Ovotjedne misli su uz ‘Narod’

Ma sve je tu jasno. Svijet se promijenio, svijet se mijenja i jedino mijena stalna jest… U naslov ovih „Glasnih misli“ stavio sam samo jednu riječ – narod. Neodlučan sam odakle „zagrabiti“ iz povijesti primjere promjena, revolucija i događanja naroda. Mogao bih već od Adama i Eve, od izabranog naroda, možda „od stoljeća sedmog“, ili „u ime nas šezdeset i neke“, mogao bih početi s revolucijom naših naroda i narodnosti pod geslom „ako postoji vječnost, vječnost je Tito“… No, mis’o me odmah navodi na Francusku revoluciju, na njihove zastave sa sloganom: liberte, fraternite, egalite! – Uz ovu misao ide i giljotina i bolna istina kako revolucije po pravilu „jedu vlastitu djecu“. I nacizam i fašizam i komunizam poslije francuske revolucije imali su svoje prvoborce, svoje sljedbenike, svoje mase i svoj narod – dakako, imali su i svoje žrtve, puno žrtava, puno… Imali su i svoje simbole, lijepe slogane pune uzvišenih ideja, pravde, dobrote i poštenja… No, sve se mijenja. Ruše se zidovi, padaju „zavjese“, revolucija ide dalje. Početkom devedesetih svjedočili smo „događanju naroda“ i šetanju revolucije po „ovim prostorima“, po „cijeloj regiji“ i po „regionu“. Opet narod, opet masa, zastave, boje i simboli, od puštanja bijelih golubica mira do pokliča „rat za mir“… i puno, puno žrtava.

Hvala Bogu, dobili smo svoju državu. Imamo joj prigovoriti štošta, ali neka nam je, naša je, lijepa je i ovisi o nama kakva će nam biti. Živimo u demokratskom društvu, polako se privikavamo na EU, a do nas ne prestaju dolaziti vijesti s drugih meridijana i paralela: o Arapskom proljeću i muslimanskom bratstvu, „demokracija“ navaljuje u zemlje sjeverne Afrike: opet događanje naroda, mase, zastave i slogani… Na žalost, ništa novog, jer i ovdje „revolucije jedu svoju djecu“… Brodovi s izbjeglicama stradavaju u Sredozemnom moru i znamo za one koji dođu do Malte i Lampeduse, za druge ne znamo. Zašto je to tako, ta događanja naroda, sve te revolucije i prevrati. Čini se lako za objasniti: svijet se mijenja i ljudi se prestrojavaju. Mehanika prestrojavanja, po prilici, ovako ide: najlakše je ljude dignuti na noge i povući za sobom kad su bijesni na nekoga, kad su frustrirani. Frustracija rađa agresiju, a agresija traži mnoštvo, traži masu. Poruka je: frustrirajmo se, budimo bijesni i dignimo se na noge! – Bez brige, neka će se boja naći, pa ćemo staviti kape i obući majice. Tako da smo imali i imamo revolucije u bojama: narančasta revolucija, zelena revolucija… Revolucije su najčešće crvene boje, ali vidimo i npr. revoluciju duginih boja (ona ponosna), ima i žute, ali i plave boje u raznim nijansama… Te boje znaju i opteretiti čovjeka:  Kad su me vidjeli u gradu u majici plave boje, komentar je bio: „A ha, i ti si se prestrojio! I ti si počeo nositi plavo!“ Argumenti su na mojoj strani: najprije, na majici ništa ne piše, i moja majica je s nijansom pariško-plave kupljena prije „revolucije“. I moj najjači argument zašto nosim plavo je taj što sam pročitao članak pod naslovom „Kako biti sretan u 5 koraka?“, a jedan od koraka kako do željene sreće je i da uvijek moraš oblačiti nešto plavo. Zapravo, ja noseći plavo želim biti sretan, a oni mi to zamjeraju… Tako da se u meni stvara frustracija, nakuplja agresija i još samo nedostaje narod da se dignemo na noge i pod nekom zastavom, onako fino demokratski s narodom pokrenem revoluciju…

Više je nego očito da ako želiš dići revoluciju (lat. revolvere – preokret, obrat, promjenu) moraš uza se imati – narod. Prvi uvjet je da narod mora biti frustriran. Ta frustracija se dade dobro „podgrijati“ pa narodu treba naći krivca za sve njegove frustracije. Krivac je uvijek netko drugi. Danas smo ionako svi frustrirani  ovim našim krizama i recesijama svake vrste, stečajevima, ovrhama i minusima na računu, francima i deložacijama, trajnom neizvjesnošću. A da budemo još više, ponavljaju nam stalno kako smo prije bolje živjeli, a sada ne živimo. Kako su nam drugi sve skrivili i pokvarili i kako je Metković bio ljepši i bolji iz dana našeg djetinjstva te kako nas ti drugi mrze i čine nam nepravdu. Drugi je kriv još od Adama i Eve, zmije i žrtvenog jarca u Starom Zavjetu do Jaganjca Božjeg, onog psihologa iz Nazareta, koji je i na križu završio pod optužbom da „buni narod“. I ondašnji Židovi su bili frustrirani pod rimskom vlašću pa su bili idealni za potaknuti u njima agresiju i samo im pokazati prstom u krivca… Danas su manipulatori ljudskom frustracijom i agresivnošću kudikamo sofisticiraniji, domišljatiji, na raspolaganju su im sva čuda moderne tehnike i čete stručnjaka svih vrsta.

Uzeo sam Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića i tražim riječ – demokracija. Znam ja značenje riječi, ali opet ću provjeriti da mi slučajno nešto nije promaklo. Pa piše: demokracija (grč. demos – narod + kratein-vladati), 1. vladavina naroda; politički poredak u kojem vlast pripada narodu; država u kojoj je na vlasti narod preko svojih predstavnika; 2. narodne mase, napredne snage. Toliko o samoj riječi, a moj Bajsić priznaje: „Ima riječi s kojima već dugo ne mogu izaći na kraj. Jedna takva riječ jest – „narod“… Ne u smislu „skupilo se puno naroda“, već kad se govori da narod hoće ili neće, narod zahtijeva, da narod nešto traži, naređuje, prijeti i obvezuje… Htio bih znati tko je to, a tu mi se zamagle prozori?“ Znamo čuti izjave: „Nemamo mi ništa protiv naroda (ni srpskog, ni hrvatskog, ni slovenskog, ni albanskog, ni bošnjačkog, ništa protiv iračkog naroda, ni protiv sirijskog…), ali imamo protiv njihovog političkog rukovodstva. Postavljamo pitanje: „Je li i političko rukovodstvo narod?“ – Ili česti primjer poslije demokratskih izbora kad stran(k)a na vlasti smjenjuje rukovodeće ljude koji su pripadali drugoj stran(c)i. Razgovor teče lijepo i pristojno: „Pa znate, ja sam čuo da Vi dobro radite svoj posao, da su rezultati vidljivi. Mi cijenimo Vaš rad, ali narod od nas traži da Vas smijenimo, jer pripadate drugoj stran(c)i. Ne bi mi, ali to narod od nas traži.“ I ovdje ide logičan upit: „Je li taj rukovoditelj, kojeg se smjenjuje i demokratska stranka kojoj pripada – jesu li oni narod?“ I ovdje se sjetih jednog vica, kojeg sigurno neću dobro prepričati, ali je smisao po prilici ovaj: Haso odlučio postati političar, počeo pripremati političke govore i poslije nekog vremena dođe do Muje i veli: „Mujo brate, hajde pomozi mi, molim te! Odlučio sam biti političar pa vježbam. Evo ja ću održat  politički govor, a ti glumi masu. Glumi narod pa onako slobodno plješći, zviždi ili skandiraj moje ime, kako ti dođe.“ Mujo pristao, Haso se uživio i počeo govor. Mujo bi malo zapljeskao, pa malo zviždao, pa skandirao „Haso, Haso!“… Odjednom Mujo ošamari Hasu da je sve odzvonilo! Haso zašuti sav u čudu: „Pa, što ti bi, Mujo? Što me, bolan, udari?“, a Mujo će njemu: Nisam ja, Haso, majke mi! To te je, garant, ne’ko iz naroda, ne’ko iz mase!“

„Narod“ je magična riječ kojom možeš začepiti svačija usta. To je sveta riječ: narod, narodna mudrost, narodna predaja, narodne izreke, narodno blago i ove Narodne novine na mom stolu – što u njima piše to ti je zakon – narodni običaji, narodno veselje, jer kad narod nešto kaže, onda se u to ne sumnja, jer je stoljećima prokušano… Gotovo se ne može čuti da se netko usudio reći nešto protiv naroda, naroda u cjelini, jer narod uvijek ima pravo! Gdje ćeš protiv naroda?! – Svaki pojedini čovjek manjkav je na svoj način, nesavršen i grešan i može mu se uvijek naći neka zamjerka, dok je narod, narod u cjelini, uvijek nešto savršeno. Ne tako davno i kod nas su se donosile presude „U ime naroda!“, tj. mi samo provodimo volju naroda, mi nismo odgovorni, narod je odgovoran! Prijeki sudovi, strijeljanja, zatvori punili su se  presudama „U ime naroda!“… Je li to značilo da svi ti ubijani, zatvarani i njihove šikanirane obitelji nisu narod? – Narod uvijek ima pravo: i kad ubija i kad zatvara i kad plješće i izvikuje imena, i kad smjenjuje i kad imenuje; narod nije nikada kriv, uvijek su to neki drugi. Narod nikada i nikoga ne može prevariti, narod samo može biti prevaren. Zapravo, narod je uvijek nevin. Narod samo može biti nesretan, jadan i ispaćen, imati mukotrpnu povijest, podnositi neviđene žrtve, najviše od svih drugih naroda. Narod samo trpi nepravde, mrzitelje, izdajnike i žbire, vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, ali je zato ili baš zbog toga „narod“ sveta riječ, i kad je prevaren i jadan, i kad se u njegovo ime presuđuje, ubija, zatvara i smjenjuje…

Zato je poželjno okupljati se, poistovjetiti, obući istu boju i stati pod istu zastavu, biti dio mase, dio naroda sa sviješću da nas je mnogo! Ako nas je mnogo, onda smo sila, a kad se sila pokrene onda moć raste. Jer, kako provesti svoju volju i biti agresivan, ako nisi moćan? Dovoljno se priključiti toj čarobnoj riječi „narod“: narodu je prekipjelo, narod više ne može izdržati, narod traži promjene, narod nema posla, narod je gladan, narod prekapa po kontejnerima, narod više nije mogao trpjeti, narod je rekao „Dosta!“, narod se pobunio… Nekoć su vladari vladali i skidali glave svojim protivnicima, dosljedno“U ime Božje!“. Toliko se zla napravilo „u ime Božje“ da danas ima ljudi koji za to ime ne žele niti čuti. Francuska je revolucija skinula takvog vladara pa je logičnim slijedom skinula i ono čim se pravdao, tj. Boga. A kako je i revolucija skidala glave, a više nije mogla to raditi u ime Boga jer ga je dokinula, stavila je na njegovo mjesto – narod! Do tada se osuđivalo i presuđivalo „U ime Božje“, a od tada sve to isto „U ime naroda!“. Od tada je narod ovdje na našem Zapadu, i ne samo na Zapadu, postao apsolutna vrijednost i opravdanje za sve – i tako sve do dana današnjega…

Ovo moje glasno razmišljanje o narodu, ne znači da sam ja protiv naroda – pa gdje ću protiv naroda?! Ako provjeravamo jačinu motiva ujedinjavanja ljudi, onda je onaj nacionalni motiv najjači. Čovjek pojedinac nalazi uporište u svome narodu, osjećaj pripadnosti, zna da nije sam, da je mnogima, ako je „njihov“, stalo do njega i do njegove sudbine. Nije to loše. Ništa u čovjeku nije sasvim loše, ali ništa nije ni toliko dobro da bismo se bez sustezanja mogli u to uvaliti kao u mek krevet.(Bajsić) – I na samom kraju, da mi sada netko uđe u studio i kaže: U ime naroda! Prestani glasno misliti! – Ja bih narod poslušao i prestao, pa gdje ću protiv naroda, ali bih se i potajice (barem u sebi) zapitao – jesam li i ja narod!?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta