APSURDI

Na samom početku donosim zanimljivost koju vjerojatno niste znali, niti ste o njoj razmišljali, a i zašto biste? Nisam ni ja, tek sam čitajući naišao na članak i zapisao ga u svoju „Svaštarnicu“. Dakle, Pitagorin  poučak sadrži točno – 24 riječi  (engleske!);  Molitva Bogu – 66 riječi;  Arhimedovo načelo – 67 riječi; 10 zapovijedi Božjih – 179 riječi; Poznati govor Abrahama Lincolna – 286 riječi; Američka deklaracija neovisnosti – 1.300 riječi; Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna – 7.818 riječi; (a sad poslušajte!) – Propisi EU o prodaji kupusa: 26.911 riječi!  – Ovaj zanimljivi podatak, poslije kojega pomislimo – kako je to apsurdno! – a mi ušli u EU da nam oni  uvedu malo reda – poslužio mi je kao uvod u ove glasne misli na temu – „apsurdi i paradoksi“. Riječ „apsurd“ dolazi od latinskog pridjeva absurdus – neskladan, nespretan,  a znači besmisao, neskladnost, glupost; apsurdno je ono što je besmisleno i glupo. Isto je tako zanimljivo da ćete u mnogim novinama naići na naslove tipa: „Hrvatska je zemlja apsurda“, „Grad Zagreb je grad apsurda“, „Vukovar grad apsurda“… Na lokalnim forumima često ćete pročitati da je naša sredina puna apsurda, „Grad Metković je grad slučaj i grad apsurda“. Naši susjedi za svoju državu često kažu „BIH je zemlja apsurda“; „Grad Mostar grad apsurda; i susjedi s druge strane Jadrana često za svoju državu kažu: „L’Italia e un paese dell assurdo“… Ne treba dalje nabrajati, jer gdje god se okrenuli, gdje god počnemo malo ozbiljnije razmišljati, na mikro ili na makro razini, nailazimo na puno nesklada, besmisla i gluposti, okruženi smo apsurdima.

Herman Hesse je rekao: „Ako nekoga mrzimo, onda u njegovu liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.“ Nadovezujem se s još jednom istinom koja kaže da nas vlastiti grijesi zaprepaste tek kad ih vidimo u drugima. Kad kritiziramo stvarnost oko sebe, kad pokazujemo prstom na apsurde koji nas okružuju, kad nas to uznemiri, povisimo ton, planemo „gnjevom pravednika“, jesmo li tada svjesni svojih apsurda koji iz nas progovaraju i nesklada koji je u nama samima? – Kao što često naiđemo na izraz „inflacija riječi“, u smislu da se puno i previše govori i piše, nailazimo i na izraz „inflacija apsurda“ u vremenu u kojem živimo, ima ih svuda oko nas. Ne znam odakle početi? – ‘Ajmo najprije o bezazlenima o kojima ne razmišljamo: – Zašto je riječ „skraćenica“ tako dugačka? – Zašto, da bismo ugasili Windows, moramo prvo kliknuti na „Start“? – Zašto je igla koju upotrebljavaju za eutanaziju sterilna? –  Zašto uvijek jače pritišćemo dugmad daljinskog kad su baterije skoro ispražnjene? – Zašto poslije kupanja peremo ručnike kojima smo se obrisali? Zar ne bismo poslije kupanja trebali biti čisti? – Zašto piloti kamikaze nose kacige? – Zašto se „odvojeni“ piše sastavljeno, a „svi zajedno“ rastavljeno? – Zašto prodavaonice  otvorene  24 sata, s natpisima na vratima „Radimo non-stop“, imaju brave i katance? – Zašto na kiselom mlijeku piše rok uporabe?…

Kako vam zvuči ova dijagnoza: „Iz inventara se može percipirati da je indeks simulacije minoran, da nema nedosljednosti u odgovaranju, povišeni deskriptori ukazuju na hipohondriju, subjektivnu depresiju, psihomotoričku retardaciju, anksioznost i somatomorfni poremećaj. Može se reći da se radi o hostilnoj, fobičnoj, submisivnoj, infantilnoj, narcisoidnoj i egocentričnoj osobi s paranoidnom dispozicijom“. Ili ova izjava: „Moja mater najviše voli gledat celebrite u backe stage i u green roomu…“ Tolika je inflacija apsurda oko nas da možemo nasumce zagrabiti i izvući apsurde  s kojima svakodnevno živimo npr. da nam grad ima više ljudi na biračkim popisima, nego li ima stanovnika, da nam sama država ima više birača, nego stanovnika; da smo izračunali kako su podaci o svakome od nas pohranjeni u 14 različitih institucija…

Idući dalje s apsurdima moram spomenuti i Alberta Camusa kojeg smatraju filozofom apsurda. Iznijeti ću samo dio njegove misli o apsurdu koji mi se čini prikladnim za ovu temu. Camus spominje Mit o Sizifu, Sizif je osuđen od bogova na doživotno guranje kamena do vrha planine. Camus zbog toga doživljava Sizifa kao heroja apsurda. Njega  posebno zanimaju Sizifove misli dok se spušta niz planinu po svoj kamen. To je doista tragičan trenutak u kojem ‘heroj’ shvaća bezizlazno stanje situacije u kojoj se nalazi. Camus tvrdi da je Sizif u tim trenucima donekle sretan jer ga taj posao koji radi drži podalje od neizvjesnosti. On istovremeno shvaća ispraznost svog posla, ali ga zadovoljno prihvaća kao takvog. Lako možemo usporediti Sizifov posao s poslovima koje ljudi danas rade i utvrditi kako je svaki od tih današnjih radnika zapravo jednim dijelom Sizif. Često radimo poslove koje ne volimo, a moramo, ili ih volimo, a slabo su plaćeni, a čekaju režije, djeca i školovanje, banke i krediti, ovrhe i minusi na računu, ne vidimo smisla, nezadovoljni smo, frustrirani, puni stresova, ali idemo na posao (sretni što ga imamo) guramo taj kamen, jer ako stanemo prijeti nam neizvjesnost… Prihvaćamo taj apsurda i s njime živimo.

Čovjeka sa svojih osamdesetak godina pitali za tajnu njegove dugovječnosti i vitalnosti. „Pa eto“, odgovori čovjek, „ne pijem, ne pušim. A svaki dan plivam barem jednu milju.“ – „Ali i moj je stric to isto činio, a umro je u dobi od šezdeset godina.“ – reče netko. – „Ah, problem s vašim stricem je bio što to nije činio dovoljno dugo“ – odgovori starac. Riječ „paradoks“ je očito grčkog porijekla, „paradoksos“ – neočekivan; a riječ bi po Rječniku stranih riječi označavala – „originalno mišljenje koje se oštro razlikuje od općenito usvojenog mišljenja i koje proturječi (katkada samo izvanjski) zdravom smislu“. Mogli bismo nastaviti govoriti o sličnosti ili istoznačnosti riječi apsurd i paradoks, a susrećemo i izraze kao što su „apsurd paradoksa“ ili „paradoks apsurda. Pa se sjetim našeg profesora koji bi, kad bi mu se studenti potužili u stilu: „Profesore, to nije u redu, nema smisla, to je apsurdno, to je glupo“, on bi odgovarao: „Dečki moji, a u Imockom beštimaju! I šta ćemo sad!?“

Možda je bolje što je tema „Glasnih misli“ u zadanim okvirima, jer inače ne bi bilo kraja nabrajanju svih apsurda i paradoksa što ih sami sebi stvaramo ili nam ih život nanese. Mogli bismo nastaviti s mislima i Camusa i Kirkegarda i drugih filozofa, raspravljati je li život apsurdan, ili je sam život apsurd. Citiram Khalila Gibrana: „Očuvaj me mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djetetom.“ Poslije ovoga, daljnje razmišljanje o apsurdu i paradoksu života i nas koji ga živimo, mene osobno vodi vjeri i nadi, paradoksu križa – onomu što ne znamo, a što vjerujemo i čemu se nadamo. Zgodne teme za neke slijedeće emisije. Dodajem još tek jednu misao, neće škoditi: „Čovjek je jedino biće koje odbija biti ono što jest.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta