Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

JE LI MOGUĆE PRIJATELJSTVO IZMEĐU MUŠKARCA I ŽENE?

Objavljeno prije

Glasne misli, prijateljstvo između muškarca i žene

Znam da sam u više navrata „glasnije razmišljao“ o prijateljstvu pa smo rekli: „Pravi prijatelji su samo oni kojima se ne bojimo povjeriti svoje srce. Prijateljstvo je zahtjevno – pravo prijateljstvo. Čovjek ne može imati puno pravih prijatelja. Bračni drugovi su „dvije duše u jednom tijelu“, a za prave prijatelje se kaže da su „jedna duša u dva tijela“. Pravi prijatelji ne gledaju na sebe, oni su skupa zagledani u istom pravcu.“ Pravi prijatelj nije onaj koji ti želi sreću, već onaj koji te čini sretnim. Svi težimo imati baš takvog pravog prijatelja, osobu od povjerenja, koja je blizu kad nam treba, koja nas čini sretnim… Mogli bismo donositi još puno mudrih i lijepih misli o prijateljima i prijateljstvu s kojima ćemo se svi lako složiti, ali tema ovih „Glasnih misli“ je pitanje – „Je li moguće prijateljstvo između muškarca i žene?“ – I je li to ono isto prijateljstvo kao između dvojice prijatelja ili između dviju prijateljica?

Pa je li moguće pravo prijateljstvo između muškarca i žena: to da su jedno drugom iskreni, osobe od povjerenja, lojalni, da se razumiju i jedno drugo čini sretnim? Svjestan sam da ovo nije samo moje pitanje. Ono se postavlja u društvu, predmet je znanstvenih istraživanja, ali je i pitanje kojim pojedinac propitkuje svoje odnose. Dakle, mogu li muškarac i žena biti isključivo prijatelji? – „Znanstveno je dokazano da je nemoguće.“ – kaže jedna – „Koliko god to bilo „posebno i neopisivo prijateljstvojedna osoba od te dvije ipak ima neku požudu, želju, maštanja o drugoj, a ne mora to pokazati, veće to drži za sebe. I to može trajati neko vrijeme, čak i duže, ali jednom će puknuti i otkriti istinu. Iskusila sam to više puta, uglavnom s muške strane …“ Drugi se ne slaže: „Ma to su gluposti. Ako nekoga smatraš prijateljem i to najboljim, nema tu strasti ni požude. Prihvaćaš tu osobu kao svoga brata/sestru. Čim postoji požuda i strast, onda to od samog početka nije ni bilo prijateljstvo!“ – Evo još jednog: „Tzv. prijateljstvo između muškarca i žene je nemoguće! Ne možete provoditi vrijeme zajedno, a da nema neke kemije, a niste ni brat ni sestra.“ – Odmah se nadovezuje i ovo mišljenje: „Prijateljstvo nema veze sa spolom, to je pitanje ljudskosti!“

Nastavljam donositi primjere neslaganja oko mogućnosti muško-ženskih prijateljstava: „U biti, homoseksualac je idealan za svaku ženu kao prijatelj: ne privlači ga seksualno, slušat će je u svako doba dana i biti joj rame za plakanje. A Bože moj, muško reagira k’o muško!“  – Pa onda opet drugačije mišljenje: „Pa naravno da je moguće muško-žensko prijateljstvo. Pitanje je samo da li obje strane to iskreno žele. Ako je odgovor „da“, onda ne vidim ništa što bi to prijateljstvo moglo spriječiti. To je isto kao i kad neko glupo pita da li muškarac može biti vjeran. Pa naravno da može, i te kako! Pitanje je samo da li on to želi. Ako želi, bit’ će vjeran.“ I mogli bismo ovako u nedogled donositi „argumente“ za i protiv; vjerojatno bi svatko od nas imao štošta nadodati. Tako, kad su jednu djevojku zadirkivali za nekog momka, ona se opravdavala da su oni „samo prijatelji“. Često bi ih poslije viđali zajedno i na izravan upit:“Je li ti to momak?! – uvijek bi odgovarala: „Ne! Mi smo samo prijatelji!“ Poslije nekoliko mjeseci kad joj je trbuh pokazivao očiglednu trudnoću, našalila se simpatično na svoj račun, pokazala na trbuh i sa smiješkom rekla: „Mi smo samo prijatelji!“ – Znanstvena istraživanja su pokazala kako je muškarcima teže nego ženama biti „samo prijatelj“ i često u muško-ženskim prijateljstvima vide prigodu za nešto više, dok su žene češće iskreno zainteresirane za platonsko prijateljstvo. – Ipak, važno je imati na pameti da se definicija prijateljstva ponekad olako daje odnosima koji to nisu pa je „Prijateljstvo ponekad jedini način da budeš s onim koga voliš.“

U jednoj anketi postavili su naše pitanje: Što mislite o muško-ženskim prijateljstvima? Jesu li to prijateljstva kao i sva druga, ili je to ipak igra s vatrom? – Prikupili su 1110 odgovora, a rezultati su bili ovakvi: a) gotovo polovica (46%) smatra da je to obično prijateljstvo oko kojeg ne treba dizati nikakvu paniku; b) 20% smatra da je to najobičnije varanje svojeg partnera; c) preostalih 34% smatra da je takvo prijateljstvo dopušteno, ali uz postojanje strogih granica preko kojih nikada ne bi trebalo prijeći. – Statistički gledano istina je tu negdje, istina je u oku promatrača, u iskustvu pojedinca… Različito gledaju na muško-žensko prijateljstvo mladi ljudi od onih zrelije dobi: „Dok smo bili mlađi smatrali smo i mi da u ovakvim prijateljstvima nema ničeg čudnog, ali iskustvo nam je pokazalo da prava muško-ženska prijateljstva jako teško opstaju i da su upravo zato jako, jako rijetka.“ Točno tako: muško-ženska prijateljstva su jako, jako rijetka, ali su zato jako, jako vrijedna.

Zašto je to tako? Možda vam je poznata i ona „laganini teorija“ koja kaže da su muškarci s Marsa, a žene s Venere pa da zato ne mogu biti pravi prijatelji. No, vratimo se na Zemlju i pokušajmo pronaći prave razloge sumnje u mogućnost muško-ženskog prijateljstva. U svakom čovjeku je „upisan“ jedan prastari sistem o kojem se vodi premalo računa, tj. sistem po kojem je čovjek od davnine živio, još od prašume i tundre, sistem lovca, sakupljača, pljačkaša i nasilnika. Kadikad se čini da je sve ono što nazivamo kulturom (a ja volim izraz „civilizacijskim dosegom“) samo maska za taj prastari sistem koji je u nama. Možemo već odatle početi tražiti uzroke nemogućnosti muško-ženskog prijateljstva; povijest je prepuna primjera ugnjetavanja žena i gaženja njihovog dostojanstva, npr. u prvim stoljećima poslije Krista vodile su se ozbiljne rasprave o tome da li žena ima dušu (?!); neki su je stavljali u rang malo viši od  životinje – (a mi o muško-ženskom prijateljstvu govorimo!?). Tu je i jedan od razloga uvođenja celibata, jer gdje će se muškarac u ono vrijeme, učen i školovan vezati za ženu, za koju nije sigurno je li ima dušu, ali to je već neka druga tema. – Uvjerenje da muškarci i žene ne mogu biti prijatelji potječe i iz vremena kad su žene bile samo kod kuće, a muškarci na poslu (u lovu, u ratu, na gradilištu…) pa je ljubavni odnos bio jedini način da budu zajedno. Danas muškarci i žene rade zajedno, puno vremena provode zajedno, imaju slične interese (glazbene, sportske…) i druže se na razne načine. Imamo i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova pa zašto ne bi bila moguća „ravnopravnost prijateljstva“?

Prijateljstva među spolovima bila su ili ignorirana ili banalizirana, a čini mi se da se ni danas nismo puno odmakli od tog prastarog, instinktivnog i animalnog obrasca u nama. Danas mediji pridonose stvaranju dojma da je pohota prva emocija pri susretu muškarca i žene. Seks i sve što iz njega izvire uzbudljivije je i komercijalnije kao radnja filmova, serija, knjiga (npr. Tisuću nijansi sive ili Big brother show). Muško-žensko prijateljstvo nije dovoljno privlačno da bi se autori njime bavili, jer se seks prodaje bolje. Zato mediji radi profita (gledanosti) preskaču i skrivaju jedan vrlo raširen i moguć vid međuljudskih odnosa – bestjelesnu povezanost muškarca i žene. Mediji podilaze našem „prastarom animalnom instinktu“, televizijski program je pun mladih, lijepih i atraktivnih (seksi), koji su tobože prijatelji, a otvoreno su „napaljeni“ jedni na druge. Kada ti se ovakvi prizori nadovežu na tvoj „prastari instinkt“, naravno da ćeš sumnjati u mogućnost muško-ženskog prijateljstva. Mediji su puni estradnih, filmskih i sportskih zvijezda, a neki od njih su naglašeno bučni, nametljivi i nasilni pa uspijevaju nametnuti svoj obrazac promiskuitetnog ponašanja (oni su prijatelji, pa se žene i udaju, pa rastavljaju, pa opet prijatelji …) i tako šalju poruku da između muškarca i žene može biti samo seksa ili ničega drugog.

Poštovani čitatelji, govoreći o ovoj temi spominjao sam i istraživanja i znanstvenike i ankete i različita mišljenja, pa evo i pitanje – „U čemu je problem?“ – Je li možda u meni problem? – Čovjek može uvijek podbaciti, ali i nadići sebe. Ne treba podcjenjivati u nama urođeni prastari instinkt kojeg i životinje imaju, ali je li možda vrijeme – konačno – da se čovjek izdigne i barem počne nadilaziti ono animalno u sebi; da može pogledati osobu drugog spola, a da je odmah seksualno ne poželi; da u njoj vidi osobu s kojom će moći prijateljevati. Ne umišljam da ćemo tako skoro (svi zajedno onako „čoporativno“) nadići to instinktivno i animalno u nama, trebat’ će nam barem još nekoliko tisuća godina. – Znam da će se nastaviti rasprave o mogućnosti muško-ženskog prijateljstva i da će svatko progovarati iz sebe i svog iskustva. Ja odgovor nisam dao, možda tek sugerirao pravac i način kako bismo trebali prijateljevati.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije