IGRA

Sam od sebe očekujem započeti glasnije misliti o naslovima tipa „Europa bez granica?“, „Tko je izbjeglica?“, „Što je izbjeglički val, a što invazija?“, zatim „Kako se treba ponašati prosječan izbjeglica u kući prosječnog europskog domaćina?“, kao i „Kako prosječan europski domaćin treba primiti u svoju kuću prosječnog izbjeglicu?“ i „Što o izbjegličkoj krizi može uopće znati prosječan hrvatski/europski građanin?“ Same od sebe nameću se i one svevremenske teme o solidarnosti, toleranciji, empatiji, tragediji, mazohizmu … Uvijek su neiscrpne i teme o velikim zavjerama, tajnim društvima, masonima i unilaterali koji na ovaj način prekrajaju granice i stvaraju novi svjetski poredak. Neki će u svemu vidjeti opasnost i napad na europske kršćanske vrijednosti i ugrozu naših civilizacijskih dosega… Svjesno i slobodno bježim od svih ovih tema, čekam da se malo ova „mutež“ razbistri, da nam bude malo jasnije, jer će ova tragična „igra“ sigurno potrajati i obilježiti vrijeme koje je pred nama.

Kažem da namjerno bježim od ovih teških tema pa se sjetim jednog Valentinova od prije par godina: tri bračna para se našla u pizzeriji i kako je jedna od njih medicinska sestra, a kako se mene povezuje sa socijalom, teme razgovora su spontano postale teške, o bolestima i teškim životnim sudbinama … Uto je jedan muž spontano reagirao: „Dosta više o bolestima i crnilu! Pa Valentinovo je! ‘Ajmo malo pričati o seksu!“ Nasmijali smo se, a njemu će njegova žena: „’Ko o čemu, siromah o kruhu!“ – Siguran sam da nema potrebe „glasno misliti“ o seksualnim pitanjima u ovom našem erotiziranom svijetu i „uzimati kruh iz ruku“ stručnjacima seksolozima. K tomu, nisam nikakav stručnjak, već zdravo seljački razmišljam kako o nekim stvarima ne treba puno pričati, treba ih samo raditi. Očito je kako još dvojim (ili „trojim“), koju temu izabrati bježeći od onih teških i opterećujućih (izbjeglice, pogibije, bolesti i životne tragedije), za seksualne teme s petero djece nisam dovoljno stručan (to ostavljam seksolozima na čelu s gosp. Stullhofferom), od nekih tema prirodno bježim, tipa Big Brothera i Farme, ali mogu vam prenijeti najnoviju vijest kako je „vojvotkinja od Cambridgea, u narodu najpoznatija po djevojačkom imenu Kate Middleton, ošišala šiške i time napravila mali zaokret u svom stylingu…“

Nekako mi se učinilo da se igram s vašim i sa svojim živcima pa sam konačno izabrao jednu bezazlenu temu i u naslov napisao – „igra“. Jedna od definicija čovjeka, odnosno ljudske vrste, jest da smo mi „homo sapiens“ – „čovjek je koji je mudar, razuman, pametan“ no, povijest je pokazala da nam ta definicija baš i ne pristaje jer su ljudi kao jedina razumna bića, napravili toliko gluposti, nerazumnih čina i nanijeli toliko zla. Nadobudno 18. stoljeće dodalo nam je i naziv „homo faber“ – „čovjek je koji radi“, ističući da rad najviše čovjeka čini čovjekom. Ali ni ovaj naziv nije baš pogođen jer dobro znamo da i u životinjskom svijetu ima „radnika“ („radi k’o konj“), koji su i bolji i efikasniji radnici od čovjeka. Što vrijedi za rad, vrijedi i za igru, jer se mnoge životinje igraju. Pa ipak, čini mi se da naziv „homo ludens“ – „čovjek je koji se igra“, izražava osobinu čovjeka jednako bitnu kao što je i rad i da pored imena „homo faber“, mirne duše možemo staviti naziv za čovjeka – „homo ludens“ – „onaj koji se igra“. Riječ „igra“ ima puno značenja pa je tako „ igra intelektualna ili tjelesna aktivnost kojoj je jedini cilj da se osoba koja joj se predaje zabavi, rekreira, razonodi …“ Čovjek se uvijek igrao, bio je i subjekt i objekt u igri. Tako je Platon nazvao čovjeka „igračkom bogova“, kao bogovima bilo malo dosadno na Olimpu pa ‘ajde da se malo zabavimo igrajući se s ljudima i s njihovim sudbinama. Kad malo bolje pogledamo u ljudske živote lako nam se može učiniti – da je sve igra. I danas se (kao vjernici) možemo upitati zašto nas je Bog stvorio ovako nesavršene za ovaj pedalj zemlje i bokun vremena? Pokušaj teološkog odgovora na vrh mi je jezika, ali neću! Kao da bi poslije odgovora bilo nešto jasnije? – Nastavljamo živjeti, svatko igra neku svoju igru, životnu rolu, nekad se život s nama poigra a mi ni krivi ni dužni, nekad nam je život igra, a nekad se znamo i mi sami poigrati sa životom – vlastitim i tuđim.

Sjećam se kad mi se sin vratio s jutarnjeg treninga, trenira rukomet. Na moj upit što će sad raditi i koje obveze ima, on odgovara da će ići vani malo se igrati.  – Moj logičan upit je bio: „’Ajde, reci ti meni što si radio jutros od 8 sati do 9 i po?“, misleći na njegov trening i rukometnu utakmicu s koje se upravo vratio. On mi je u čuđenju uzvratio da to nije igra, već da je to jednostavno trening! – Sad je on meni odraslome dao misliti. Za odraslog i razboritog čovjeka igra je funkcija koje se može lako odreći. Igra je suvišna, jer možemo bez igre. Igra postaje potreba tek kada ti pruža zadovoljstvo. To su pokazivali već stari Grci sa svojim natjecanjima koja su prerasla u Olimpijske igre; Rimljani, onako ozbiljni i disciplinirani, imali su „panem et circenses – kruha i igara“, imali su amfiteatre i hipodrome, cirkuse i trkališta, kako kažu „za održavanje života i za uveseljavanje puka“. Danas igrači za svoju igru dobivaju plaću (ma što plaću – plaćetinu!), a plaća je sasvim izvan područja igre: „plaća je zasluženu naknadu za pruženu uslugu ili za obavljeni rad“. Za plaću se ne igra, za plaću se radi.

Evo nas do sporta: i danas je to djelatnost koja se ubraja u igru, ali koja je dovedena do tako visokog stupnja tehničke organiziranosti, materijalne opreme i znanstvene razrade da prijeti gubitkom pravog igračkog raspoloženja. Igra postaje posao za koji dobivaš plaću/plaćetinu, postaješ profesionalac: pa se mjeri koliko kilometara igrač pretrči, koliko ima točnih dodavanja, pa ih prati logistika od fizioterapeuta, doktora za ovo i za ono, psihoterapeuta, oružara, nutricionista, tjedne plaćetine od 100-tinjak tisuća kuna, eura ili funti … Jest, malo me ponijelo, ali sve do sad rečeno izišlo je iz tvrdnje moga sina da rukomet za njega nije igra. Dijete to ne osjeća kao igru. Ima svega više od same igre … Čini se da je sport sve manje igra, a da je u sportu i oko sporta sve više raznih igara. Dovoljno je pogledati Hrvatsku nogometnu reprezentaciju: smjena selektora i igre oko izbora novog … Sve je manje nogometa kao igre, a sve više igara oko nogometa, od igre bez navijača do navijača huligana i kukastog križa na Poljudu …

Nažalost, današnji čovjek (i izbjeglica i europski građanin) prije svega je – izigrani čovjek, jer igra kako mu to drugi diktiraju, objekt je nečije igre, a ne subjekt u nekoj igri. Čovjek danas sve više sliči maloj bebi koju roditelji nakon rođenja zatrpaju gomilom igračaka, samo da ne plače i ne zanovijeta. I nas se danas zatrpava bezbrojnim igrama, jer, kad se prepustimo zabavi, kad se predamo igri, s nama se lakše manipulira. Građani starog Rima su išli u koloseum i klicali: „Kruha i igara!“, a mi danas sjedimo pred kompjutorom, pred televizorom i s mobitelom i biramo jednu od stotina mogućnosti kojima igre dolaze ravno u naš dom … Ali vratimo se sportu, jer kad spomenemo igru uglavnom mislimo na sport. Kakvi su današnji sportovi? – Uz rijetke iznimke onakvi kakav nam je i naš svakodnevni život. Mi smo nasilni i sportovi su nam nasilni: što reći za kickboxing, (još u kavezu) kad jedan takmac/igrač tuče drugog igrača dok ošamućen leži na podu, a publika navija i uživa – to zovemo igrom i sportom; Mi smo glasni i bučni i sportovi su nam glasni i bučni; Mi smo sjedeće društvo, pa i publika uglavnom sjedi; Mi volimo jesti, pa je zato i na sportskim priredbama sve više hrane i pića; Mi smo društvo reklama, pa su i dvorane i stadioni preplavljeni reklamama. Sport je poput rata manifestacija onoga što Freud naziva „thanatos“ – nagon za uništenjem, smrt. Pogledajmo samo nasilje, razbijanja i ubijanja na sportskim terenima.

Zanimljivo je usporediti sport kao igru i politiku kao igru. U prvom slučaju, sport se toliko profesionalizirao, uozbiljio, ni moje ga dijete ne smatra igrom, ali još uvijek se općenito smatra da je to igra; dok, s druge strane, politika je jako ozbiljan posao koji se redovito izrodi u igru (s ljudima se poigravaju, podcjenjuju našu pamet i izigravaju naše povjerenje), a opet na politiku se i dalje gleda kao na nešto jako ozbiljno. Sve se okrenulo naopako i današnje igre su igre bez granica, gdje nam se čini da prevladavaju igre sile i moći, političke igre, nemilosrdne igre golog interesa, igre spletki i urota, igre moći i utjecaja. – Ionako ne možeš ništa promijeniti pa udri brigu na veselje, igraj se i zabavi se! Gledaj Ligu prvaka s daljinskim u ruci, gledaj Modrića i Real, pa malo prebaci na Europsko košarkaško prvenstvo, prebaci kanal i pogledaj „rijeke izbjeglica“ kako nadiru prema Njemačkoj i Švedskoj, igraj se s daljinskim i prebaci na Big Brother… Dotle se oni drugi igraju našim sudbinama i našim životima (sjetimo se Charlia Chaplina kad je prije Drugog svjetskog rata glumio Hitlera i igrao se sa zemaljskom kuglom)… Ne želim ova razmišljanja završiti patetično, ipak je o igri riječ! – Čovjek je i homo sapiens i homo faber i još svašta nešto homo, ali čovjek je i homo ludens – onaj koji se igra. Čovjek živi i igra se. Zato i vama i sebi želim život ispunjen igrom i zadovoljstvom. Eto!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta