Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

POBJEDA

Objavljeno prije

Glasne misli, Pobjednici

Na dobrotvornoj večeri prikupljao se novac za školovanje djece s posebnim potrebama, a otac jednog takvog učenika podijelio je s prisutnima priču koju nitko neće zaboraviti: “Vjerujem da se, kada dijete s tjelesnim i mentalnim invaliditetom, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to na način na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.” Zatim je nastavio kako su on i njegov sin Siniša šetali pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, igrali nogomet. Siniša je upitao oca: “Što misliš, tata, bi li me pustili da igram s njima?” Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Siniše igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća usprkos njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: “Znate što, gospodine, mi gubimo s 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena! Pa, …, ‘ajde može, nek’ igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.” Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Dječaci su mogli jasno vidjeti sreću ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihovu ekipu. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila s dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku „biti u igri“; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo s 4 : 3! Sada, s jednim golom u minusu, 5 minuta prije kraja, smiješila im se prilika za izjednačenje. I zaista, dosuđen je penal za Sinišinu ekipu i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!? Na opće iznenađenje – Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao niti mogao pravilno šutirati, a kamo li pogoditi okvir gola i prevariti golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio je baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zahvatio loptu, koja je polako krenula prema suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, a gledatelji povikaše: “Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!” Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Jedva je nekako uspio stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: “Šutni je, šutni je u gol!!!” Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage nekako umirio loptu, zahvatio je unutarnjom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu !!! Muk, … , a onda provala veselja – svi skočiše: „Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!“ Presretnom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga i slaveći kao heroja koji je spasio svoju ekipu od poraza. “Tog dana …”, završavajući svoju priču potreseni otac, dok su mu suze išle niz lice, “…. dječaci obiju ekipa bili su pobjednici, jer su donijeli komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.” Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, da ga je kao svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlila ga plačući od sreće! – Poslije ove priče  napisao sam u naslov ovih misli samo jednu riječ – „Pobjeda“.

Ostajemo u nogometu, toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu: Barcelona je pobijedila Sevillu i osvojila europski Superkup. Igrači Barcelone i njihovi navijači razdragani, nasmijani, euforični i sretni – jer su pobijedili, a igrači Seville tužni i šutljivi, navijači razočarani  – jer nisu pobijedili. Pobjeda, pobjednici, „Svijet slavi pobjednike“, „Do pobjede“, pobjede se slave, a pobjednici pamte… Na Maratonu lađa pobijedila ekipa Stabline, fešta u Stablini, veselje, pjesma i vatromet – slavi se pobjednika; na 300. Alci u Sinju pobjednik, točnije slavodobitnik Frano Ivković, još uvijek slavi pobjedu u svojoj obitelji, u Brnazama i u Sinju, ostat’ će upisan u povijesti Alke, Sinja i Cetinske krajine. Već smo naviknuti na slike, kad neki klub ili reprezentacija pobijede i osvoje neki vrijedan trofej, dočeka ih tisuće navijača na ulicama, u autima i otvorenim autobusima, baklje, pjesme i skandiranja, ozarena lica. Događaj od najvećeg značenja u gradu, dostojan da sve stane i veseli se … Nekima je pobjeda njihovog nogometnog kluba najsretniji dan u životu … Očito, lijepo je pobijediti, biti na strani pobjednika, ako ne kao igrač, a onda barem kao navijač ili simpatizer – samo da si dio tog pobjedničkog tima.

Lica pobjednika u športu se pamte, prva mjesta, zlatne medalje i nacionalne himne; godine i bitke pobjednika u ratu također se pamte, zazivaju i spominju, sve su u narodu opjevane, sve do mitologije; od pobjedničkih slavoluka i ratnog plijena sve do suvremenih pobjedničkih vojnih parada s raketama raznih dometa sa zastrašujućom razornom moći. Povijest nam svjedoči da i nju „pišu pobjednici“, „Vae victis!“ – u prijevodu – „Jao pobjeđenima!“, jer pobjednik određuje pravila i kriterije, sudi i presuđuje, piše povijest i određuje ratne odštete. Pobjednik može sve, jer je pobijedio, pa se ta pobjeda spominje stoljećima i na nju se podsjeća poražene, kao npr. mimohod protestanata kroz katolički dio Belfasta u spomen na pobjedu nad katolicima 1690. Koračaju ponosno s licima pobjednika, jer je lijepo biti pobjednik i ne daju da se ta pobjeda zaboravi i tako, zapravo, uvijek iznova uživaju u tom lijepom pobjedničkom osjećaju. Oni  time žele pobjeđivati i u sadašnjosti, dakako, zazivajući nasilje i odgovor druge strane – opet nasiljem…

Od lica pobjednika u športu i lica „pobjednika“ koji obilježavaju godišnjice i spomendane na pobjedničke bitke, jednostavno se ne mogu ne spomenuti lica pobjednika u raznim političkim, demokratskim i manje demokratskim izborima svih vrsta. Pjesmu „Do pobjede“ od klape Cambi često smo slušali baš poslije izbora: lica ushićena, baš pobjednička, drže se za ruke i pokazuju snagu i odlučnost – poslije pobjedničkog slavlja idu obračuni s protivnikom, određivanje pravila i donošenje zakona i strategija… I u demokraciji, čini se,  ništa se nije promijenilo: pobjednici mogu sve, ili gotovo sve. Svi ćemo reći kako svatko voli pobijediti, bilo to u Maratonu lađa, Alci, nogometnom turniru, plivanju, boćanju, ili u skokovima ispod mosta, šahu i bacanja čikara u riku … Volimo „pobijediti“ i na sudu, volimo „biti u pravu“ i na taj način pobijediti onoga drugoga koji nije bio u pravu … Svima je stalo do pobjede. Opet se vraćam nogometu: koliko smo puta svjedočili na utakmicama diljem svijeta, kad su navijači, razočarani porazom svoje ekipe, pravili nerede, ozljeđivali pa čak i ubijali igrače – samo zato jer nisu pobijedili. Očito je da navijači kupuju ulaznicu da se raduje pobjedi, a ne da uživaju u igri. I ako ekipa izgubi, navijač se osjeti prevarenim (pa kupio je ulaznicu da pobijede) i kao da se s pravom osvećuje. Mogli bismo se upitati što će ljudima pobjeda, pogotovo toliko beznačajna i prolazna pobjeda kao što je ta nogometna? – Ovdje je jasan samo jedan zabrinjavajući podatak. Koliko je malo pobjeda u našim životima, koliko je velika naša nemoć kad se na kraju sve ono što možemo sabere oko toga hoće li neka lopta više puta ući u nečiji gol nego li u neki drugi? Torcidu, Boyse i navijačke skupine ni spomenuo nisam…

Na samom kraju podsjećam na početak: u ovom slučaju na životnu utakmicu malog Siniše, kad je dao svoj prvi i jedini gol u životu, kad je prvi put uopće „bio u igri“ (s njim se računalo) i što je najvažnije – svi su bili pobjednici! Pobjeda s puno većom težinom i snažnijom porukom od one Barcelonine, Hajdukove, s Maratona lađa ili s Alke: s puno više hrabrosti, ljubavi i humanosti… Takve pobjede i takve pobjednike trebamo.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije