MASKA I PEPEO

Ne znam kako ste vi prošli za vrijeme maškara i maškaravanja, ali mi smo doma u 3-4 navrata kupovali slatkiše. Iznenadilo me koliko djece imamo u ulici. Dolazili su nam na vrata noću kad i nije baš pristojno zvoniti, ali to su takvi dani, stari običaji i neka ih. Ne treba se zaključavati pred djecom. Poklade su završile za ovu godinu, Marko Krnjeval osuđen i spaljen, maske su skinute… Negdje sam čuo „jednim uhom“ kako su poklade fenomen kojega ne nalazimo ni u jednom kalendara, ali kako ne postoji događaj u godini (uključujući i Božić, i Uskrs i Novu Godinu) za koji se ljudi pripremaju tako dugo, tako temeljito i s tolikom strašću. Odmah se prisjećamo Brazila i Rija, gdje se mnogi pripremaju tijekom cijele godine; i riječkim korzom prošlo je preko 110 skupina maškara gdje sam čuo da su se jedni pripremali 4 mjeseca za ovaj mimohod; i u našem gradu su neke skupine pokazale da su se zaista potrudile oko izrade maski… Poklade, krnjeval, karneval (karnevo), maske, krinke, krabulje, obrazine, maškaravanje i ludiranje (lat. ludo, ludere = igrati), i običaji koje uz njih idu veoma su stari i žilavi – „postoje još iz povijesnih pratmina“ (Bešker). Karneval se pokušavalo rušiti i zatirati i argumentima, i teološki i filozofski, ali i na silu „ognjem i mačem“ – i nitko nije u tome uspio. Katolicizam je učinio kompromis i smjestio karneval između Tri kralja i Srijede Pepelnice. Dakle, kad u tom vremenu staviš masku i odeš u maškare, to radiš na neki način „legalno“, kao da ti maska daje pravo na doziranu terapiju kaosom. S dolaskom Pepelnice maske se skidaju i prestaje ludiranje; kao da se kaže – dobro je, dosta je bilo ludiranja, sad se moramo malo uozbiljiti.   

Sjećam se svojevrsnog šoka kad sam 90-ih došao u Italiju i na gotovo svakom TV-kanalu vidiš voditelja prerušenog u ženu. Očito je kako je prošlo vrijeme takve vrste šokova, jer danas ljude šokira samo to ako te uopće više išta može šokirati. Maske i maškare su davno izišle iz kalendarskog vremena koji je za njih rezerviran: maškare se organiziraju ljeti duž naše obale u mnogim gradovima. Ljudi se maškaravaju u svako doba godine… Zanimljivo bi bilo poviriti malo u kulturno-povijesni fenomen poklada i karnevala, ali puno je zanimljivija ta čovjekova potreba, tako žilava i duboka u čovjeku, da je ništa kroz povijest nije moglo zatrti. Ta stalna potreba sakriti lice iza maske i ludirati se (igrati se), glumiti nekoga drugoga. Ta univerzalna čovjekova potreba osloboditi se svoga lica svagdanjeg i sve odgovornosti koje ono sa sobom nosi i barem kratko živjeti s tuđim licem i u „tuđoj koži“. Neki objašnjavaju kako im maska i ludiranje pomažu da se osjećaju nekako slobodnije, drukčije i opuštenije. No, ako je to tako, ako se tek pod maskom osjeti i očituje neka sloboda za naš „pravi ja“, je li onda možemo zaključiti logično da ovaj naš „svagdašnji ja“ nije naš „pravi ja“, jer je neslobodan i jer je zarobljen maskom uloga što nam ih nameću i vrijeme i društvo?

Istina je, zaista, da je naš život već od rođenja sličan kazalištu. Čim se rodimo dodjeljuju nam uloge. Od nas se zahtijeva odmah – ovisno o spolu i godinama, o službi i o zanimanju – da obučemo ono ponašanje koje se od nas očekuje i da cijeli život igramo uloge koje je odigralo puno ljudi prije nas. Mnogi se priviknu brzo na svoju masku pa i ne znaju da je nose, a neki se bune i opiru cijeli život. – Nitko te ne pita, je li ti maska odgovara, već „To ti je tako kako ti ja kažem i gotovo! Uostalom, uvijek je tako bilo!“ Rijetki su oni sretnici koji su sasvim zadovoljni svojom ulogom i maskom koja uz nju ide. Zato mijenjamo uloge i maske: pa imamo javni i privatni život, privatna i službena putovanja, javni i privatni interes, svoje osobno mišljenje i osobni stav u svezi s nečim, kao i službeno mišljenje i službeni stav stranke, grupe, udruge, firme, crkve, društva. I puno je situacija u našim životima kad smo na neki način prisiljeni – od društva, tradicije, civilizacijskih dosega i europske prakse, tako svi rade, ili nemamo snage boriti se – pa smo prisiljeni prilagođavati i lice i držanje i ruho i mijenjati maske da nekada ni sam ne prepoznaješ što je tvoj „pravi ja“ i tvoje pravo lice i obraz, a što je maska ili obrazina i tad se upitaš – možda – jesu li nam uopće potrebni poklade i Marko Krnjeval?

U naslov ovih „Glasnih misli“ napisao sam „Maska i pepeo“, a mogao sam i „Maškare i Pepelnica“. Jučer su maske pale i Marko Krnjeval zapaljen i bačen u Neretvu, a danas odmah – Srijeda Pepelnica. Ipak nekako prenaglo dođe i podsjeća nas, poslije naših maski i ludiranja, „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“  Znamo mi da je to istina o čovjeku, kao što znamo da će za 100 godina 7 milijardi ljudi biti prah. Ne zvuči ni malo optimistično, ali to su činjenice i to je istina. No, budimo mi bez brige, jer uvijek možemo odmahnuti rukom i reći: „Ma, pusti te priče! Jednom se živi!“ – Zato su nam draže poklade, karneval, maske, igra, zabava i ludiranje od Srijede Pepelnice i njezinog praha, koja nas gnjavi sve nešto „ne smiješ“, pa odricanje, pa post, pa obraćenje, pa molitva i svašta nešto što nam se uglavnom ne da! Poruka Srijede Pepelnice – to o prahu – upućena je svim ljudima i podsjeća nas sve na zajedničku istinu i sudbinu – to da ćemo se u prah vratiti, a one koji vjeruju poziva i obvezuje napraviti koji korak dalje.

Eh da, što s onima koji (kažu da) vjeruju? A što s Gospodinom Bogom u kojega (kažemo da) vjerujemo? – I Njega doživljavamo kao nekoga tko nam dodjeljuje uloge pa ako budemo dobri i dobro odigramo svoju ulogu, ako se budemo ponašali onako kako se od nas očekuje, ako strpljivo nosimo svoju masku, tada bi sve to skupa nekako na kraju moglo „dobro ispasti“. – Pa kako to? Bez brige, crkvena liturgija je na sve mislila i do u sitnice isplanirala i propisala (kao da nisu imali drugog posla) kako se trebamo ponašati pred Gospodinom u kojeg (kažemo da) vjerujemo: lijepo je propisano kako se ulazi u crkvu, točno se zna kada trebamo sjesti, kad ustati, kada kleknuti; lijepo piše što trebamo govoriti, kada i koju pjesmu ispjevati; točno se zna kada trebamo šutjeti, kada i koje molitve izmoliti, koje boje i koje ruho obući… I tako stojimo (oni koji vjeruju) pred Gospodinom u sebi podijeljeni: stojim ja – onaj službeni i javni – kao onaj kojemu je dodijeljena u uloga, i ruho i molitva i ponašanje koje uz to ide, maske uopće nismo svjesni – i stojim ja – onaj osobni i privatni, onaj „pravi ja“ bez maske i uloge. Ja, koji ni pred ljudima ni pred Gospodinom ne glumi ulogu niti se skriva pod maskom… Pitanje je koliko smo mi kadri, sposobni, voljni doći do svog pravog lica i svog obraza? Pitanje je i je li možemo podnijeti istinu o sebi pa je onda jednostavnije nastaviti igru skrivača ispod maske?

U ovim mislima o „maskama i pepelu“, „o maškarama i Pepelnici“, koji kalendarski stoje jedno uz drugo htio sam, kao i uvijek, barem malo potaknuti na razmišljanje i sebe i vas: Otkud ta iskonska potreba u čovjeku, koju nitko nije uspio zatrti, ta potreba barem na kratko staviti masku i imati tuđe lice i ponašanje; ludirati se i ponašati onako kako se ne usuđujemo sa svojim pravim licem; svakome od nas i vrijeme, i mjesto, i društvo i crkva i tradicija namjenjuje i uloge i ruho i ponašanje koje uz to ide, a da često i najčešće nismo ni svjesni koliko smo se na maske naviknuli. Srijeda pepelnica podsjeća sve ljude na zajedničku sudbinu i istinu: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. To je istina – ali gdje je onda smisao našeg života? – Svatko od nas mora svome životu dati smisao. Pepelnica samo podsjeća i poziva, nudi vrijeme (simbolično 40 dana Korizme), nudi način – tko hoće i tko vjeruje – A ti kad moliš, zatvori se u svoju sobu… Kad dijeliš milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica… osama, molitva, dobra djela… najbolji način pronaći pravog sebe, svoj obraz i svoje lice kojemu ne treba nikakva maska ni pred ljudima ni pred Gospodinom?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta