Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

KOLUMNA 'GLASNE MISLI'

Ovotjedne misli su uz ‘Narod’

Objavljeno prije

narod

Ma sve je tu jasno. Svijet se promijenio, svijet se mijenja i jedino mijena stalna jest… U naslov ovih „Glasnih misli“ stavio sam samo jednu riječ – narod. Neodlučan sam odakle „zagrabiti“ iz povijesti primjere promjena, revolucija i događanja naroda. Mogao bih već od Adama i Eve, od izabranog naroda, možda „od stoljeća sedmog“, ili „u ime nas šezdeset i neke“, mogao bih početi s revolucijom naših naroda i narodnosti pod geslom „ako postoji vječnost, vječnost je Tito“… No, mis’o me odmah navodi na Francusku revoluciju, na njihove zastave sa sloganom: liberte, fraternite, egalite! – Uz ovu misao ide i giljotina i bolna istina kako revolucije po pravilu „jedu vlastitu djecu“. I nacizam i fašizam i komunizam poslije francuske revolucije imali su svoje prvoborce, svoje sljedbenike, svoje mase i svoj narod – dakako, imali su i svoje žrtve, puno žrtava, puno… Imali su i svoje simbole, lijepe slogane pune uzvišenih ideja, pravde, dobrote i poštenja… No, sve se mijenja. Ruše se zidovi, padaju „zavjese“, revolucija ide dalje. Početkom devedesetih svjedočili smo „događanju naroda“ i šetanju revolucije po „ovim prostorima“, po „cijeloj regiji“ i po „regionu“. Opet narod, opet masa, zastave, boje i simboli, od puštanja bijelih golubica mira do pokliča „rat za mir“… i puno, puno žrtava.

Hvala Bogu, dobili smo svoju državu. Imamo joj prigovoriti štošta, ali neka nam je, naša je, lijepa je i ovisi o nama kakva će nam biti. Živimo u demokratskom društvu, polako se privikavamo na EU, a do nas ne prestaju dolaziti vijesti s drugih meridijana i paralela: o Arapskom proljeću i muslimanskom bratstvu, „demokracija“ navaljuje u zemlje sjeverne Afrike: opet događanje naroda, mase, zastave i slogani… Na žalost, ništa novog, jer i ovdje „revolucije jedu svoju djecu“… Brodovi s izbjeglicama stradavaju u Sredozemnom moru i znamo za one koji dođu do Malte i Lampeduse, za druge ne znamo. Zašto je to tako, ta događanja naroda, sve te revolucije i prevrati. Čini se lako za objasniti: svijet se mijenja i ljudi se prestrojavaju. Mehanika prestrojavanja, po prilici, ovako ide: najlakše je ljude dignuti na noge i povući za sobom kad su bijesni na nekoga, kad su frustrirani. Frustracija rađa agresiju, a agresija traži mnoštvo, traži masu. Poruka je: frustrirajmo se, budimo bijesni i dignimo se na noge! – Bez brige, neka će se boja naći, pa ćemo staviti kape i obući majice. Tako da smo imali i imamo revolucije u bojama: narančasta revolucija, zelena revolucijaRevolucije su najčešće crvene boje, ali vidimo i npr. revoluciju duginih boja (ona ponosna), ima i žute, ali i plave boje u raznim nijansama… Te boje znaju i opteretiti čovjeka:  Kad su me vidjeli u gradu u majici plave boje, komentar je bio: „A ha, i ti si se prestrojio! I ti si počeo nositi plavo!“ Argumenti su na mojoj strani: najprije, na majici ništa ne piše, i moja majica je s nijansom pariško-plave kupljena prije „revolucije“. I moj najjači argument zašto nosim plavo je taj što sam pročitao članak pod naslovom „Kako biti sretan u 5 koraka?“, a jedan od koraka kako do željene sreće je i da uvijek moraš oblačiti nešto plavo. Zapravo, ja noseći plavo želim biti sretan, a oni mi to zamjeraju… Tako da se u meni stvara frustracija, nakuplja agresija i još samo nedostaje narod da se dignemo na noge i pod nekom zastavom, onako fino demokratski s narodom pokrenem revoluciju…

Više je nego očito da ako želiš dići revoluciju (lat. revolvere – preokret, obrat, promjenu) moraš uza se imati – narod. Prvi uvjet je da narod mora biti frustriran. Ta frustracija se dade dobro „podgrijati“ pa narodu treba naći krivca za sve njegove frustracije. Krivac je uvijek netko drugi. Danas smo ionako svi frustrirani  ovim našim krizama i recesijama svake vrste, stečajevima, ovrhama i minusima na računu, francima i deložacijama, trajnom neizvjesnošću. A da budemo još više, ponavljaju nam stalno kako smo prije bolje živjeli, a sada ne živimo. Kako su nam drugi sve skrivili i pokvarili i kako je Metković bio ljepši i bolji iz dana našeg djetinjstva te kako nas ti drugi mrze i čine nam nepravdu. Drugi je kriv još od Adama i Eve, zmije i žrtvenog jarca u Starom Zavjetu do Jaganjca Božjeg, onog psihologa iz Nazareta, koji je i na križu završio pod optužbom da „buni narod“. I ondašnji Židovi su bili frustrirani pod rimskom vlašću pa su bili idealni za potaknuti u njima agresiju i samo im pokazati prstom u krivca… Danas su manipulatori ljudskom frustracijom i agresivnošću kudikamo sofisticiraniji, domišljatiji, na raspolaganju su im sva čuda moderne tehnike i čete stručnjaka svih vrsta.

Uzeo sam Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića i tražim riječ – demokracija. Znam ja značenje riječi, ali opet ću provjeriti da mi slučajno nešto nije promaklo. Pa piše: demokracija (grč. demos – narod + kratein-vladati), 1. vladavina naroda; politički poredak u kojem vlast pripada narodu; država u kojoj je na vlasti narod preko svojih predstavnika; 2. narodne mase, napredne snage. Toliko o samoj riječi, a moj Bajsić priznaje: „Ima riječi s kojima već dugo ne mogu izaći na kraj. Jedna takva riječ jest – „narod“… Ne u smislu „skupilo se puno naroda“, već kad se govori da narod hoće ili neće, narod zahtijeva, da narod nešto traži, naređuje, prijeti i obvezujeHtio bih znati tko je to, a tu mi se zamagle prozori?“ Znamo čuti izjave: „Nemamo mi ništa protiv naroda (ni srpskog, ni hrvatskog, ni slovenskog, ni albanskog, ni bošnjačkog, ništa protiv iračkog naroda, ni protiv sirijskog…), ali imamo protiv njihovog političkog rukovodstva. Postavljamo pitanje: „Je li i političko rukovodstvo narod?“ – Ili česti primjer poslije demokratskih izbora kad stran(k)a na vlasti smjenjuje rukovodeće ljude koji su pripadali drugoj stran(c)i. Razgovor teče lijepo i pristojno: „Pa znate, ja sam čuo da Vi dobro radite svoj posao, da su rezultati vidljivi. Mi cijenimo Vaš rad, ali narod od nas traži da Vas smijenimo, jer pripadate drugoj stran(c)i. Ne bi mi, ali to narod od nas traži.“ I ovdje ide logičan upit: „Je li taj rukovoditelj, kojeg se smjenjuje i demokratska stranka kojoj pripada – jesu li oni narod?“ I ovdje se sjetih jednog vica, kojeg sigurno neću dobro prepričati, ali je smisao po prilici ovaj: Haso odlučio postati političar, počeo pripremati političke govore i poslije nekog vremena dođe do Muje i veli: „Mujo brate, hajde pomozi mi, molim te! Odlučio sam biti političar pa vježbam. Evo ja ću održat  politički govor, a ti glumi masu. Glumi narod pa onako slobodno plješći, zviždi ili skandiraj moje ime, kako ti dođe.“ Mujo pristao, Haso se uživio i počeo govor. Mujo bi malo zapljeskao, pa malo zviždao, pa skandirao „Haso, Haso!“… Odjednom Mujo ošamari Hasu da je sve odzvonilo! Haso zašuti sav u čudu: „Pa, što ti bi, Mujo? Što me, bolan, udari?“, a Mujo će njemu: Nisam ja, Haso, majke mi! To te je, garant, ne’ko iz naroda, ne’ko iz mase!“

„Narod“ je magična riječ kojom možeš začepiti svačija usta. To je sveta riječ: narod, narodna mudrost, narodna predaja, narodne izreke, narodno blago i ove Narodne novine na mom stolu – što u njima piše to ti je zakon – narodni običaji, narodno veselje, jer kad narod nešto kaže, onda se u to ne sumnja, jer je stoljećima prokušano… Gotovo se ne može čuti da se netko usudio reći nešto protiv naroda, naroda u cjelini, jer narod uvijek ima pravo! Gdje ćeš protiv naroda?! – Svaki pojedini čovjek manjkav je na svoj način, nesavršen i grešan i može mu se uvijek naći neka zamjerka, dok je narod, narod u cjelini, uvijek nešto savršeno. Ne tako davno i kod nas su se donosile presude „U ime naroda!“, tj. mi samo provodimo volju naroda, mi nismo odgovorni, narod je odgovoran! Prijeki sudovi, strijeljanja, zatvori punili su se  presudama „U ime naroda!“… Je li to značilo da svi ti ubijani, zatvarani i njihove šikanirane obitelji nisu narod? – Narod uvijek ima pravo: i kad ubija i kad zatvara i kad plješće i izvikuje imena, i kad smjenjuje i kad imenuje; narod nije nikada kriv, uvijek su to neki drugi. Narod nikada i nikoga ne može prevariti, narod samo može biti prevaren. Zapravo, narod je uvijek nevin. Narod samo može biti nesretan, jadan i ispaćen, imati mukotrpnu povijest, podnositi neviđene žrtve, najviše od svih drugih naroda. Narod samo trpi nepravde, mrzitelje, izdajnike i žbire, vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, ali je zato ili baš zbog toga „narod“ sveta riječ, i kad je prevaren i jadan, i kad se u njegovo ime presuđuje, ubija, zatvara i smjenjuje…

Zato je poželjno okupljati se, poistovjetiti, obući istu boju i stati pod istu zastavu, biti dio mase, dio naroda sa sviješću da nas je mnogo! Ako nas je mnogo, onda smo sila, a kad se sila pokrene onda moć raste. Jer, kako provesti svoju volju i biti agresivan, ako nisi moćan? Dovoljno se priključiti toj čarobnoj riječi „narod“: narodu je prekipjelo, narod više ne može izdržati, narod traži promjene, narod nema posla, narod je gladan, narod prekapa po kontejnerima, narod više nije mogao trpjeti, narod je rekao „Dosta!“, narod se pobunio… Nekoć su vladari vladali i skidali glave svojim protivnicima, dosljedno“U ime Božje!“. Toliko se zla napravilo „u ime Božje“ da danas ima ljudi koji za to ime ne žele niti čuti. Francuska je revolucija skinula takvog vladara pa je logičnim slijedom skinula i ono čim se pravdao, tj. Boga. A kako je i revolucija skidala glave, a više nije mogla to raditi u ime Boga jer ga je dokinula, stavila je na njegovo mjesto – narod! Do tada se osuđivalo i presuđivalo „U ime Božje“, a od tada sve to isto „U ime naroda!“. Od tada je narod ovdje na našem Zapadu, i ne samo na Zapadu, postao apsolutna vrijednost i opravdanje za sve – i tako sve do dana današnjega…

Ovo moje glasno razmišljanje o narodu, ne znači da sam ja protiv naroda – pa gdje ću protiv naroda?! Ako provjeravamo jačinu motiva ujedinjavanja ljudi, onda je onaj nacionalni motiv najjači. Čovjek pojedinac nalazi uporište u svome narodu, osjećaj pripadnosti, zna da nije sam, da je mnogima, ako je „njihov“, stalo do njega i do njegove sudbine. Nije to loše. Ništa u čovjeku nije sasvim loše, ali ništa nije ni toliko dobro da bismo se bez sustezanja mogli u to uvaliti kao u mek krevet.(Bajsić) – I na samom kraju, da mi sada netko uđe u studio i kaže: U ime naroda! Prestani glasno misliti! – Ja bih narod poslušao i prestao, pa gdje ću protiv naroda, ali bih se i potajice (barem u sebi) zapitao – jesam li i ja narod!?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije