Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

MOLITVA ZA ŽIVOT

Objavljeno prije

Glasne misli, Molitva za život

Šetam nekidan Bajerom (nasipom prema Kladi) i na trenutak pade mi pogled na vlastiti korak, jer bi ispred svakog mog koraka, ispod mog stopala, bježalo iz trave skačući i leteći na desetke kukaca, leptirića, malih skakavaca, buba i bubica, raznih mušica… Pa sve nešto u sebi razmišljam: Koliko li je samo sitnih kukaca pobjeglo u ovoj šetnji pred mojim korakom?! Koliko ih tek ima u travi i po livadama?! Koliko je samo života u travi i po livadama skriveno našim očima?! – Poslije u autu slušam vijesti, između ostalih: „Američka svemirska agencija NASA na izvanrednoj konferenciji danas je predstavila “veliko znanstveno otkriće” o Marsu. NASA je prvi put potvrdila postojanje dokaza o tekućoj vodi na površini Marsa. No, drugi znanstvenik Lujendra Ojha je puno suzdržaniji i kaže da je NASA malo pretjerala jer nisu pronašli dokaze tekuće vode, već hidratne soli.“ – Otkad je čovjek otkrio planete postavlja i pitanja o postojanju života na njima. Kad bi danas znanstvenici na nekom udaljenom planetu otkrili samo jednu jedinu živu stanicu, siguran sam da bi u cijelom svijetu bila udarna vijest: „Otkriven život na planetu!“

Vraćam se tako autom kući i kod Doma zdravlja vidim skupinu ljudi s nekoliko transparenata. Ne znam o čemu se radi, a sutradan ujutro čitam objašnjenje: Sinoć su metkovski vjernici ispred Doma zdravlja Metković započeli četrdesetodnevnu molitvu za život djece koja umiru u pobačajima te su se tako pridružili molitvenoj pro-life inicijativi „40 Dana za život“ u koju je uključeno više od 625 tisuća ljudi diljem svijeta. Molitvena inicijativa zalaže se za prestanak pobačaja u hrvatskim bolnicama … – Kako i sebe (rođenjem i izborom) ubrajam u „metkovske vjernike“, postavio sam sebi pitanje zašto nisam i ja ispred Doma zdravlja i ne zamjerajući nikome ništa, odmah sam našao opravdanje (samog sebe pred sobom) kako nisam naučio moliti noseći transparente. No, zato sam odlučio ovim „Glasnim mislima“ pridonijeti razmišljanju o ovoj velikoj i osjetljivoj temi koja zadire u samu srž čovjekova života: tiče se pojedinca, roditeljstva, savjesti… Pa se opet sjetim našeg profesora: „Dečki, k’o Boga vas molim, nemojte nikada čačkati po tuđim savjestima!“ Osobno ne osuđujem nikoga. Ne pada mi na pamet. I tko sam ja da nekoga osuđujem?! Ali, slobodan sam postavljati pitanja, propitkivati i poticati na razmišljanje u ovoj osjetljivoj temi, jer, bioetička pitanja su sigurno najvažnija pitanja u suvremenom svijetu.

Često čujemo, kad se donose neki zakoni, kako je glavni argument donositelja zakona da je taj njihov zakon „znanstveno utemeljen“, a kad je u pitanju bioetika i ljudski embrij, znanstvenici se na ovom području najmanje slažu. Kad počinje život? Naš civilizacijski doseg dan danas nije definirao status embrija! Zapravo, suvremeno društvo ne zna što će s njim. Koji stav zauzeti? Što je embrij? Ontološki gledano nije definiran: je li stvar ili ljudsko biće. Pravno gledano u pravnom rječniku nema statusa embrija i ne znamo kako se pravno postaviti; u etičkom smislu također, kako će se pojedinac i društvo postaviti prema embriju – ne znamo. Očito je da je status embrija nedefiniran, a ako mu oduzmeš status – otvara se prostor manipulacijama. To potvrđuje i hrvatski Zakon o umjetno potpomognutoj oplodnji: ako oplodnja uspije s jednim embrijem, što se radi s drugima? – Ako umre donor, žena, država čuva zamrznute embrije 5 godina, a poslije? Najmanje je financijsko pitanje to da građani skupo plaćaju čuvanje. Postavimo i pitanje zašto se te nedefinirane nakupine stanica tako strogo čuvaju i za čuvanje se izdvajaju velika sredstava, ako to nije život, već obična stvar, nešto tamo bezvrijedno, a na svjetskom tržištu krema za ljepotu kože velika je potražnja baš za ljudskim embrijima… Trenutno ih samo u Hrvatskoj ima zamrznutih preko 20 000, a naše suvremeno društvo, znanstvenici i zakonodavci još nemaju zajednički odgovor na ova osjetljiva bioetička pitanja: Što je embrij? Kad počinje život?

Naše suvremeno društvo se zaklinje u znanost i prepušta i u ovom pitanju prirodnim znanstvenim metodama da definiraju i čovjeka i život. Na čovjeka se gleda isključivo kao na materiju, duhovna komponenta se zanemaruje. I u ovom pitanju se poziva na „znanstvena dostignuća“, a pritom se misli na biološke znanstvene metode. Biolog ne može u potpunosti definirati čovjeka. On može govoriti o sastojcima da se npr. embrij sastoji od ovih i onih stanica, gotovo uvriježeno kažu da je to „neka nedefinirana nakupina stanica“. Status čovjeka, status embrija može definirati filozofija, metafizika i teologija, a ako se ova strana zanemari, što je kod nas i u ovom slučaju više nego očito svjetonazorsko pitanje, opet su širom otvorena vrata manipulacijama. Zdravom logikom možemo zaključiti kako se radi o velikom paradoksu: suvremeno društvo se poziva na civilizacijske standarde i donosi zakone o abortusu, dopušta ga i poziva se na pravo žene da svojim slobodnim izborom može uništiti taj “skup nedefiniranih stanica“ jer se radi o njezinom tijelu, a s druge strane (počevši od Zakona o umjetno potpomognutoj oplodnji) poziva se na pravo/želju biti roditelj i sve će napraviti na temelju tih istih bioloških  znanstvenih metoda da „taj skup nedefiniranih stanica“ izraste u dijete. Naše suvremeno društvo zaista ne zna ni što će s djetetom: s jedne strane ga uzdiže gotovo do božanstva, a s druge strane tom istom djetetu, koje u svom početnom životnom stadiju ima svoj jedinstveni i neponovljivi DNA, ne dopušta živjeti  i zloporabi ga do krajnosti.

Već vam je poznata ova latinska izreka: „Autoritas non veritas legem facit.“ –   „Autoritet (čitaj: moć) stvara zakon, a ne istina.“ Postoji demokratska procedura u svim demokratskim državama: na parlamentarnim izborima od polovice izišlih birača, malo više od polovice te polovice stvori koaliciju i imaju više ruku u zraku za određeni zakon i to je to autoritas non veritas – moć, a ne istina. Naš premijer je pošteno priznao da je izbore dobio na svjetonazorskoj osnovi, koja u ovom slučaju kaže da embrij nije život, već nedefinirana nakupina stanica. A ja sam slobodan zamisliti mogućnost da je Američka svemirska agencija NASA, umjesto hidratne soli, na Marsu pronašla npr. ljudski embrij, tu nedefiniranu nakupinu stanica, bi li svi svjetski mediji objavili senzacionalno otkriće riječima „Na Marsu otkriven život!“…

Često ponavljam rečenicu: „Ima nas svakakvih, a najviše različitih.“ I u ovom velikom bioetičkom pitanju potvrđujemo naša neslaganja i različitosti: jedni za, drugi protiv, treće to ne zanima, a četvrtima svejedno… Vrednote su toliko isprevrtane da nam se čini kako ne postoji apsolutna vrednota. Postoji materijalni čovjek, a i on je nedefiniran, pa ga se instrumentalizira i s njim manipulira. Dokle? – Neću dalje! Mogućnost izbora čovjeka najviše čini čovjekom. Izbor pretpostavlja slobodu i odgovornost, pa u tom smislu izbora stavljam sebe ispred ovog velikog bioetičkog pitanja „Što je embrij i kad počinje život?“. Ja kao pojedinac trebam odgovoriti na ova pitanja: Je li za mene život počinje od začeća i traje do prirodne smrti? Je li embrij život ili stvar?  – A možda opet na samome kraju (ili na početku) uvijek stoji pitanje nad pitanjima: Tko je gospodar života i smrti? – Sve manipulacije i instrumentalizacije čovjeka kroz povijest čovječanstva svoje konačno ishodište imaju u čovjekovoj želji da bude gospodar života i smrti.

Priznajem kako sam se namučio s ovim mislima o velikom i osjetljivom bioetičkom pitanju, no mislim da za svakoga tko hoće ima „materijala za razmišljanje“. Svatko od nas bira i sebi daje odgovor. Tako i ja kao jedan u broju metkovskih vjernika, vjerujem u snagu molitve i zajedništva, ali ipak, umjesto parkinga ispred Doma zdravlja, biram šetnju Bajerom, pazim na vlastiti korak, razmišljam o životu, životu oko sebe se divim, zahvaljujem za dar života… Poštujem svačiji izbor, ne zamjeram niti prigovaram, samo ja osobno imam malih problema s transparentima…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije