Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

PROLAZNA STANICA

Objavljeno prije

Glasne misli, Prolazna stanica

Prije ovih „Misli“ završio sam jedan težak i mučan razgovor. Takav je to posao, problemi, uvijek samo problemi, a ja sam na kraju rekao sebi: „Što više razmišljam, uopće mi se više ne razmišlja!“ Znam da ovo priznanje ne ide s emisijom „Glasne misli“, ali što ćeš? Sve što sam naučio u životu može se svesti na tri riječi: „Život ide dalje.“ Mogu birati: mogu ostati s ovim teškim mislima i u sebi ponavljati onaj mučan razgovor, mogu ga i dalje „nosati“ sa sobom i njegovim sadržajem opterećivati svoje svagdane. A mogu ja izabrati razmišljati i o nečem lijepom, dobrom i plemenitom što će olakšati moje svagdane … Na meni je izabrati trenutak i misli s kojima ću krenuti u današnji dan. U naslov sam napisao – „Prolazna stanica“. Inspirirao me jutros s televizije jedan naš fotograf amater. Izložbi svojih fotografija dao je naziv „Prolazne stanice“ i kratko nam objasnio: „Vrijeme ide nezaustavljivo, a ja s mojim foto-aparatom zaustavim tek poneki trenutak, najčešće čovjeka  „zaustavljam“ na fotografiji – na njegovoj prolaznoj stanici.“

Tako sam odlučio i ja s ovim mislima zaustaviti se na trenutak na jednoj „prolaznoj stanici“. Trenutak i stanica su aktualni i (srećom) prolazni – o izborima se radi, o političkim parlamentarnim izborima. Opet izbori! Opet majice, boje, parole, bicikla, slogani, baklje, bengalke, dim i plakati; opet „sajam obećanja“, stisnutih šaka, kažiprsta prema drugome, od zgražanja i vrijeđanja do sjaja u oku u misiji spašavanja svekolikog naroda i države … Opet „Za tuđe greške suci, a za svoje advokati.“ Opet ćemo prolaziti sve iznova! Čovjek nije rođen da vlada nad bilo kime, ali ništa toliko ne vlada čovjekom kao vlast. Nikad kao na ovim izborima toliko lista, koalicija, samostalnih, nacionalnih, nezavisnih, stranaka, platformi i pojedinaca… Svi hoće – legitimno – biti na vlasti. Evo malo humora: „Svi su htjeli biti na vlasti pa jadna Vlasta nije mogla više izdržati!“ Dobar humor je uvijek pomalo gorak: smijemo se jer bi se istina bez smijeha jedva mogla podnijeti… – Opet izbori! – Opet ćemo sve iznova. Opet ću u tom vremenu nervoze i razdražljivosti, kad svatko sebi uzme za pravo biti takav, prepoznavati na ulici, u susretu, u prolazu, u pogledu i pozdravu, jesmo li iste „političke opcije“. Opet će svatko sa svojima (bojama, sljedbenicima i sloganima) u demokratske rovove, gdje ima svega više nego demokracije, političke korektnosti pa sve do zdravog razuma…

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost odriče se svoje budućnosti.“ – mnogi su ponavljali ovu rečenicu baš u predizbornim kampanjama svih vrsta i odlučno pozivali na pravednu borbu za bolju prošlost. Najsigurnije je vratiti se u prošlost. Puno je toga iz prošlosti nagomilano u našem sjećanju, u slikama, u glasovima, u osjećajima. I mi se uvijek iznova – pozivajući se na prošlost – trudimo da to prošlo nastavi živjeti u sadašnjosti, zapravo produžujemo život prošlosti. Čuvamo je u kamenu, u knjigama, u pismima, u desetercu, na fotografijama, na CD-u, u mnogim predmetima koji su nekada bili svjedoci prošlosti. Dobro se zapitati (i zamisliti – tko hoće) zašto prošlost smatramo toliko čvrstom, stvarnom, toliko našom, a budućnost tek kao maglovitu prazninu? Možda zato što budućnost nema „živih svjedoka“, arheoloških nalazišta ni opipljivih dokumenata, a prošlost je stvarna i opipljiva. Možda zato što su u prošlosti nastale naše „rane“, tragedije i razlike, a budućnost je jedini prostor u kojem prebivaju naše mogućnosti od kojih bježimo jer smo taj prostor napunili našim strahovima i tjeskobama. – Zato je lakše okrenuti se prošlosti i boriti se za bolju prošlost, a za tu borbu nema bolje prigode od izbora.

Nitko me ne tjera priznati kako nisam nikada bio posebno oduševljen muzejima, a puno sam ih po svijetu obišao. U njih ljudi stavljaju predmete iz prošlosti (što starije to bolje), koje su našli kopajući zemlju … To pronađeno se proučava, uči u školama, organiziraju se simpoziji i stručnjaci se trude što bolje objasniti kako su živjeli ljudi iz tog vremena. Imamo u Vidu svoj Arheološki muzej Narona: u njemu je izloženo oko 900 arheoloških nalaza iskopanih u samom muzeju i oko njega (kipovi careva i carske obitelji, keramika, nakit, staklo, novac…) koji datiraju od 3. st. pr. Kr. do 15. st. po. Kr. Neka nama muzeja i neka se i dalje kopa po prošlosti, a ja odoh malo u budućnost pa se usuđujem zamisliti u Metkoviću veliki bazen (olimpijski) u kojem bi plivali i kupali se i stari i mladi; usuđujem se zamisliti nove i moderne prostorije našeg Veslačkog kluba; zamišljam i novu Srednju glazbenu školu, a posebno se usuđujem zamisliti u centru grada nešto poput velikog dnevnog boravka (samo još veće), zamišljam i natpis „Razgovornica“, a odmah ispod ništa manjim slovima bi pisalo „Strogo zabranjen ulaz mobitelima!“ – To bi bio prostor za stare i mlade željne razgovora, ali i za one koji bi htjeli naučiti kako se razgovara, kao i za one koji su zaboravili razgovarati. Tu bi se samo razgovaralo, jer nam manjka razgovora; sve više buljimo u ekraniće zagledani u sebe, u svoje facebook profile i u svoje selfie. Ne vidimo žive ljude oko sebe, one najbliže. Otuđujemo se jedni od drugih pa se može dogoditi da više znamo o carskoj obitelji, o Vespazijanu i Liviji i o životu u 3. st. pr. Kr., nego o prvom susjedu ili rođaku …

Malo me je ponijelo, ali vraćam se našoj prolaznoj stanici, tj. parlamentarnim izborima koji su pred nama. Opet prevladavaju teme iz prošlosti, one koje su nas podijelile, na lijeve i desne, na centar, na centar-lijevo i centar-desno, na crvene i plave, na crne i zelene, u svim kombinacijama sve do duginih boja… Mi smo podijeljeni, mi se ne razumijemo. Dijeli nas prošlost, a o njoj toliko toga znamo (imamo mnoštvo muzeja, knjižnica i arhiva). Podijeljeni smo i u sadašnjosti (sve zbog prošlosti), mi smo u svemu mogućem podijeljeni: „Ili mi ili oni“, pa pokazujemo „humano lice“ prema izbjeglicama koje prvi put vidimo i koji samo prođu pokraj nas, a ne podnosimo lice „onih drugih“ s kojima živimo, iz istog naroda, iste krvi i iste sudbe. Mržnja se gotovo opipati može… Pozivamo se mi na budućnost, pišemo programe, zaklinjemo se u njih, pozivamo „narod“ da nas podrži, „pecamo“, tj. bacamo udice obećanja o lijepoj i boljoj budućnosti pa tko se „upeca“… To se radi stručno i odlučno „za druge sudac za sebe advokat“, ili mi ili oni, ako izaberete nas budućnost nam je blistava, ako izaberete njih budućnosti nemate… Tko će nas na ovim izborima „odvesti u budućnost“, kad se ne razumijemo i kad nas dijeli i prošlost i sadašnjost? – Nude se i mladi pa kažu da njima ne valjaju ni jedni ni drugi, ni treći, ni četvrti, već da s njima treba ići u budućnost – samo s njima jer su mladi. Ali, kad malo bolje pogledaš, umjesto širine (što bi uz mladost išlo) oni nude uske poglede, isključivi, zagledani samo u sebe i one oko sebe istih boja; u njihovoj budućnosti nema mjesta za drukčije mišljenje, nema razgovora, opet „ili mi ili ništa“, opet podjele i nerazumijevanje…

Znanje posjedujemo o prošlim stvarima i događajima, a vjera i nada žive od budućnosti. Prošlost i sadašnjost su nam stvarni, gotovo opipljivi, dok je budućnost prostor ispred nas, a u njemu naše neslućene mogućnosti i naša sloboda. Kako se probiti do naše budućnosti, kažem „naše“ – mislim na zajedničku budućnost svih nas? Ako ovako podijeljeni u prošlosti i u sadašnjosti idemo u budućnost, strah me da budućnosti neće biti, jer je već prošlost postala. Ili – mogu ja gledati i na izbore i na ove „Glasne misli“ kao na jedan zaustavljeni trenutak, kao na prolaznu stanicu u moru vremena i u moru života. A život ide dalje, ni osvrnuo se nije…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije