JE SUIS CHARLIE – JA SAM CHARLIE

Vjerujem da nema onoga tko se nije barem jednom ugrizao za jezik. Taj bol je jak i trenutačan, učas nam prekine i zalogaj i riječ. Odatle je negdje i uzrečica, kad izlanemo neku glupost ili neku krivu riječ u krivom društvu, kažemo: „Ugrizao sam se za jezik!“, tj. naglo stanemo sa svim radnjama znajući da smo negdje nešto grdno pogriješili. – Ovdje je riječ o jeziku kao mišićnom organu u čovjekovoj usnoj šupljini, koji nam služi za prevrtanje hrane, za okus i govor. Naišao sam na zanimljivo štivo (V. Bajsić) gdje se autor uživio u ulogu jezika: „Zamisli da se čitav život nalaziš u položaju iz kojeg ne možeš pobjeći, jer si s donje strane prirastao za podlogu i radiš tako važan posao na kojem te nitko ne može zamijeniti, a oko tebe same opasnosti. Ne znaš odakle ti se bojati. Ako se malo opustiš i zaboraviš, lako se nađeš pod nekim zubom! Zamisli frustracije da te ugrize onaj s kojim zajedno obitavaš u usnoj šupljini i zajedno obavljate životno važan posao. Još ti se neki zubi znaju i narugati: „Tko ti je kriv što si mek.“ Sa svakim ugrizom jezik gubi povjerenje u zube, tj. u „svoje kolege s posla“, a kad se gubi povjerenje u ono što se nekako podrazumijeva, e onda život postaje problematičan.“

Ova priča o jeziku je poučna, jer se možemo lako uživjeti u ulogu i u sudbinu jezika. Radiš, mučiš se i živiš. I onako po ljudski zamišljaš da bi život, ako svatko radi svoj posao, morao teći glatko i da onda nema razloga da ga ne proživiš u miru. – Ali, čim jednom dođeš pod nečiji ugriz, počneš paziti, raste nepovjerenje i dobro gledaš da opet nekome ne uđeš krivo pod zube… „Okani me se i pusti me na miru!“ – sve više zvuči kao pusta želja. Živimo u globaliziranom svijetu, u vremenu koje je sve globaliziralo pa tako i nasilje. I svjedoci smo apsurda do neba gdje je svatko uvjeren da se bori za mir, svi navodno žele mir u cijelom svijetu, a sve se čini da ga ne bude… Nasilje se globaliziralo pa znamo sve konfliktne situacije i „žarišta nemira“ na planetu Zemlji. Ovo zlo što se dogodilo u Francuskoj, izraz „Je suis Charlie – Ja sam Charlie“ već nam se udomaćio u uhu. Tragedija 12 nasilno prekinutih života u Parizu puno je jače odjeknula medijski od tragedije u Nigeriji gdje je militantna skupina Boko Harem (tako se zovu borci za nešto u što sigurno i mir uključuju) ubila preko 2000 nedužnih ljudi. Je suis Charlie potvrđuje da postoje ljudi koji su zbog svoje lažne ideje o Bogu spremni drugome oduzeti život, a sami su rođeni i odrasli na zapadu, u multikulturalnoj Europi, sa svim njezinim civilizacijskim dosezima. Zlo se dogodilo, a bojati se da se još veće „valja“ i prijeti svima. Svako zlo ima svoju povijest, pa tako i ovo. – Teško nam je zamisliti vrijeme kad nije bilo sukoba, kad se živjelo u miru, a onda „nekakav ugriz“, bol, nepovjerenje i nemir. I kršćanstvo je u povijesti imalo svoje zastave i na njih stavljalo križ, išli su u pohode i ratove uvjereni u pravednu borbu za mir, u svoje svete pobjede za sveta mjesta… Očito su zaključili da evanđeoskom porukom „ljubite se između sebe“ ne mogu postići puno. – I danas je moderno biti agresivan, reagirati „muški“, moćno, utjerati strah u kosti, ili mi ili oni, zauzeti čvrste i nepopustljive stavove… Lijepo se skupiti oko ove ili one ideje, ispod ove ili one zastave, osjetiti moć pa ti se učini da sa silom možeš sve…

Je suis Charlie – kao da svi moramo zauzeti svoj stav i svrstati se u pravednu borbu za „slobodu govora“, u konačnici uvijek za nekakav mir. Pokušavamo mi biti i kritični, pokazujemo i razumijevanje. Spominjemo rado načela naše zapadne civilizacije. Govorimo o humanizmu, o kulturi, o zalaganju za drugoga, o solidarnosti, u konačnici i o ljubavi… Sve lijepo i krasno, ali sve je to krhko i ima svoje granice, koje lako popuste ili se jednostavno iznenada – sruše. Slogan Ja sam Charlie trebao bi izraziti solidarnost s tom „slobodom govora“ koju je taj francuski satirički magazin predstavljao – kažu – na izrazito vulgaran način prema svim vjerama. Najviše prema kršćanstvu, koje je kroz povijesni hod imalo svoju katarzu i odustalo od „ognja i mača“, od križarski pohoda i ratova za ovu ili onu svetinju.  Kršćanstvo je u temeljima zapadne civilizacije i vrijednost koja je napadnuta u toj pariškoj redakciji jest nepovredivost i svetost ljudskog života. Iza ove vrijednosti ću i sam osobno stati i reći Je suis Charlie. Nasilno je ubijeno 12 ljudskih života – to je zlo za koje ne postoji nikakvo opravdanje! – To je zlo, pa pisali ga mi velikim ili malim slovom i o tome rasprave nema!!!

Sigurno je kako ne postoji svjetski medij koji se ovih dana ne bavi ovim sloganom Je suis Charlie i sa svim onim što on u sebi sadržava. Gledam neku večer „Piramidu“ u kojoj je jedna od tema bio baš slogan Je suis Charlie. Jedna od sudionica te televizijske priredbe gđa Kolarić branila je žestoko tu civilizacijsku vrijednost „slobode govora“ ovim riječima: „Pa, ljudi moji, to je satira! Je li vi znate što je satira? Satira se ruga, vrijeđa, postavlja u pitanje nekakve svetinje, ona je gruba i vulgarna, ona je potrebna i našem društvu! Mi moramo stati u obranu „slobode govora“ i Ja sam Charlie!“ – A ja sam „uguglao“ riječ satira i pročitao početak definicije: Satira je književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinca, skupinu, državu ili vlast… Nisam htio dalje, jer mi je jasno, a onda sam se prisjetio izjave, čini mi se, Alberta Einsteina, kad je govorio o ideologijama: Neka je prokleta svaka ideologija, zbog koje je ubijeno i jedno nedužno biće! I logički nastavljam: Neka je prokleta svaka satira (taj književni oblik) zbog kojeg je ubijeno i jedno nedužno biće!!!

Poslije one prve civilizacijske vrijednosti nepovredivosti i svetosti ljudskog života, naglašavam, a zapravo se nameću same od sebe i druge vrijednosti: poštivanje ljudskog dostojanstva, razumijevanje drugog i drugačijeg, nenasilje i dijalog. Možda sve to možemo staviti pod – odgovornost prema općem dobru. Je li satira kao književni oblik i sloboda govora u današnjem globaliziranom svijetu, osjetljivom na sve i svašta, naoružanom svim pravima, je li pridonosi miru i suživotu (u što se svi zaklinjemo), tako što na najgrublji i najvulgarniji način, ne samo negira i dovodi u pitanje, već vrijeđa i izruguje svetinje drugih? – Ovdje ne mogu reći Je suis Charlie, već Je ne suis pa Charlie – ja nisam Charlie! Pogledajmo kako se poslije tragedije u Parizu ljudi svrstavaju pod zastave. Milijun ljudi pod sloganom Ja sam Charlie. Taj  satirički magazin Charlie Hebdo je do sada bio tiskan u 60-ak tisuća primjeraka, a poslije ove tragedije tiskan je u 3 milijuna primjeraka i poslan u 25 država na 16 jezika… Ovako se ne pridonosi suživotu, općem dobru i izlasku iz ovog začaranog kruga mržnje i nasilja. Na žalost, nije ništa nismo iz povijesti naučili i definitivno nije povijest učiteljica života… Opet su mase pod zastavama krenule u borbu za mir… Najprije se zapale mase, a onda svijeće… Barem smo mogli to iz povijesti naučiti.

Još ću nešto naglasiti, iako mi se čini da nije potrebno: Ubijaju u ime Boga, osvećuju ovog ili onog proroka… Ponadao sam se da je dovoljno tisuća godina prošlo da je čovjek kao religiozno biće (bez obzira koje vjere bio) konačno morao naučiti da nije njegova ni zadaća, ni dužnost, niti posao – braniti Boga svemogućega (naglašavam svemogućega) u koga vjeruje i zazivajući njegovo ime terorizirati i ubijati druge. Borba za Boga se vodi u samome sebi… No, očito je kako je još uvijek nekima puno lakše boriti se puškom za svoju vjeru i ubijati, nego po vjeri živjeti. – Na žalost, i u 21. stoljeću ljudi ubijaju drugoga u ime boga, u ime nekog budućeg, velikog i sveopćeg mira za kojem svi čeznemo. Za mir u svijetu, onaj veliki i sveopći, nitko od nas ne može puno napraviti, ali se možemo zapitati što smo učinili za mir tamo gdje nešto možemo učiniti: s ljudima s kojima živimo, suzdržati se od bezobzirnosti i nasilja, ne vrijeđati i ponižavati, poštivati drugoga i njegovo dostojanstvo… Da nastavim ponavljati poznato ili da se jednostavno ugrizem za jezik i zašutim….

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta