Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

IGRA

Objavljeno prije

Glasne misli, Igra

Sam od sebe očekujem započeti glasnije misliti o naslovima tipa „Europa bez granica?“, „Tko je izbjeglica?“, „Što je izbjeglički val, a što invazija?“, zatim „Kako se treba ponašati prosječan izbjeglica u kući prosječnog europskog domaćina?“, kao i „Kako prosječan europski domaćin treba primiti u svoju kuću prosječnog izbjeglicu?“ i „Što o izbjegličkoj krizi može uopće znati prosječan hrvatski/europski građanin?“ Same od sebe nameću se i one svevremenske teme o solidarnosti, toleranciji, empatiji, tragediji, mazohizmu … Uvijek su neiscrpne i teme o velikim zavjerama, tajnim društvima, masonima i unilaterali koji na ovaj način prekrajaju granice i stvaraju novi svjetski poredak. Neki će u svemu vidjeti opasnost i napad na europske kršćanske vrijednosti i ugrozu naših civilizacijskih dosega… Svjesno i slobodno bježim od svih ovih tema, čekam da se malo ova „mutež“ razbistri, da nam bude malo jasnije, jer će ova tragična „igra“ sigurno potrajati i obilježiti vrijeme koje je pred nama.

Kažem da namjerno bježim od ovih teških tema pa se sjetim jednog Valentinova od prije par godina: tri bračna para se našla u pizzeriji i kako je jedna od njih medicinska sestra, a kako se mene povezuje sa socijalom, teme razgovora su spontano postale teške, o bolestima i teškim životnim sudbinama … Uto je jedan muž spontano reagirao: „Dosta više o bolestima i crnilu! Pa Valentinovo je! ‘Ajmo malo pričati o seksu!“ Nasmijali smo se, a njemu će njegova žena: „’Ko o čemu, siromah o kruhu!“ – Siguran sam da nema potrebe „glasno misliti“ o seksualnim pitanjima u ovom našem erotiziranom svijetu i „uzimati kruh iz ruku“ stručnjacima seksolozima. K tomu, nisam nikakav stručnjak, već zdravo seljački razmišljam kako o nekim stvarima ne treba puno pričati, treba ih samo raditi. Očito je kako još dvojim (ili „trojim“), koju temu izabrati bježeći od onih teških i opterećujućih (izbjeglice, pogibije, bolesti i životne tragedije), za seksualne teme s petero djece nisam dovoljno stručan (to ostavljam seksolozima na čelu s gosp. Stullhofferom), od nekih tema prirodno bježim, tipa Big Brothera i Farme, ali mogu vam prenijeti najnoviju vijest kako je „vojvotkinja od Cambridgea, u narodu najpoznatija po djevojačkom imenu Kate Middleton, ošišala šiške i time napravila mali zaokret u svom stylingu…“

Nekako mi se učinilo da se igram s vašim i sa svojim živcima pa sam konačno izabrao jednu bezazlenu temu i u naslov napisao – „igra“. Jedna od definicija čovjeka, odnosno ljudske vrste, jest da smo mi „homo sapiens“„čovjek je koji je mudar, razuman, pametan“ no, povijest je pokazala da nam ta definicija baš i ne pristaje jer su ljudi kao jedina razumna bića, napravili toliko gluposti, nerazumnih čina i nanijeli toliko zla. Nadobudno 18. stoljeće dodalo nam je i naziv „homo faber“„čovjek je koji radi“, ističući da rad najviše čovjeka čini čovjekom. Ali ni ovaj naziv nije baš pogođen jer dobro znamo da i u životinjskom svijetu ima „radnika“ („radi k’o konj“), koji su i bolji i efikasniji radnici od čovjeka. Što vrijedi za rad, vrijedi i za igru, jer se mnoge životinje igraju. Pa ipak, čini mi se da naziv „homo ludens“ – „čovjek je koji se igra“, izražava osobinu čovjeka jednako bitnu kao što je i rad i da pored imena „homo faber“, mirne duše možemo staviti naziv za čovjeka – „homo ludens“ – „onaj koji se igra“. Riječ „igra“ ima puno značenja pa je tako „ igra intelektualna ili tjelesna aktivnost kojoj je jedini cilj da se osoba koja joj se predaje zabavi, rekreira, razonodi …“ Čovjek se uvijek igrao, bio je i subjekt i objekt u igri. Tako je Platon nazvao čovjeka „igračkom bogova“, kao bogovima bilo malo dosadno na Olimpu pa ‘ajde da se malo zabavimo igrajući se s ljudima i s njihovim sudbinama. Kad malo bolje pogledamo u ljudske živote lako nam se može učiniti – da je sve igra. I danas se (kao vjernici) možemo upitati zašto nas je Bog stvorio ovako nesavršene za ovaj pedalj zemlje i bokun vremena? Pokušaj teološkog odgovora na vrh mi je jezika, ali neću! Kao da bi poslije odgovora bilo nešto jasnije? – Nastavljamo živjeti, svatko igra neku svoju igru, životnu rolu, nekad se život s nama poigra a mi ni krivi ni dužni, nekad nam je život igra, a nekad se znamo i mi sami poigrati sa životom – vlastitim i tuđim.

Sjećam se kad mi se sin vratio s jutarnjeg treninga, trenira rukomet. Na moj upit što će sad raditi i koje obveze ima, on odgovara da će ići vani malo se igrati.  – Moj logičan upit je bio: „’Ajde, reci ti meni što si radio jutros od 8 sati do 9 i po?“, misleći na njegov trening i rukometnu utakmicu s koje se upravo vratio. On mi je u čuđenju uzvratio da to nije igra, već da je to jednostavno trening! – Sad je on meni odraslome dao misliti. Za odraslog i razboritog čovjeka igra je funkcija koje se može lako odreći. Igra je suvišna, jer možemo bez igre. Igra postaje potreba tek kada ti pruža zadovoljstvo. To su pokazivali već stari Grci sa svojim natjecanjima koja su prerasla u Olimpijske igre; Rimljani, onako ozbiljni i disciplinirani, imali su „panem et circenses – kruha i igara“, imali su amfiteatre i hipodrome, cirkuse i trkališta, kako kažu „za održavanje života i za uveseljavanje puka“. Danas igrači za svoju igru dobivaju plaću (ma što plaću – plaćetinu!), a plaća je sasvim izvan područja igre: „plaća je zasluženu naknadu za pruženu uslugu ili za obavljeni rad“. Za plaću se ne igra, za plaću se radi.

Evo nas do sporta: i danas je to djelatnost koja se ubraja u igru, ali koja je dovedena do tako visokog stupnja tehničke organiziranosti, materijalne opreme i znanstvene razrade da prijeti gubitkom pravog igračkog raspoloženja. Igra postaje posao za koji dobivaš plaću/plaćetinu, postaješ profesionalac: pa se mjeri koliko kilometara igrač pretrči, koliko ima točnih dodavanja, pa ih prati logistika od fizioterapeuta, doktora za ovo i za ono, psihoterapeuta, oružara, nutricionista, tjedne plaćetine od 100-tinjak tisuća kuna, eura ili funti … Jest, malo me ponijelo, ali sve do sad rečeno izišlo je iz tvrdnje moga sina da rukomet za njega nije igra. Dijete to ne osjeća kao igru. Ima svega više od same igre … Čini se da je sport sve manje igra, a da je u sportu i oko sporta sve više raznih igara. Dovoljno je pogledati Hrvatsku nogometnu reprezentaciju: smjena selektora i igre oko izbora novog … Sve je manje nogometa kao igre, a sve više igara oko nogometa, od igre bez navijača do navijača huligana i kukastog križa na Poljudu …

Nažalost, današnji čovjek (i izbjeglica i europski građanin) prije svega je – izigrani čovjek, jer igra kako mu to drugi diktiraju, objekt je nečije igre, a ne subjekt u nekoj igri. Čovjek danas sve više sliči maloj bebi koju roditelji nakon rođenja zatrpaju gomilom igračaka, samo da ne plače i ne zanovijeta. I nas se danas zatrpava bezbrojnim igrama, jer, kad se prepustimo zabavi, kad se predamo igri, s nama se lakše manipulira. Građani starog Rima su išli u koloseum i klicali: „Kruha i igara!“, a mi danas sjedimo pred kompjutorom, pred televizorom i s mobitelom i biramo jednu od stotina mogućnosti kojima igre dolaze ravno u naš dom … Ali vratimo se sportu, jer kad spomenemo igru uglavnom mislimo na sport. Kakvi su današnji sportovi? – Uz rijetke iznimke onakvi kakav nam je i naš svakodnevni život. Mi smo nasilni i sportovi su nam nasilni: što reći za kickboxing, (još u kavezu) kad jedan takmac/igrač tuče drugog igrača dok ošamućen leži na podu, a publika navija i uživa – to zovemo igrom i sportom; Mi smo glasni i bučni i sportovi su nam glasni i bučni; Mi smo sjedeće društvo, pa i publika uglavnom sjedi; Mi volimo jesti, pa je zato i na sportskim priredbama sve više hrane i pića; Mi smo društvo reklama, pa su i dvorane i stadioni preplavljeni reklamama. Sport je poput rata manifestacija onoga što Freud naziva „thanatos“ – nagon za uništenjem, smrt. Pogledajmo samo nasilje, razbijanja i ubijanja na sportskim terenima.

Zanimljivo je usporediti sport kao igru i politiku kao igru. U prvom slučaju, sport se toliko profesionalizirao, uozbiljio, ni moje ga dijete ne smatra igrom, ali još uvijek se općenito smatra da je to igra; dok, s druge strane, politika je jako ozbiljan posao koji se redovito izrodi u igru (s ljudima se poigravaju, podcjenjuju našu pamet i izigravaju naše povjerenje), a opet na politiku se i dalje gleda kao na nešto jako ozbiljno. Sve se okrenulo naopako i današnje igre su igre bez granica, gdje nam se čini da prevladavaju igre sile i moći, političke igre, nemilosrdne igre golog interesa, igre spletki i urota, igre moći i utjecaja. – Ionako ne možeš ništa promijeniti pa udri brigu na veselje, igraj se i zabavi se! Gledaj Ligu prvaka s daljinskim u ruci, gledaj Modrića i Real, pa malo prebaci na Europsko košarkaško prvenstvo, prebaci kanal i pogledaj „rijeke izbjeglica“ kako nadiru prema Njemačkoj i Švedskoj, igraj se s daljinskim i prebaci na Big Brother… Dotle se oni drugi igraju našim sudbinama i našim životima (sjetimo se Charlia Chaplina kad je prije Drugog svjetskog rata glumio Hitlera i igrao se sa zemaljskom kuglom)… Ne želim ova razmišljanja završiti patetično, ipak je o igri riječ! – Čovjek je i homo sapiens i homo faber i još svašta nešto homo, ali čovjek je i homo ludens – onaj koji se igra. Čovjek živi i igra se. Zato i vama i sebi želim život ispunjen igrom i zadovoljstvom. Eto!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije