POLEMIKA I VALENTINOVO

Jednom je učitelj pitao svoje učenike: “Zašto ljudi viču kad su ljuti?” Učenici su razmišljali neko vrijeme: “Zato što izgubimo strpljenje – zato vičemo” – reče jedan.  “Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?” – pita učitelj – “zar se ne može govoriti tiho?” Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja. Na kraju je objasnio: “Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje… Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihova vika premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima sve veća. Zatim je učitelj pitao: “A što se dogodi kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedna na drugu, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su sasvim blizu. Udaljenost među njima je vrlo mala. A što se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još više zbliže u svojoj ljubavi… Konačno, ne trebaju više ni šaptati. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole. Onda je rekao: “Kada se svađate, nemojte dopustiti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više neće biti puta natrag.”

Ova poučna priča inspirirala me za ove „Glasne misli“: ona sadržava u sebi dvije teme koje su i danas aktualne. Prva je o raspravama, svađama i polemikama u kojima „se svakodnevno mičemo i jesmo“, kad vičemo jer su nam srca udaljena – eto, ne čujemo se srcem. Druga je tema više nego svagdanja, vječna tema o voljenju i ljubavi, o Valentinovu, kad riječi nisu potrebne, kad se šapće i ne govori, kad se samo gleda voljenu/voljenoga i vidiš više nego što ti oči vide. Tada nećeš vikati, jer su srca sasvim blizu. Čujete se srcem pa ne morate izustiti niti jednu jedinu riječ. – Zapravo, o riječi je ovdje riječ. Riječ i žari i sleđuje, uvjerava i razuvjerava; zna raspaliti svađu kao i razbuktati razgovor, raspaliti ljubav. Jedna od posebnosti čovjeka jest riječ. S riječju čovjek bitno izlazi iz sebe. Riječ je odraz njegova bića. Riječ ima moć.  „Što čine riječi?“ – pita se Phil Bosmans – „Riječi nešto pokreću. Riječi koje su pune zanovijetanja, mržnje a s ciljem da dotuku druge, rastavljaju ljude. Stvaraju nemir i dovode do nasilja. Riječi koje su pune snage ljubavi, okupljaju ljude. Pobuđuju radost, čine ljude novima i stvaraju jedan novi svijet… Riječ koju u pravi trenutak kažemo, čujemo, napišemo ili pročitamo, je kao komadić kruha u gladnoj godini.“

Okrenemo li bilo koju novinsku stranicu, otvorimo li bilo koji portal, pročitamo li bilo koji novinski članak o bilo kojoj temi globalnog ili lokalnog karaktera: od športa i zanimljivosti, do kulture i politike – svugdje se vode polemike i apologije, napada se i brani ne birajući riječi. Polemika (πόλεμος – suočavanje, konflikt) je oštar spor, usmena ili pismena prepirka o nečemu, dugotrajno iznošenje dokaza i protudokaza u medijima i drugim sredstvima javnog informiranja. Dok je apologija (grč. ἀπολογία – obrana, opravdanje), pohvala nekoga ili nečega, posebno obrambeni govor ili spis. Polemizirati znači boriti se protiv drugoga mišljenja. Karakteristike polemike često su oštre i direktne izjave, a često i osobni napadi s ciljem diskreditirati protivnika. Treba znati polemizirati: u pravo vrijeme i na pravi način. Polemika bi trebala poslužiti da u sučeljavanju argumenata s ljudima drugačijeg mišljenja dođemo zajedno barem malo bliže istini. U polemici, onoj pravoj, na onog drugog se ne gleda kao na neprijatelja i na suparnika već kao na partnera u konstruktivnom razgovoru. – Eh da, ovo lijepo zvuči i tako bi trebalo biti, ali… Kad su baku pitali je li joj nešto fali, odgovorila je tužno: „Imam svega, ali nemam razgovora.“ Danas nismo dovoljno svjesni što znači razgovarati. Danas ljudi sve više govore, a sve manje razgovaraju, u stilu „Kad budem htio čuti tvoje mišljenje, reći ću ti ga.“ Tko sluša samo sebe – ne čuje druge, a tko sluša samo druge – ne čuje sebe. Razgovor je i govor i slušanje, a mi samo govorimo i cijeli život se „borimo za tuđe uho“(Kundera).

U raspravama, napadajući ili braneći se, borimo se riječima za tuđe uho, za tuđu naklonost, za glasove, zbog neke svoje ideje ili interesa. Ako je istina da zidovi imaju uši – netko je zgodno rekao – onda je isto tako istina da uši imaju zidove, pa ne čujemo jedni druge. Dobra je i ona narodna: Najslabije te čuje onaj tko te ne želi čuti. Zato su nam polemike bučne, argumenti su gurnuti u drugi plan, puno je vrijeđanja, pozivanja na prošlost i na lošu genetiku, spominjanje bliže i dalje rodbine, podsjećanje na grijehe i propuste… A ne bi trebalo biti tako u međusobnim raspravama, jer ono što nas i jedne i druge povezuje jesu pitanja, a ono što nas udaljava jesu odgovori. Tvoje i moje pitanje postaje naše pitanje. Različiti odgovori ne trebaju biti razlog za sukob, već povod za razumijevanje – što ne znači da se moramo slagati. – Možda bih trebao biti konkretniji kad je o konfliktima i polemici riječ, to nam je nekako „kruh svagdanji“, ali mi se ne da… Možda baš zato ne mogu čitati i informirati se jer me umaraju besplodne i bespotrebne rasprave, pa sve više sumnjam kako se polemikama gdje prevladava vika – može bilo što poboljšati.

U polemici imamo ista pitanja, a različite odgovore, dok u ljubavi – mogli bismo reći – imamo ista pitanja i iste odgovore, jer ljubav sve pomiruje, sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi (1Kor). Evo nas do ljubavi i do Valentinova. Moram priznati da sam se dugo opirao Valentinovu, „toj američkoj izmišljotini“, pravdajući se da je za mene Valentinovo svaki dan, no to mi nije prolazilo… Ako postoji nešto u čemu se svi ljudi slažu, onda je to ljubav. Ljubav prema djevojci, prema mladiću, ljubav muža i žene, ljubav prema Bogu,  ljubav prema domovini, rodnome mjestu, ljubav prema prijatelju… ljubav prema čovjeku… Ipak ne podrazumijevaju svi isto pod istim nazivom «ljubav».  Jedva da ima riječi koja bi bila opterećenija značenjima od riječi «ljubav». Stalno se o njoj pjeva, govori, piše, ljubav sve pokreće. Nekad mi se čini da se više nema što ispjevati o ljubavi što već nije ispjevano na raznim svjetskim jezicima, ali ljubav je opet i uvijek će biti najveće čovjekovo nadahnuće. – Znamo se razočarati u ljubavi (ovdje napominjem da ljubav nije puka emocija nego nepokolebljivi stav dostojanstva i slobode druge osobe); neuzvraćena ljubav znade ostaviti emocionalne ožiljke koji čovjeka obeshrabre za nove ljubavi, gurnu ga u osamu… Znamo čuti od ljudi kojima ljubav nije uzvraćena da ljubav niti ne postoji, da je svugdje na djelu sebičnost, iskorištavanje drugoga i interes… A ako nema ljubavi, nema ni braka ni obitelji. Ako nema ljubavi, nema ni zajedništva, ni prijateljstva. Ako nema ljubavi, nema ni radosti, ni života nema. Ako nema ljubavi, ostajemo goli i nezaštićeni pred vremenom.

Ovo je priča o dvojici prijatelja u pustinji. Hodali su satima po užarenom pijesku i u jednom trenutku otpočeli svađu. Nakon duge i mučne rasprave, jedan je udario drugoga. Onaj koji je dobio udarac osjetio se jako povrijeđeno, ali je bez riječi napisao ovo na pijesku: “Danas sam dobio udarac od mog najboljeg prijatelja.” Produžili su tako sve dok nisu konačno stigli do jedne oaze. Odlučili su se okupati. Onaj što je dobio udarac skoro se utopio, ali život mu je spasio onaj drugi, onaj što ga je prije udario. Kad je došao sebi, taj što se umalo utopio, uklesao je u jednom kamenu ovu rečenicu: “Danas mi je najbolji prijatelj spasio život!” Prijatelj koji je udario svog najboljeg prijatelja pitao ga je: “Kad sam te udario ti si napisao na pijesku, a sada riječi u kamen klešeš, zašto?” Prijatelj mu je odgovorio: “Kad netko napravi nešto loše, to trebamo zapisati u pijesku da vjetrovi izbrišu, ali kad netko uradi nešto dobro, to trebamo ugravirati na kamenu da se ne može izbrisati!” – Ova poučna priča kao da je u sebi spojila ove dvije teme o kojima sam malo glasnije mislio. Nudi nam rješenje za sve naše polemike i vike, za sve obrane i napade, za naša međusobna „prepucavanja“, nerazumijevanja i nadmudrivanja, za sve naše razgovore; može nam pomoći i u ljubavi i u zaljubljenosti, u braku i u prijateljstvu, pomaže živjeti i poručuje: Nauči zapisivati rane na pijesku, a sreću u kamen ukleši.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta