OBITELJ

Tema ovih „Glasnih misli“ je – obitelj. O obitelji se puno govori i piše, diskutira i polemizira: jedni naglašavaju da je u krizi, da je sve više rastavljenih, da je čak i odgoj u obitelji štetan, kako škola, stručnjaci i profesionalci trebaju preuzeti brigu o odgoju djece, ali opet, s druge strane, velika većina hrvatskih građana na pitanje – „Što vam je najdragocjenije u životu?“ – odgovara: „Obitelj!“ Što je obitelj? Obitelj je osnovna socijalna grupa u društvu i obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. Obitelj je i grupa ljudi, koji dijele zajedničke vrijednosti i imaju zajedničke ciljeve i obično žive u istoj kući, stanu, prebivalištu. To je i grupa ljudi koji imaju zajedničke pretke, zajedničko porijeklo. Znamo li mi za naše djedove i bake, za pradjedove i prabake? Vjerojatno znamo: osobno znam za djeda Jakova, čuo sam za pradjeda Petra koji je imao petoricu sinova i da mu se otac zvao Ivan. Dalje ništa. Poznajem ljude koji su pokušavali stvoriti rodoslovlja svojih obitelji, ali sva su ona nepotpuna i manjkava, pogotovo kad ih usporedimo s ovim rodoslovljem s početka Matejeva Evanđelja: „Abraham rodi Izaka, Izak rodi Jakova, Jakov rodi Judu i braću njegovu, Juda s Tamarom rodi Faresa i Zaru, Fares rodi Esroma, Esrom rodi Arama, Aram rodi Aminadaba,…- preskačem 10-ak imena pa nastavljam s Davidom – David s bivšom ženom Urijinom rodi Salamona, Salamon rodi Roboama, Roboam rodi Abiju, Abija rodi Asu, Asa rodi Jozafata, Jozafat rodi Jorama…- preskačem 20-ak imena i evo me već poslije babilonskog sužanjstva i nastavljam nasumce… – Azor rodi Sadoka, Sadok rodi Ahima, Ahim rodi Elijuda, Elijud rodi Eleazara, Eleazar rodi Matana, Matan rodi Jakova, Jakov rodi Josipa muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist.“

U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja. Htio sam vas poštedjeti svih tih imena kroz 2000 godina, a možda sam trebao sve pročitati! Dokle taj korijen doseže?! Pokušajmo zamisliti da naša obitelj ima barem upola takvo rodoslovlje, takve korijene, takvo sjećanje? Osjećaj pripadnosti i osjećaj ponosa?! Isus se ukorijenio u određenu obitelj, postao član jednog naroda, baštinik jedne tradicije, dijete jedne obitelji. Osoba, obitelj i narod naravne su i nerazdvojive razine čovjekova života. Sva ta rodoslovlja poučavaju da je čovjek jedno ne samo sa svojim suvremenicima, nego sa svim svojim precima i potomcima. Povezanost susljednih naraštaja nije neka tradicionalna spona od koje bi se trebalo osloboditi, nego životna veza i uvjet pravog života. Voljeti i poštovati oca i majku, domovinu, narod, povijest, svu baštinu – nije to ni seljačka, ni ognjištarska, ni malograđanska slabost, nego nešto doista ljudsko i dragocjeno.

Od četiri najznačajnije društvene institucije: države, crkve, škole i obitelji, u posljednjih se godina promijenila najviše obitelj. Spomenimo samo neke činjenice: smanjenje stope nataliteta, smanjenje broja članova obitelji, porast žena koje ne rađaju, rastuća nestabilnost brakova, popularnost u medijima zajednica nevjenčanih osoba, smanjeno zanimanje za sklapanje brakova, rađanje izvan braka, rastave braka, obitelji s jednim roditeljem, porast broja drugog ili trećeg braka … Mogli bismo još nabrajati o problemima i novim izazovima koji su snašli obitelj, ali obitelj ostaje – negdje sam pročitao lijep izraz – „jedinstvena stvarnost“. Kad neko dijete sretnemo i učini nam se poznato (slično ocu, majci, djedu ili baki), upitamo ga za ime i prezime, a odmah za tim: „A čiji si ti?“ Svi imamo ime i prezime, ovakvu ili onakvu obitelj. Imali bi joj štošta predbaciti, zamjeriti, naljutiti se, ali kada bi nam netko ponudio da promijenimo svoju obitelj za neku drugu, možda bogatiju, slavniju i naoko uspješniju – mislim da bi rijetki na to pristali. Dogodi se da obitelj, da otac ili majka zakažu, da sin ili kćer skrenu s pravoga puta, ali krv nije voda, obitelj je obitelj … Nećete mi zamjeriti ako se ovdje prisjetim jednoga dečka iz popravnog doma gdje sam radio. Zvali smo ga Zole. Bio je „domsko dijete“: od rođenja po domovima, nije poznavao oca, a majka beskućnica i alkoholičarka. I sam Zole je rođen s određenim psihičkim smetnjama. Imao je samo majku koja se skitala po Zagrebu. Rijetko je dolazila. Svratila je na Božić, kada je u domu bilo 10-ak dječaka koji nisu išli kućama. Bila je jako pijana, u ruci je nosila čokoladnog Djeda Mraza za svog sina. Dok su dečki otrčali na treći kat po Zoleta, majka mu je sjela ispred doma i od pića i umora – zaspala. Dečki su se najprije smijali i gurkali, ali kad je došao Zole i pokušao majku probuditi, zašutjeli su, uozbiljili se i otišli u svoje sobe. Zole je majku uzalud budio, na kraju je otišao u susjedstvo po kolica, majku uzeo u naručje i nježno položio u kolica, odvezao je preko puta u park, posjeo na klupu, glavu joj stavio na svoja koljena, milovao joj i ljubio kosu i čekao da se majka probudi …

Ne treba naglašavati važnost obitelji u životu svakog pojedinca. Obitelj ima odgojnu ulogu, ekonomsku i duhovnu ulogu u našem životu. Nekako je na prvome mjestu ekonomska – da svaki član ima hranu, stan i odjeću – pojednostavljeno. Na žalost, ali takva je stvarnost, najviše vremena obitelj troši brigajući se „za imati“, neki će reći – za preživjeti. Odgojna uloga obitelji je velika i trebala bi odgajati „za biti“ – za postati dobar čovjek: obitelj stvara čovjeka i čovjek najviše sa sobom nosi što je primio od obitelji (od gena, navika, kulture …). Obitelj je temelj, a sve ostalo, škole, fakulteti, struke i vještine samo su nadogradnja. Obitelj ima i duhovnu ulogu u životu svakoga od nas: od rođenja kad se svi vesele, do fešti, slava, Božića i svetih Ilija, udaja i ženidbi, diploma i uspjeha, obitelj je skupa. Ali i u žalosti, u tragediji, u neuspjeha, kod smrti obitelj se okuplja i oko odra pokojnika i prima sućut, obitelj je skupa. U žalosti i u radosti, u životu i u smrti – nazočna je obitelj. Najprije u obitelji tražimo razumijevanje i ljubav … Sve nas to čini duševnijima, osjećajnijima, jer obitelj daje utočište i sigurnost.

Poslije rata nepoznata žena je naišla u jedno selo i prvu seljanku upitala: „Oprostite, je li ova ulica vodi do hrama?“ – ova je odgovorila: „Ne, hram je srušen u ratu!“ Žena je malo zastala i upitala: „Kakva je to ulica koja ne vodi do hrama?“ Retoričko pitanje koje mogu povezati i s obitelji – obitelj je kućni hram gdje se prenosi tradicija vjere i naroda. Bez obzira koliko smo sebe odgojili i duhovno izgradili, bez obzira koliko ima srca u našim vjerovanjima, mi smo dužni plamen vjere prenositi svojoj djeci, svojim potomcima – (osobno) zbog oca Frane, djeda Jakova, pradjeda Petra, šukundjeda Ivana i svih onih prije koji su taj plamen donijeli sve do mene. To su moji korijeni, u njima je zdravlje i snaga – i obitelji, i društva i naroda.

Kad je obitelj zdrava ne treba se bojati nikakvih nedaća, kad je obitelj skupa nema te opasnosti koju neće nadići. Djed mi je pričao kad bi ljeti u planini vukovi napadali stoku, telad bi bila u sredini, a krave i posebno volovi s velikim rogovima stali bi ukrug i tako štitili – svoju obitelj. Obitelj se mora čuvati, sa svim radostima i zadovoljstvima, usprkos svim njezinim bolima, žrtvama i tegobama. No, često olako podcjenjujemo ljepotu i mir običnog obiteljskog života. Na žalost, obiteljski mir i običnost obiteljskog života počnemo cijeniti tek kad obitelj izgubimo … Završavam s tekstom o obitelji koji je Siniša Glavašević napisao u podrumu za vrijeme najveće ratne opasnosti u Vukovaru: „… Ono što čovjeku jedino preostaje i što mu je najbolje činiti jest da stvara obitelj, da svaki slobodan trenutak daruje svojem svijetu, jer tu je budućnost i tu nema zadrške, jer koliko obitelji daruješ, toliko će i budućnost biti ljepša, životnija i sadržajnija. Obitelj je zapravo bit svega, razlog zbog kojeg vrijedi igrati sve igre, ali prema pravilima svoje moralnosti. To je snaga koja gradi gradove i čuva grobove … Prosudite sami kamo bježite, u kojim se labirintima skrivate kad vam dojade ekolozi s posla, kad vas izmore čekanja na semaforima, kad vam dan bude takav da jedva čekate noć, a u noći san. Gdje najbolje spavate i pokraj koga? Ako ste izgubili kuće i automobile, ako ste prokockali novac, ako imate problema sa svime, ako naprosto nemate sreće, potražite u sebi odgovor koji vas najviše usrećuje. Nemojte se iznenaditi ako iza svega toga nađete jedno sveto i nedodirljivo, samo vaše – obitelj.

Znam da savjete ne treba dijeliti, pa opet teško je oduprijeti se dobroj namjeri – čuvajte obitelj. Nju se teško stječe, a rat, posebice ovaj nesretni i predugi rat, dovoljno rječito govori kako se lako obitelj gubi. I ne zavaravajte se; obitelj nije samo sreća, to je više, mnogo više od toga.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta