DAN DRŽAVNOSTI

Priznajem da sam namjeravao glasnije misliti o nekoj sasvim drugoj temi; već sam sve pripremio, ali stalno mi je bio u mislima dan 25. lipnja – Dan državnosti Republike Hrvatske. Junački sam se dvoumio, jer trebam sve iznova, tema zahtjevna pogotovo u ovo vrijeme krize, podjela i malodušja, ali na kraju sam jednostavno sebi rekao: „To je tvoja dužnost! Moraš i gotovo!“ I – evo – uputio sam se. Vjerujem da i vas zbunjuje Dan državnosti, jer ga lako zamijenimo s Danom neovisnosti 8. listopada. Pa da odmah pojasnimo: Republika Hrvatska 8. listopada slavi Dan neovisnosti, državni praznik u sjećanje na 8. listopada 1991., kada je Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom Jugoslavijom (SFRJ), čime je Hrvatska postala neovisna i samostalna država. – A Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Očito da sve skupa djeluje zbunjujuće. To misli i naš akademik Davorin Rudolf pa kaže: „Dva državna praznika, jedan neovisnosti, a drugi državnosti, zbunjuju građane, rastaču domoljublje, potiču i šire ravnodušje, pa se u nas dostojanstveno i ne slave …“

Svi smo svjesni i zbunjenosti, i malodušja i ravnodušja, ljudima je svega dosta, umorni su od svakodnevnih frustracija kako preživljavati, sve nam ide na živce (i politika i političari, i država i nacionalni praznici)  i nije nam ni do čega… Baš zbog toga sam rekao sebi da je moja dužnost, usprkos svemu, na ovaj dan progovoriti (pa dokle se čuje) o domovini i o domoljublju. Na ovaj dan sam osjetio dužnost i potrebu izvjesiti hrvatsku zastavu na svoju kuću; bez busanja u junačka prsa, bez velikih zapjenjenih govora, već svjesno, slobodno i dostojanstveno kao mali znak poštovanja prema svojoj domovini Hrvatskoj, mali znak zahvalnosti svima koji su se za nju žrtvovali. – „Imamo Hrvatsku!“ – Svjestan sam mogućih reakcija poslije ove rečenice: „Ma koja Hrvatska? – Kakva Hrvatska?! – Što nam je ostalo od Hrvatske? – Koja neovisnost, po čemu smo mi to neovisni? – Što to imamo slaviti?“ – Reakcije koje se mogu razumjeti jer ljudi progovaraju iz svoje muke, iz svojih razočarenja… Mogu razumjeti nezadovoljstvo i malodušnost, a mogu i promijeniti pravac razmišljanja ovom rečenicom: Lako je biti nesretan samo se prepustiš svome razočarenju i malodušnosti, ali je teško biti sretan, jer se za sreću treba pomučiti, za sreću se treba boriti i izboriti!

„Država je stvorena za ljude, a ne ljudi za državu“, kaže Einstein. Dodajem i jednu definiciju: Država (a ima ih 192) je organizirana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sustavom. Logički se nadovezujem s poznatom tvrdnjom da se država mora okrenuti svojim građanima, poštivati i većinu i manjine, ali ne siliti i frustrirati. Državu najčešće idealiziramo, zamišljamo da mora biti savršena, ali država to smo mi! Dakle, zajednica sastavljena od ljudi, znači nesavršena, podložna svim nedaćama i napastima u koje kao i svaki čovjek upada. Dugo i predugo smo bili bez svoje države, od države se uvijek nešto tražilo (legalno ili ilegalno), ali je konačno vrijeme da se od države okrenemo sebi. Za sreću se treba boriti, a država (bez obzira koja je politička stranka na vlasti) treba stvarati uvjete, pomagati građanima, a ne odnemagati! – I još nešto: slučajno sam na TV čuo pitanje upućeno Ivici Šoli: „Gospodine Šola, vi ste živjeli, studirali i radili i vani i u Hrvatskoj, pa recite nam koja je razlika između nas i njih. Zašto su oni uspješniji?“ – „Razlika je u distanci,“ – odgovorio je Šola – „počevši od škola, fakulteta, radnog mjesta, ophođenja… Pojednostavljeno, ljudi se vani jedan drugome obraćaju sa „Vi“. Postoji distanca, a time pokazuješ koliko poštuješ drugoga, njegovu privatnost, njegovo dostojanstvo, osobnost, njegova uvjerenja, njegove sposobnosti, stručnost, a država donosi zakone i pravila koja se onda poštuju. A kod nas nema distance: Šta je? Šta ima? Đe si? Daj pet! Kako si? …“ Prečesto smo jedni s drugima „na ti“, nema privatnosti, ne ostavljaš mu prostor pa lako ulazimo jedno drugome u živote. Nema poštivanja osobnosti pa lako sve ispremiješamo: i sposobnosti i podobnosti, i naše i vaše, vrlo brzo nas netko očara, a još brže razočara… Sve učas srušimo i zaprljamo. Zato je potrebna distanca – s „ti“ prijeći na „vi“. Poštivati drugoga i držati više do sebe, a to je već država.

Nastavljam s mislima o Danu državnosti, o domovini, o državi i sreći, o uskliku „Imamo Hrvatsku!“(F.Tuđman) s pitanjem: „Jesi li sretan/sretna što imaš Hrvatsku?“ – Oni koji je ne vole, oni koji je nikada nisu voljeli, oni kojima se nije nikada uklapala u planove, oni je neće voljeti. Oni će (barem deklarativno) biti korektni, naglašavat će tolerantnost, uvažavanje, prava na svim razinama, puno će govoriti o europejstvu i o internacionali, ali će teško izgovoriti „Moja domovina Hrvatska!“ – I da, to svakako! – Puno će kritizirati, gotovo stalno će kritizirati, gotovo stalno biti nezadovoljni, gotovo stalno žrtve!!! – Pogledajmo malo i poslušajmo, još se čuju žalopojke za „egipatskim loncima“: „Prije je bilo bolje i bolje se živjelo.“ Goethe je rekao, doduše djevojci: „Bili smo u zabludi jedno o drugome i zato su to bila lijepa vremena.“ Sve češće, gotovo stalno čujemo izraze: na ovim prostorima, u regionu, na Balkanu, mi Balkanci… Neku večer slučajno naletim na TV-emisiju  i nisam mogao svojim ušima vjerovati: neki gosti/stručnjaci za „naš jezik“, jezik ovih prostora, jezik regiona, zgražaju se nad suvremenim hrvatskim jezikom. Kao jezik je jedan, jer se razumijemo: „Zašto vi u Hrvatskoj“, to sam upamtio, „govorite zaleđe, a sve manje ofsajd; zašto kažete nogomet, kad svi na ovim prostorima i u regionu kažu fudbal…“ U jednom trenutku sam se naljutio i glasno odgovorio u ekran: „Eto, zato što hoćemo tako! – Pa da je i krivo, a nije, što vas briga, mi hoćemo i ukrivo! Može nam biti!“ – Može nam biti jer imamo svoju državu i jer smo neovisni, a svi znamo kako smo do neovisnosti došli!  I zašto mi baš sada dođe misao Jamesa Kellya: „Nikada ne vjeruj do kraja novom prijatelju ni starom neprijatelju.“

Dan je hrvatske državnosti! Imamo dom, imamo domovinu! – Ima krivih stvari, puno, nekad nam se učini i previše! Zna biti i krivih ljudi na važnim mjestima, nekad nam se učini da su svi isti i sve bacamo u istu košaru. Ali to je put sazrijevanja u demokraciji, u državnosti, u svjesnosti… Nema potpune neovisnosti u ovom globaliziranom svijetu, to svatko zna, ali imamo svoju državu, našu lijepu domovinu, koja pripada zapadnoj civilizaciji i članica je Europske zajednice država, članica NATO saveza… Ne treba se bojati sve dok ima onih koji Hrvatsku vole. Uvijek će biti profesionalnih kritizera koji traže samo pogreške i nezadovoljnika koji gledaju samo izvući neku korist i koji Hrvatsku nikada neće prihvatiti kao svoju, ali se ne treba bojati… Možemo se mi dijeliti na lijeve i desne, na crvene, plave i crne, možemo biti i konzervativci i liberali, sa sjevera i s juga, navijati i za Hajduka, i za Dinamo i za Rijeku, možemo imati ako treba i svaki mjesec referendum o nečemu, dijalogizirati i polemizirati o svemu i svačemu, ali Hrvatska nam nikada ne smije biti upitna! Domovina zajednička i jedna jedina – Hrvatska!

Postoji muka, ali postoji i odluka… Muka mi je, kao i većini, što ova duga kriza nikako ne posustaje i što nezaposlenost sa sobom unosi nove traume u obitelj i u zajednicu. Postoji muka, ali postoji i odluka: početi od sebe i mijenjati svoj odnos prema radu, prema drugome, prema državi, a država da stvara uvjete za život dostojan čovjeka. Mogao bih nabrajati muke osobne i zajedničke, ali idući prema kraju, svjesno biram nabrojiti ono što me raduje u mojoj domovini, ono što sam na prvi mah čuo i vidio ovih dana: čujem najavu rekordne turističke sezone i po noćenjima i po zaradi, samo smo ove godine otvorili 28 novih hotela; sretan sam kad se otvori novi hotel, novo poduzeće, novo obiteljsko gospodarstvo, kad naši mladi matematičari donesu medalje sa svjetskog natjecanja, kad Marin Čilić osvoji US open, kad začujem klapsku pjesmu, kad na trajektu slušam strance kako s divljenjem govore o mojoj domovini i njezinim ljepotama, kad s Rabe bacim pogled prema Ušću, kad se vozim hrvatskim auto-cestama, kad prolazim kroz tunel Sv. Rok, Mala Kapela ili Sv. Ilija, kad vidim vinograde i maslinike, hrvatska vina i ulja, kad na metkovskim ulicama u vrijeme velikog odmora čujem dječju viku i smijeh, kad znam da je još puno, puno toga hrvatskog što nas može učiniti ponosnima i sretnima. – Zato ponavljam: Lako je biti nesretan, samo se prepustiš svojoj nesreći, teško je biti sretan jer se za sreću treba boriti i izboriti.  Postoji muka, ali postoji i odluka: boriti se za svoju sreću – poštivati drugoga i držati do sebe i do svoje domovine Hrvatske. – SRETAN VAM DAN DRŽAVNOSTI!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta