STRAH ZA GRANICU

Slušajući ovih dana vijesti i gledajući sva događanja oko izbjegličkog prodora u Europu, riječ koja se najčešće čuje jest riječ – „granica“: „Mađarsko izvela vojsku na granicu – Slovenija ponavlja da je njezina dužnost štititi šengensku granicu Europske unije – Austrija razmišlja o zatvaranju svoje granice – Njemačka će na neko vrijeme suspendirati svoju šengensku granicu, dok je Hrvatska, tepajući sama sebi kako je svijetu pokazala humano lice, otvorila širom svoje granice…“ Granica je – prepisujem definiciju – „izraz u političkoj geografiji koji označava geografske granice datog političkog entiteta ili zakonske jurisdikcije, države ili podnacionalnih upravnih jedinica i njihovih dioba.“

„Granica razdvaja ravninom i linijom dvije države u zraku, na tlu (vodi) i ispod površine tla (vode.“) – Čitajući ovu zadnju rečenicu sjetim se kad je ono prije nekoliko godina Hrvatska proglasila opasnost od ptičje gripe, a Bosna i Hercegovina nije. Putovao sam s obitelji prema Dubrovniku, a u Kleku na granici zaustavlja bosanskohercegovačka policija i volonteri koji onako zamaskirani zaprašivaju kotače automobila i to naplaćuju 5 maraka. Kažu da je to prevencija zbog ptičje gripe, jer u Hrvatskoj je ima, a u BIH nema, tj. nije proglašena … Dok su oni tako zaprašivali auto, ja sam bio malo ironičan pa sam rekao da im svaka čast što tako savjesno čuvaju svoju granicu na kopnu, jer u zraku nije potrebno, zato što ptice vode računa o tome da BIH nije proglasila opasnost od ptičje gripe i čim se ptice leteći približe vašoj granici „zakoče“ u zraku i vrate se natrag u Hrvatsku jer je ona proglasila opasnost. Uto jedan skide masku, uzima mojih 20 kuna i s laganim smiješkom kaže: „Gospod’ne, ako smo ovime spasili bar jedno jato ptica, ćudo smo ućinili.“ – Kad se sjetim ovog simpatičnog događaja s ptičjom gripom na granici s BIH u Kleku, uvijek se nasmijem, a sada dok glasno razmišljam o granicama, imajući pred očima masu ljudi i način na koji prelaze granice, nije mi uopće do smijeha.

Često mi je u rukama knjiga „Strah za granicu“, ali u njoj nije riječ o granici na kopnu, vodi i u zraku, već je riječ o strahu za granice koje su u nama, gdje mi sami sebi i drugima postavljamo granicu. „Prešao si sve granice!“ – znači da si pretjerao, prešao granicu pristojnosti, dobrog ukusa, jer svi mi imamo svoje granice i strpljenja i tolerancije („Čuvaj se bijesa strpljiva čovjeka!“). Svi mi nastojimo i djecu odgajati postavljajući granice i bdijući nad njima nastojimo biti dosljedni u savjetima, ukorima i naredbama. Nije lako roditeljima, ali ni djeci nije lako pridržavati se roditeljskih granica. Moramo biti u strahu za granicu jer su nekada granice koje su roditelji postavljali svojoj djeci izgledale kao zakon i pravila koja su vrijedila i u obiteljskom domu i izvan njega, a danas svjedočimo nastojanju da se nagrizaju i ruše granice obitelji. Strah za granicu, strah za obitelj, strah za budućnost … U konačnici – a to zaista često ponavljam – strah za granicu između svetog i profanog. Strah da rušimo sve granice pa nam je sve isto, jednako važno i jednako nevažno („Europa bez granica i bez nacija!“), sve je važno i ništa nije važno, sve je sveto i ništa nije sveto, sve se može i sve se ne može… Gdje je granica? – Kad gledamo stotine tisuća izbjeglica kako iz Azije i Afrike idu prema našim granicama, je li nas strah za granicu? Onu na kopnu, na moru i u zraku ili strah za granicu koja je u nama? – Gdje je u ovom slučaju granica našeg propitkivanja? Gdje je granica između naše humanosti i straha, gdje između naše odgovornosti i straha? – Da li učvrstiti svoje granice ili proširiti svoje vidike, učvrstiti svoju sadašnjost ili proširiti svoju budućnost?

Nastavljam glasno propitkivati samog sebe o granicama. Nije lako prijeći granicu. To najbolje znamo mi kad ljeti čekamo u dugim kolonama na graničnom prijelazu kod Neuma, a imamo osobne dokumente i građani smo ove države i ove županije. Sjetim se epizode iz filma „Prosjaci i sinovi“ kad su Šunju uhvatili kako ilegalno prelazi granicu, sudac ga pita da gdje mu je pasoš, a Šunje onako nevino i umiljato odgovara: „Druže sudija, a šta će poštenu čoviku pasoš?“ – Nije lako kad granicu prelazi pojedinac ili manja grupa, puno je lakše prijeći granicu kad navali na tisuće njih, masa ljudi. Masa ne traži dopuštenje, navaljuje, ruši ograde, prelazi granice, dokida i suspendira zakone i propise… Masa naroda prelazi našu granicu kao da je nema. Prolaze našom zemljom kao da nas nema. Na kraju krajeva, mi im nismo ni važni, jer su se oni uputili u zemlje koje imaju puno veći životni standard od našeg. Na tom putu mi im samo smetamo. Malo prije sam pročitao: „U Opatovac je noćas pristiglo između tisuću i dvije tisuće migranata i izbjeglica koji su u Hrvatsku ušli iz pravca iločkog prigradskog naselja Bapska. Nervoza u prihvatnom centru za izbjeglice raste. Oko 10.50 sati morala je intervenirati interventna policija, nakon što je dio izbjeglica počeo bacati boce.”

Hrvatska je pokazala svoje humano lice, a gdje je granica između humanosti i straha? – Budimo sasvim realni. Beli Manastir je gradić s 10 000 stanovnika u koji je tijekom jednog dana i noći ušlo 10 000 izbjeglica. Humanost velike većine građana Belog Manastira je neupitna i svakome je žao tih ljudi koji bježe od rata (da li svi?). Mediji nam plasiraju u udarne vijesti priče o djeci i ženama, ali nitko ne donosi priču kako je bilo građanima Belog Manastira kad su se probudili a na ulicama i trgovima svoga grada 10 000 nepoznatih ljudi (75% muškaraca, većina od njih mladići)!? – Sigurno su bili u strahu. Koliko god ti bio human i koliko god imao razumijevanja za te ljude i za njihovu muku, običan građanin Belog Mnastira nije bio spokojan, jer ipak su ti ljudi, masa njih, prešli granicu, nepozvani ušli u njihov grad, u njihov svijet i bez obzira što kažu da su samo u prolazu, unijeli su nemir i zabrinutost u živote građana Belog Manastira.

U strahu da će me se možda krivo razumjeti tražim pomoć od prijatelja Bajsića: “Svatko od nas ima neke svoje nacrte i planove, neke svoje težnje i ciljeve. Nema tu još nikakve mržnje, dokle god nam netko “izvana” ne počne “mrsiti naše krugove”, kako se potužio stari Arhimed kad mu je rimski vojnik bezobzirno stao na njegovu geometriju. Ni pas se ne ljuti ako se ne petljamo u njegov plan da sam pojede svoju kost. Kad bi svijet, stvarnost bili takvi da bi svatko imao svoj vrtić u kojem bi živio i zabavljao se, ne bi bilo problema. No upravo zato povlačimo granice i podižemo ograde, definiramo prava i kompetencije, označujemo što je moje, a što tvoje, i znamo da ne ide drugačije…” Znamo da je puno lakše biti humanist iz daljine i moralizirati “u trećem licu”, kad ti nitko ne “mrsi krugove” i ne dovodi u pitanje granice tvog malog svijeta, tvojih navika za juto, za podne i za večer… Nije teško zamisliti (kad se već tako lako granice ruše) da masa naroda izbjeglica preko granice uđe skoro u Metković, nepozvana, s teškim životima i mukom koja ih tjera, da ih jedno jutro na tisuće osvane u Metkoviću, da postave u pitanje granice naše humanosti i straha…

Uvijek je poželjno sebe propitkivati, granice svoje humanosti i svojih strahova, svoje hrabrosti i svoje slabosti; biti svjestan svojih granica, onih na kopnu, na moru i u zraku, kao i onih granica u nama kojima smo ogradili naše živote, a u njima našu kulturu, naše navike i naše običaje, našu vjeru, naše datume i naše fešte, naše svetinje, naše drage ljude i naša mala zadovoljstva.., jer kad se počnu urušavati granice ruši se i naš svijet … Je li nas strah za granice? – Hoćemo li učvršćivati svoju sadašnjost ili proširivati svoju budućnost? Ako je strah u nama, to znači da su nam granice ugrožene. Ako je strah u nama, je li to znači da smo se loše ogradili?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta