PROLAZNA STANICA

Prije ovih „Misli“ završio sam jedan težak i mučan razgovor. Takav je to posao, problemi, uvijek samo problemi, a ja sam na kraju rekao sebi: „Što više razmišljam, uopće mi se više ne razmišlja!“ Znam da ovo priznanje ne ide s emisijom „Glasne misli“, ali što ćeš? Sve što sam naučio u životu može se svesti na tri riječi: „Život ide dalje.“ Mogu birati: mogu ostati s ovim teškim mislima i u sebi ponavljati onaj mučan razgovor, mogu ga i dalje „nosati“ sa sobom i njegovim sadržajem opterećivati svoje svagdane. A mogu ja izabrati razmišljati i o nečem lijepom, dobrom i plemenitom što će olakšati moje svagdane … Na meni je izabrati trenutak i misli s kojima ću krenuti u današnji dan. U naslov sam napisao – „Prolazna stanica“. Inspirirao me jutros s televizije jedan naš fotograf amater. Izložbi svojih fotografija dao je naziv „Prolazne stanice“ i kratko nam objasnio: „Vrijeme ide nezaustavljivo, a ja s mojim foto-aparatom zaustavim tek poneki trenutak, najčešće čovjeka  „zaustavljam“ na fotografiji – na njegovoj prolaznoj stanici.“

Tako sam odlučio i ja s ovim mislima zaustaviti se na trenutak na jednoj „prolaznoj stanici“. Trenutak i stanica su aktualni i (srećom) prolazni – o izborima se radi, o političkim parlamentarnim izborima. Opet izbori! Opet majice, boje, parole, bicikla, slogani, baklje, bengalke, dim i plakati; opet „sajam obećanja“, stisnutih šaka, kažiprsta prema drugome, od zgražanja i vrijeđanja do sjaja u oku u misiji spašavanja svekolikog naroda i države … Opet „Za tuđe greške suci, a za svoje advokati.“ Opet ćemo prolaziti sve iznova! Čovjek nije rođen da vlada nad bilo kime, ali ništa toliko ne vlada čovjekom kao vlast. Nikad kao na ovim izborima toliko lista, koalicija, samostalnih, nacionalnih, nezavisnih, stranaka, platformi i pojedinaca… Svi hoće – legitimno – biti na vlasti. Evo malo humora: „Svi su htjeli biti na vlasti pa jadna Vlasta nije mogla više izdržati!“ Dobar humor je uvijek pomalo gorak: smijemo se jer bi se istina bez smijeha jedva mogla podnijeti… – Opet izbori! – Opet ćemo sve iznova. Opet ću u tom vremenu nervoze i razdražljivosti, kad svatko sebi uzme za pravo biti takav, prepoznavati na ulici, u susretu, u prolazu, u pogledu i pozdravu, jesmo li iste „političke opcije“. Opet će svatko sa svojima (bojama, sljedbenicima i sloganima) u demokratske rovove, gdje ima svega više nego demokracije, političke korektnosti pa sve do zdravog razuma…

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost odriče se svoje budućnosti.“ – mnogi su ponavljali ovu rečenicu baš u predizbornim kampanjama svih vrsta i odlučno pozivali na pravednu borbu za bolju prošlost. Najsigurnije je vratiti se u prošlost. Puno je toga iz prošlosti nagomilano u našem sjećanju, u slikama, u glasovima, u osjećajima. I mi se uvijek iznova – pozivajući se na prošlost – trudimo da to prošlo nastavi živjeti u sadašnjosti, zapravo produžujemo život prošlosti. Čuvamo je u kamenu, u knjigama, u pismima, u desetercu, na fotografijama, na CD-u, u mnogim predmetima koji su nekada bili svjedoci prošlosti. Dobro se zapitati (i zamisliti – tko hoće) zašto prošlost smatramo toliko čvrstom, stvarnom, toliko našom, a budućnost tek kao maglovitu prazninu? Možda zato što budućnost nema „živih svjedoka“, arheoloških nalazišta ni opipljivih dokumenata, a prošlost je stvarna i opipljiva. Možda zato što su u prošlosti nastale naše „rane“, tragedije i razlike, a budućnost je jedini prostor u kojem prebivaju naše mogućnosti od kojih bježimo jer smo taj prostor napunili našim strahovima i tjeskobama. – Zato je lakše okrenuti se prošlosti i boriti se za bolju prošlost, a za tu borbu nema bolje prigode od izbora.

Nitko me ne tjera priznati kako nisam nikada bio posebno oduševljen muzejima, a puno sam ih po svijetu obišao. U njih ljudi stavljaju predmete iz prošlosti (što starije to bolje), koje su našli kopajući zemlju … To pronađeno se proučava, uči u školama, organiziraju se simpoziji i stručnjaci se trude što bolje objasniti kako su živjeli ljudi iz tog vremena. Imamo u Vidu svoj Arheološki muzej Narona: u njemu je izloženo oko 900 arheoloških nalaza iskopanih u samom muzeju i oko njega (kipovi careva i carske obitelji, keramika, nakit, staklo, novac…) koji datiraju od 3. st. pr. Kr. do 15. st. po. Kr. Neka nama muzeja i neka se i dalje kopa po prošlosti, a ja odoh malo u budućnost pa se usuđujem zamisliti u Metkoviću veliki bazen (olimpijski) u kojem bi plivali i kupali se i stari i mladi; usuđujem se zamisliti nove i moderne prostorije našeg Veslačkog kluba; zamišljam i novu Srednju glazbenu školu, a posebno se usuđujem zamisliti u centru grada nešto poput velikog dnevnog boravka (samo još veće), zamišljam i natpis „Razgovornica“, a odmah ispod ništa manjim slovima bi pisalo „Strogo zabranjen ulaz mobitelima!“ – To bi bio prostor za stare i mlade željne razgovora, ali i za one koji bi htjeli naučiti kako se razgovara, kao i za one koji su zaboravili razgovarati. Tu bi se samo razgovaralo, jer nam manjka razgovora; sve više buljimo u ekraniće zagledani u sebe, u svoje facebook profile i u svoje selfie. Ne vidimo žive ljude oko sebe, one najbliže. Otuđujemo se jedni od drugih pa se može dogoditi da više znamo o carskoj obitelji, o Vespazijanu i Liviji i o životu u 3. st. pr. Kr., nego o prvom susjedu ili rođaku …

Malo me je ponijelo, ali vraćam se našoj prolaznoj stanici, tj. parlamentarnim izborima koji su pred nama. Opet prevladavaju teme iz prošlosti, one koje su nas podijelile, na lijeve i desne, na centar, na centar-lijevo i centar-desno, na crvene i plave, na crne i zelene, u svim kombinacijama sve do duginih boja… Mi smo podijeljeni, mi se ne razumijemo. Dijeli nas prošlost, a o njoj toliko toga znamo (imamo mnoštvo muzeja, knjižnica i arhiva). Podijeljeni smo i u sadašnjosti (sve zbog prošlosti), mi smo u svemu mogućem podijeljeni: „Ili mi ili oni“, pa pokazujemo „humano lice“ prema izbjeglicama koje prvi put vidimo i koji samo prođu pokraj nas, a ne podnosimo lice „onih drugih“ s kojima živimo, iz istog naroda, iste krvi i iste sudbe. Mržnja se gotovo opipati može… Pozivamo se mi na budućnost, pišemo programe, zaklinjemo se u njih, pozivamo „narod“ da nas podrži, „pecamo“, tj. bacamo udice obećanja o lijepoj i boljoj budućnosti pa tko se „upeca“… To se radi stručno i odlučno „za druge sudac za sebe advokat“, ili mi ili oni, ako izaberete nas budućnost nam je blistava, ako izaberete njih budućnosti nemate… Tko će nas na ovim izborima „odvesti u budućnost“, kad se ne razumijemo i kad nas dijeli i prošlost i sadašnjost? – Nude se i mladi pa kažu da njima ne valjaju ni jedni ni drugi, ni treći, ni četvrti, već da s njima treba ići u budućnost – samo s njima jer su mladi. Ali, kad malo bolje pogledaš, umjesto širine (što bi uz mladost išlo) oni nude uske poglede, isključivi, zagledani samo u sebe i one oko sebe istih boja; u njihovoj budućnosti nema mjesta za drukčije mišljenje, nema razgovora, opet „ili mi ili ništa“, opet podjele i nerazumijevanje…

Znanje posjedujemo o prošlim stvarima i događajima, a vjera i nada žive od budućnosti. Prošlost i sadašnjost su nam stvarni, gotovo opipljivi, dok je budućnost prostor ispred nas, a u njemu naše neslućene mogućnosti i naša sloboda. Kako se probiti do naše budućnosti, kažem „naše“ – mislim na zajedničku budućnost svih nas? Ako ovako podijeljeni u prošlosti i u sadašnjosti idemo u budućnost, strah me da budućnosti neće biti, jer je već prošlost postala. Ili – mogu ja gledati i na izbore i na ove „Glasne misli“ kao na jedan zaustavljeni trenutak, kao na prolaznu stanicu u moru vremena i u moru života. A život ide dalje, ni osvrnuo se nije…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta