivnu; vraćam se u mislima Ljubi Stipišiću, pokušavam ući u njegovu „dušu dalmatinsku, i vidim ga kako hoda po dalmatinskom kamenjaru od kuće do kuće; vraćam se našem profesoru Vidi Baguru i vidim ga kako hoda od mjesta do mjesta, od čovjeka do čovjeka… kako oni gledaju i slušaju ljude, lice i riječi običnog malog čovjeka, koji je u njihovim očima vrijedan i velik (do neba velik)… i ja tu u njihovim susretima vidim – „naše ljude i naše putokaze“…
Vatroslav Vugdelija
Radio Delta
Novosti5 satiDVA UNUTARNJA PADEL TERENAU Opuzenu se ovaj vikend otvara Padel Centar Zen
Novosti2 danaOPĆINA KULA NORINSKARibarska večer u Krvavcu okupila brojne posjetitelje u slavlju neretvanske tradicije
Novosti2 danaONE SHOT HAIR AWARDSSestre iz Metkovića među 100 najboljih na svjetskom natjecanju – podržite ih svojim glasom
Novosti1 danPUKOTINE POVRŠINSKOG SLOJAPelješki most mora u obnovu, ministar Bačić komentirao konstrukciju i sigurnost
Kultura2 danaPOČIVAO U MIRU BOŽJEMPreminuo Miće Lozina, jedan od osnivača Gradske glazbe Opuzen
Novosti2 danaPP METKOVIĆEdukacija kroz druženje na 6. susretu Vespa kluba Metković
Kultura2 danaTVRĐAVA KAŠTIONa tradicionalnom koncertu povodom feste sv. Liberana obilježeno 30 godina rada kapelnika Dražena Laskača u Glazbi Ston
Novosti2 danaUDRUGA IZNAJMLJIVAČA BLACETradicionalna Ribarska večer u Blacama: Pečene srdele, gulaš od sipe i bogata tombola























