Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

MAJKA

Objavljeno prije

Glasne misli, Majka

Uzimam nekidan s police jednu svoju knjigu, iz nje ispade list papira, a na papiru olovkom napisana pjesma – „Majci“. Pročitao sam je i prisjetio se dana kad mi je rođak prije 15-ak godina ranim jutrom javio u Rim tužnu vijest: „Rodijače, umrla ti je mater.“ Nekoliko dana poslije majčina sprovoda, vraćajući se brodom preko mora, u noći napisah majci tu pjesmu. Prošlo je dosta vremena, ali majčino je lice još živo ispred mene, njezin glas, majčine oči, ruke, majčine riječi … – „Onog dana kad je umrla majka, počela je starost.“ – kaže albanska poslovica, a njemačka poslovica kaže: „Majčina ljubav ne stari.“ Abraham Lincoln priznaje: „Sve što jesam i vjerujem da mogu biti, dugujem svojoj anđeoskoj majci.“ I poznati nogometaš Mario Balotelli priznaje: „Za mene, moja majka je sve!“Obično se sve druge riječi pojavljuju u dvoje ili troje, čak ih ima na desetke i stotine primjera. Mnogo je ruža, zvijezda, zalazaka sunca, leptira, braća i sestara, tetaka i bratića, ali je na cijelom svijetu samo jedna majka” (K. D. Wiggin) – Odlučio sam malo glasnije misliti – o majci.

Mislim da nije potrebno posebno naglašavati, nisu nam potrebne nikakve dodatne ankete javnog mnijenja niti statistički podaci, kako su obitelj, ljubav u obitelji, pripadnost obitelji i mir u obitelji najveće bogatstvo na svijetu. A u obitelji je najvažnija – majka.  „Dom ne čine bogatstvo ili prostranstvo, ljepota ili udobnost. Sve ovisi o majci.“ (G.W.E. Russell). „Vrline majke prelaze na potomstvo.“ – kaže latinska poslovica; „Majčino srce je dječja učionica.“ (H. Ward), a Napoleon nastavlja: „Majka je cijeli odgojni sustav u jednoj riječi.“  I još: Dijete u prvim, presudnim godinama života majku doživljava kao snagu koja štiti i hrani. Majka je hrana, ljubav, toplina, zemlja. Kad te ona voli, znači da si živ, ukorijenjen, da si doma” (E. Fromm). – Teško je izabrati sve lijepe misli, narodne poslovice i mudre izreke o majci; sve su to pisali i izgovarali ljudi misleći na svoju majku i sve te lijepe misli samo pokazuju koliko je velika i važna uloga majke u našim životima. „Bog ne može biti svugdje, pa je zato stvorio majke“ – kaže židovska poslovica. „Majke nikad nisu same u svojim mislima. Majka uvijek mora razmisliti dvaput, jednom za sebe i jednom za svoje dijete.“ (Sophia Loren). „Najbolje mjesto za plakanje je uvijek na majčinom ramenu.“ (J. Picoult). „Majka je banka u koju ulažemo sve svoje brige i muke.“ (T.D. Talmage) „Ako je sve na ovom smrdljivom svijetu nesigurno“ – kaže James Joyce – „majčina ljubav to nije.“

„Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.“ (L. Wooten). „Prirodno stanje majke je nesebičnost. Kad postanete majka, više niste centar vlastitog svemira. Tu poziciju prepuštate svom djetetu, svojoj djeci.“ (Stevie Wonder). „Samo majka razumije ono što dijete nije ni izgovorilo.“ ... Poslije ove misli sjetih se jedne pripovjetke koju sam davno pročitao (ne znam naslov, zaboravio sam ime pisca, možda je to Ivan Raos); radnja se događa u Dalmaciji, negdje u Zagori, ljeto je i upeka’ zvizdan, a majka na leđa „naprtila burilo“ (drvena posuda) i sa sinčićem krenula po vodu na izvor udaljen od kuće sat vremena hoda. Kad su došli do izvora, i majka i sinčić su se napili vode u nekoliko navrata, tako da putem ne ožedne već da puno burilo vode donesu žednim ukućanima. Majka je napunila burilo, naprtila ga na leđa, prekrstila se i sa sinčićem krenula natrag kući. Hodali su tako njih dvoje preko brda po kamenjaru, zvizdan upeka’ i sinčić brzo ožednio. Šutio je jer je znao da se voda iz burila ne smije piti. Ali, majka k’o majka ( samo majka razumije ono što dijete nije izgovorilo), upita: „Sine, jesi li žedan?“ – „Nisam, majko!“ – odgovara sinčić. Nastaviše put, sunce, žega, krš i sinčić još više ožednio. Majka staje, skida burilo s leđa i moli sina da se napije vode. Sin odbija jer je čvrsto odlučio ne piti i dokazati kako je i on „velik“, a majka će njemu (to jedino majka može!): „’Ajde, sine, molim te, napij se! Otpij malo iz burila da je materi lakše nosit’…“

Vraćaju se moja dvojica malih iz škole i onako s vrata odmah zovu: „Mama! Mama!“, ja odgovaram iz kuhinje: „Nije mama, tata je!“, a oni će odmah: „Tata, a gdje je mama?“ – Drugim riječima, čast tati i čast ćaćama, ali majka je majka, mater je mater. – „Otac može okrenuti leđa svom djetetu,“ – kaže W. Irving – „braća i sestre mogu postati smrtni neprijatelji, muževi mogu napustiti svoje supruge, a supruge svoje muževe. Jedino majčina ljubav sve to preživi.“ – „Svaka se ljudska ljubav mora steći, osvojiti, zaslužiti. I usprkos zaprekama sačuvati. Samo se majčina ljubav niti stječe, niti zaslužuje.“ „Država počiva na pravdi i sudovima, a domovina počiva na ženi i na materi.“ – Šezdesetih godina prošlog stoljeća naši su očevi išli „trbuhom za kruhom“ na rad u Njemačku (povijest se ponavlja!), a majke su ostajale doma, rađale i odgajale djecu, obrađivale polja, brinule se o kući i štali, školovale djecu, majke su bile sve … U znak zahvalnosti našim majkama, našim materama, u mom rodnom mjestu podignut je spomenik „Otočkoj majci“, ali ne samo kao znak sjećanja, već kao ponos i nadahnuće, kao obveza i zadaća „biti kao majka“… „Ne postoji način da budete savršena majka, ali postoji milijun načina da budete dobra majka.“ (Churchill).

Poslije smrti Arsena Dedića pročitao sam i njegov intervju koji je dao „Glasu Koncila“ prije 30-ak godina. Povod je bila pjesma koju je Arsen napisao i uglazbio o Majci Božjoj – „Marija majka, Marija žena“, a mene se dojmilo njegovo razmišljanje: „Za mene je bila novost ova ponuda da se ogledam i na polju duhovne šansone. Počeo sam razmišljati o tim stvarima o kojima nisam razmišljao. I tako sam ja stao, pomalo amaterski, razmišljati: ako je Bog mogao prvu ženu stvoriti „iz rebra Adamova“, ako je tako svemoćan, on je mogao i svoga Sina stvorili nekim od tih putova koji su u njegovoj moći. Ali, ako je On odlučio da majka Sina Božjega bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. Ja sam krenuo tim smjerom, naglašavajući u pjesmi misao da svaka prava čestita žena, naša žena, može biti dostojna majka koja će roditi i Sina Božjega Ja sam ponajprije imao pred očima svoju majku. Moja je majka najobičnija žena Šibenika, doseljena iz Rupa kraj Skradina. Žena koja nikada u životu nije obukla haljinu, cijeli je život provela u bluzi i kotulu, preko kojega se kod kuće nosi traverša, a za izlaske bez traverše. Znam da je moja majka za vrijeme rata znala hodati po 30 kilometara do Drniša da nam donese štogod za jelo. Žena koja je sama izborila sve u životu, za obitelj, za djecu. Ona je bila moje neposredno nadahnuće.“

„Dobra majka ne pita „hoćeš li“, već daje.“ – Kad majka hrani dijete, izdašna je kao nebo, a kada djeca hrane majku, broje svaki dan i svaki zalogaj.“ – kaže vijetnamska poslovica. I u našem narodu se kaže da jedna majka lakše hrani sedmero djece, nego sedmero djece jednu majku. Mogli bismo još puno o majkama, o njihovoj ljubavi i žrtvi, mogli bismo i o nerazumijevanju djece, o neuzvraćenoj ljubavi i nezahvalnosti, ali sam odlučio ove misli završiti  s jednom poučnom pričom: Tužnu monotoniju beskrajnih pustih cesta u Južnoj Americi prekidaju velike gomile kamenja zvane «ceferinos». Na svakoj od tih gomila nalazi se boca vode. Vodu ostavljaju vozači kamiona koji žele podsjetiti na poznatu istinitu priču. Jedna se majka zajedno s djetetom izgubila u nekoj od tih pustih ravnica. Dijete koje je umiralo od žeđi, majka je napojila vlastitom krvlju. Pronašao ih je vozač kamiona. Dijete je spasio, no majka je već bila mrtva. – Poruka priče je vrlo snažna pa ću samo ponoviti gore rečeno: „Meni je moja majka sve!“(Balotelli). – Bez obzira na naše izbore, na naše ljubavi i razočarenja, bez obzira na naše pute i stranputice, uvijek imamo jednu sigurnu ljubav – ljubav svoje majke.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije