KVAR

U naslov ovih „Glasnih misli“ napisao sam samo jednu riječ – kvar. Pri samom spomenu riječi „kvar“ pomislim odmah na jednu smiješnu zgodu s kraja 80-ih godina. Dvojica profesora putovala autom od Makarske prema Splitu i negdje blizu Dubaca auto počelo „gubiti dah“, trzati u vožnji, tako da je vozač jedva uspio stati negdje pokraj ceste i auto se ugasilo. Pokušavao on u više navrata upaliti, ali nikako nije išlo… Ni vozač ni suvozač nisu znali o autima više od „upali i vozi“, pa kad auto nije upalilo, izišli su vani i čekali. No, ipak su otvorili haubu, nadvili se nad motor, jer svi tako rade kad je auto u kvaru, i oni su kao nešto gledali u motor… Nije prošlo puno naiđe milicijsko auto i zaustavi se pokraj njih. Izlaze dvojica milicajaca: „Dobar dan, drugovi!“ – „Dobar dan!“. Prilaze autu, gledaju motor i pitaju: „Drugovi, koji je kvar?“ – Jedan od profesora, zabrinuto se češka po bradi, pokazuje rukom na cijeli motor i onako „znalački“ kaže: „Ja mislim da je otišla getriba!“ Jedan od milicajaca, koji se očito dobro razumio u motore, pogleda još jednom pod haubu, sjeda za volan, proba upaliti auto i ne uspijeva, izlazi s laganim smiješkom: „Druže, kažeš da je otišla getriba? – A da ti probaš uliti malo goriva!“ – Drugovi milicajci su im ulili nekoliko litara benzina da naši profesori dođu do prve benzinske i tako im pomogli otkloniti taj veliki „kvar“, tj. „popraviti getribu.“

„Kvar“ je u tehničkom smislu smetnja zbog koje mehanizam ne može raditi; „kvar“ je i gubitak vrijednosti ili upotrebljivosti i gotovo uvijek nanosi nekakvu štetu. Zadržimo se na „kvaru“ u tehničkom smislu, tj. kad se pokvari auto, traktor, sat, računalo, televizija, stroj za pranje rublja ili neki drugi kućanski aparat, prva pomisao je: Što mu je? Koji je kvar? – i kreneš u potragu za kvarom. Uvijek sam se divio svom rođaku automehaničaru, kad bih se vozio s njim u autu, kojeg je on sklepao od dijelova sa sto strana, i kad bi motor „malo zakašljao“, rođak bi „naćulio uho“ i rekao: „Znam šta je!“ – Kad se tako dogodi kvar svakom majstoru se može učiniti da odmah zna u čemu je problem, krene tražiti kvar, ali ne ide. Pa onda malo razmišlja i proba na drugi način, pa možda opet ne ide… I tako tko zna koliko puta. Je li se i vama čini kako su automehaničari, mehaničari i majstori za strojeve uglavnom smireni ljudi? Možda baš zato jer znaju s kim imaju posla. Nema smisla psovati i ljutiti se. Možda su neki mehaničari u početku bili takvi, ali su brzo uvidjeli da to nema smisla jer pred tobom stoji mašina, stroj i aparat, koji nisu ništa krivi i ne mogu ti ništa pomoći. Sve je na tebi i u tvojim rukama. Ovisi samo o tebi. Ako mašina proradi, ako auto upali i pokrene se uspio si, a ako ne upali, traži dalje u čemu je kvar.

No, sasvim je nešto drugo kad ovako pišeš i slažeš riječ po riječ i ne znaš je li uopće netko pročitao ili čuo, jer je tako ljudski slušati drugoga „u stilu pola nisam čuo, a pola me nije bilo briga“, ili što je još gore „što ćeš ti meni govoriti znam ja tebe“… Jučer sam gotovo cijeli radni dan primao ljude i slušao probleme, govorio, tumačio, savjetovao i ne znam na kraju jesam li išta pomogao… Tako vam je to s riječima, a da sam sazidao tri reda matuna vidio bih na kraju radnog dana nekakav rezultat svoga rada, a ovako… Vjerujem da smo se svi našli u situaciji kad hoćeš upaliti svjetlo, a ono pregori žarulja. Ti lijepo staviš novu žarulju, uključiš prekidač i žarulja opet svijetli. Lijep je taj osjećaj kad nešto popraviš, kad pokvareno opet profunkcionira, kad vidiš odmah da se tvoj trud isplatio i da tvoj rad ima smisla, pa makar se radilo i o običnoj žarulji. – Stvari, predmeti strojevi i aparati, kad se pokvare, stanu i stoje i mogu tako pokvareni mirovati sve dok im ne pristupi čovjek i ne počne ih popravljati. I može se čovjek (majstor ili amater) ne znam kako truditi, ali stroj neće proraditi sve dok mu čovjek ne spoji baš onu jednu, možda najmanju i naizgled nebitnu žicu u kojoj je bio kvar. – Treba pronaći kvar. Bezbroj je načina kako se može biti u kvaru, a samo je jedna mogućnost da se ispravno funkcionira.

Osnovna razlika između čovjeka i stroja je ta što je čovjek živo biće, a stroj je mrtav. Kad je stroj u kvaru jedino ga čovjek može popraviti. Kad je čovjek „u kvaru“, kad oboli, on uspije nekada i sam ozdraviti, tj. „popravi samog sebe“, a nekad mu je kao i stroju potreba čovjekova pomoć. Evo, ovih dana moj kum treba operirati kuk, koji ga muči godinama, to je „njegov kvar“ i treba mu pomoć drugog čovjeka. Čeka ga „majstor doktor“ koji će mu zamijeniti kuk i kum se nada i vjeruje kako poslije operacije neće više šepati. I reče mi jučer u telefon: „Kume, mi svi mislimo da je u životu najvažnije zdravlje, a što kad obolimo i izgubimo zdravlje? – Što ćemo onda?“ – i nastavlja – „Ja mislim da je u životu najvažnija životna radost, ona zrela koja ti pomaže da prihvatiš bolest i koja ti ostaje i kad izgubiš zdravlje. Ovdje sam se sjetio riječi Tina Ujevića: Jedino što bih potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine. – Možda se onomu tko pozorno sluša učinilo da sam se malo odmakao od teme, da sam pokvario ove misli o „kvaru“? Uz glagol „kvariti“ u Rječniku hrvatskog jezika (V.Anić) stoji: činiti da tko ili što gubi na vrijednosti, ljepoti, dobroti, ili drugim poželjnim svojstvima i osobinama. Uz povratni glagol „kvariti se“ stoji: gubiti dobra svojstva od stajanja, izloženosti vrućini i sl. (kad je o hrani i piću riječ), a gubiti dobre osobine i kad je o ljudima riječ.

Na uštrb osobnog optimizma i uz rizik da mi se prigovori „lako je tebi pričati“ pridružujem se „moru nezadovoljnika“, koji prigovaraju, prosvjeduju, bune se i protestiraju, koji su uvjereni kako u ovoj zemlji ništa ne funkcionira. Puno je toga u kvaru, mnogi će reći, zapravo, sve je pokvareno, na svim razinama i gdje god pogledaš. Ljudi su i inače kvarni – mnogi će reći, a sebe će od kvarnih isključiti. I svako malo, gotovo stalno, javljaju se „majstori“, stručnjaci svih vrsta, analiziraju i nude rješenja kako „otkloniti kvar“ pa da svijet, društvo, grad, obitelj i pojedinac ponovo profunkcioniraju. Čini mi se da sam davno iznio jedan primjer kad je ono otac došao s posla umoran, ručao, sjeo u fotelju i počeo čitati novine, a sinčić stalno nešto zapitkivao i prekidao ga u čitanju. Otac, da ga se „riješi“, uzeo geografsku kartu svijeta, pokidao je na komadiće i rekao sinčiću da ga ne smije ništa pitati dok ponovo ne sastavi svijet – i nastavio čitati. Nije prošla ni minuta, sinčić će slavodobitno: „Tata, gotov sam!“ – Otac nije mogao vjerovati i pita ga kako je uspio. „Jednostavno“ – kaže sinčić – „na poleđini je bio nacrtan čovjek. Ja sam sastavio čovjeka, a s druge strane svijet se sam sastavio!“ – Kako „sastaviti čovjeka“, kako ga popraviti ovako „iskidanog i pokvarenog“ pa da opet funkcionira?

Redovito griješimo kad tražimo da ljudi funkcioniraju savršeno, točno prema našim željama i očekivanjima. A što znamo o ljudima? Pa i onima nama najbližima? O njihovoj prošlosti, o njihovim teretima, o njihovim ožiljcima, o njihovim motivima, o njihovim „kvarovima“? Ljudi nisu mašine koje se pokvare, a ti nešto promijeniš, podmažeš, spojiš žicu i gotovo! Opet funkcionira. Redovito griješimo i kad pristupamo ljudima uvijek s idealnom slikom o čovjeku, kao da imamo posla s idealnim ljudskim strojem (kao s novim autom u kojem ne smije biti kvara), a ima ljudi koji su „u kvaru“ ne svojom krivnjom i tu ne pomažu ni riječi ni očekivanja. Možeš dati sve od sebe, ali uzalud (lat. frustra), ostaje samo frustracija. – Uvijek je najbolje polaziti od sebe. Kod svakoga od nas postoje dani i „žute minute“ kad sebi nismo dragi, kad nam se učini da smo izgubili neke dobre osobine i svojstva, da smo u kvaru, da smo iznevjerili sebe pred vlastitim očekivanjima. Učini nam se da nekako „cijeli život vozimo pod ručnom kočnicom“ i pomislimo nekada da je „crk’o motor“, „otišla getriba“, raspad sistema i ne znamo kako dalje. Pa stanemo uz put, otvorimo haubu i kao čekamo da se nešto samo od sebe riješi, otpis duga i novi početak, dok vrijeme i život pokraj nas prolaze.

Ako sami ne uspijevamo popraviti kvar, gotovo uvijek naiđe netko pa nam pomogne – a možda ni sam nije svjestan da je pomogao. Često nam pomogne netko od koga pomoć najmanje očekujemo, kao npr. ona dvojica milicionera s početka priče, koji će se zaustaviti kod nas, pozdraviti i pitati u čemu je problem, koji je kvar? Ti misliš crk’o motor i otišla getriba, a on se nasmije i kaže: „Ma nije to ništa. To je sitnica!“, ulije ti 2-3 litre goriva i voziš dalje dobro pazeći da više nikada ne ostaneš bez goriva… Bezbroj je načina kako se može biti u kvaru, ali sve se to dade popraviti, ako čovjek sačuva u sebi onu pravu životnu radost i ima povjerenje u drugoga bez obzira na sve njegove i tvoje životne kvarove…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta