OPTIMIZAM

Danas je teško govoriti i pisati javno, a govoriti svaki put pametno i pisati svaki put zanimljivo, uvijek je bilo teško i – nemoguće. Danas pogotovo, kad svatko govori, kad je inflacija riječi – puno riječi sa svih strana: uvjeravanja, reklame, optužbe, demantiranja, laži, nuđenje rješenja i spasonosnih istina… Spominjem usputno da je danas istina stvar dogovora, a laž se opravdava pravom na vlastito mišljenje. U svakom slučaju puno se riječi prosipa. Svjestan tih poteškoća ipak sam odlučio razmišljati malo glasnije. Svjestan i opasnosti – „Ma što će on nama pričati! On se javio!“  Malo su me i nagovarali na ovakvo nešto, a gdje će me to odvesti, ne znam. Uostalom, puno je zanimljiviji način putovanja i razgledanje panorame od samog odredišta puta. Računam i na bogatstvo negacija hrvatskog jezika što se vidi npr. u rečenici: „Nitko nikome nikada ništa nije – dokazao!“ Neću dokazivati, donositi zaključke ni nuditi gotova rješenja, već pišući – samo malo glasnije razmišljati.

I prvo o čemu sam odlučio naglas razmišljati jest – optimizam. Jer uza sve napretke i znanosti i tehnike, otkrivanja novih planeta, postizanje sve većih brzina i rekorda na svim područjima, apsurdno je ali točno – nedostaje nam optimizma. Znaju me zafrkavati prijatelji i suradnici da, kad smo pred nekim problemom, znam često reći: „Ma, bit’ će to dobro!“ Možda sam po prirodi optimist, bez vlastitih zasluga, naslijedio čovjek i gotovo. Običavam i ja gotovo svako jutro prolistati novine, više iz navike, nego iz želje za dodatnim informacijama. Kako nam je demokracija donijela višestranačje s njim je došlo i „višenovinstvo“ i borba za svakog čitatelja. I koliko god se natjecali biti bolji, brži i praktičniji, nitko se od izdavača ne odriče žutila i crne kronike pa jutrom čitam naslove: „Bomba u autobusu ubila 5 vojnika, U sredozemlju se utopilo 117 izbjeglica, Opljačkana zlatarnica u Osijeku, Mladenka umrla na svadbi, Uzeo ljestve i prvoj susjedi provalio u kuću, Švercao ljude preko granice, U dječjoj bolnici eksplodirao plin, Banku opljačkali dva puta u danu, Spalio ženine roditelje, Ubojstvo u Zagrebu …“ Pa hajde ti budi optimist, kad se ovako ranim jutrom „nahraniš“ crnilom, a tek jedne novine prelistao!

Prema rječniku stranih riječi optimist je čovjek koji promatra život s njegove ljepše strane i vjeruje u budućnost, dok je pesimist čovjek sklon mračnom gledanju na život i od budućnosti očekuje samo loše. Jednostavnim rječnikom, pesimist između dva zla – bira oba. I kažu da je dobro od pesimiste posuditi novac, jer on ne očekuje da ćeš mu novac vratiti. Možemo se malo i našaliti, ali nije uopće čudno što ljudi razmišljaju pesimistično. Neki kažu da su optimisti samo loše informirani pesimisti. Gledajući i globalno i lokalno, od makrokozmosa do mikrokozmosa, baš i ne nalazimo puno razloga za optimizam: sve veće zagrijavanje našeg planeta (cunami, ciklone, tajfuni, tornada – i imena im dajemo); već i kod nas polako nestaje proljeća i jeseni pa iz kratkih rukava uskačemo u duge u jednome danu; zatim sve veće zagađivanje okoliša pa ostajemo bez izvora pitke vode, spominje se u skoroj budućnosti „rat za vodu, a ne više za naftu“; svjedoci smo sve češćih epidemija (kravlje ludilo, slinavka, ptičja gripa, svinjska kuga …) koje sve više ugrožavaju ljude plašeći nas neizlječivim bolestima; dodajmo tu svakodnevne ratove, neprijateljstva, nasilja, financijske krize koje utječu na cijeli svijet … Pogledajmo i lokalno gdje nesigurnost i zabrinutost rastu i za sebe i za obitelj: nedostatak novca, život na kredit i uvijek neka odgođena budućnost; sve češće bolesti, stres, razočarenja, nasilje, droga i alkohol, kocka i klađenje; sve veće podjele među ljudima, u obitelji, među susjedima, kumovima i prijateljima; pa djeca, što više rastu to veći problemi i brige, kad izlaze vani, u kakvom su društvu i s kim se vraćaju vikendom u ranim jutarnjim satima, jer zlo se događa, što će s njima biti? Jest, bilo je toga i prije, ali  se sada, brate, nakupilo i kao da na većinu toga ne možemo utjecati. Ljuti nas osjećaj nemoći, umorni smo, povlačimo se u se, gubimo povjerenje i u sebe i u ljude oko sebe, u društvo … Polako i neprimjetno postajemo pesimisti. A onaj tko stalno kuka nad svojom sudbinom, neće nikada biti sretan.

Znamo da život nije pjesmica, da optimist nije onaj tko se samo smiješi kao nekakav blećak i komu je „sve ravno“, prst u uho i baš me briga. Optimist nije utopist koji nema veze sa stvarnošću, već je  nogama čvrsto na zemlji. Profesor – filozof Vjekoslav Bajsić je za sebe govorio da je on „realni optimist“. Dobar izraz! Budimo realni optimisti. Hvala Bogu, poznajem čovjeka kojeg život nije baš mazio (u ratu izgubio dvoje djece, a najstariji sin s mentalnom retardacijom, gotovo slijep, nepokretan) i svaki put kad se sretnemo upitam ga: „Antune, kako si?“ i dobijem uvijek isti odgovor: „Hvala Bogu, dobro sam!“ Iskreno, nekad ga pitam i radi sebe, da se nahranim njegovom vedrinom i optimizmom. I siguran sam da svatko od nas može u svojem okruženju, ili kroz životno iskustvo naći neku osobu poput Antuna. Da se hranimo optimizmom i dobrim ljudima, koji uza sve životne poteškoće nastoje vidjeti dobre strane i ono pozitivno kod ljudi. Kažu da tko o drugome prenosi samo ono što je dobro, da već čini čudo. I samo da se malo dotaknem – upade mi u kontekst – većina ljudi u Hrvatskoj deklarira se vjernicima, a u Metkoviću i u Neretvi prosjek je još veći. Zato ću samo ovo naglasiti: čovjek koji za sebe kaže da je vjernik ne može biti pesimist, ili obratno, onaj tko je pesimist nije dobar vjernik, jer je križ osmišljen uskrsnućem koji čovjeku daje konačni i trajni smisao. Onaj tko vjeruje u vječni život ne može biti pesimist.

Idem ja ovo glasno razmišljanje privoditi kraju. Nisam samo čitao novine i Crnu kroniku: na ulici vidim puno mlađarije na velikom odmoru, pune ruke sendviča, nasmijani i glasni zakrčili promet; dvoje ljudi se raduju susretu, daju ruku jedan drugome; u Športskoj ljudi sjede i uz novine piju jutarnju kavu; u starom vrtiću poznata lica osoba s invaliditetom već u punom pogonu (izrađuju svijeće, suvenire i konfete za svadbe); prekrasan je proljetni dan; gđa Anka mi reče: „Sin mi je počistio godinu na fakultetu!“ – osmijeh i čestitke; vidim njegovateljice iz Udruga «Otac Ante Gabrić» koje obilaze naše starije sugrađane; na putu do posla vidim kako se uređuju nogostupi i kose travnjaci;  za ručak mi žena sprema blitvu i ribu … Polazim od sebe jer znam da nam se životi razlikuju i da svatko ima svoje naočale kroz koje promatra i život i ljude i događaje …

Malo je toga na što mi možemo utjecati. Mudar je onaj tko zna prihvaćati stvari u svom prostoru i vremenu, tko nastoji naći onu zlatnu sredinu, srednji put (via media), živjeti „taman“ i uza sve poteškoće, ako je moguće – uvijek biti optimist.

Bit’ će to dobro! – I ako na kraju gledam i mikro i makro situaciju pa slučajno moj osobni optimizam bude izjednačen s mojim osobnim pesimizmom, možda u današnjem danu prevagu donesu riba i blitva, a ja uz to već vidim i čašu crnog vina – bit’ će to dobro!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta