STOŽER

Prije dva mjeseca bili smo obiteljski u sinjskom kraju na sprovodu mom ujaku. Sprovod k’o sprovod – mogli bi reći oni koji mu nisu obitelj, ni bliži rod. Poslije svete mise uputili smo se prema groblju, molitva, blagoslov, pjesma i sanduk s posmrtnim ostacima mog ujaka spustismo u grob. Ljudi su se polako razilazili, a na groblju smo ostali: dvojica mojih rođaka, ujakovi sinovi, moj brat i ja. Šutjeli smo. Pogledom sam potražio ćaćin grob, pa opet ujakov i rekao – čini mi se u ime svih: „Odoše nam ćaće! Odoše naši stožeri!“ Znam da je vrijeme neumoljivo, „samo neka ide po redu“ neki će reći, i „sad smo mi na tratu“, ali poslije ovakvog i sličnih sprovoda, kad ostaneš bez nekog dragog i najdražeg, bez nekoga tko ti je život sam, otvori se u čovjeku neka praznina koju ništa ne može popuniti. Za obitelj su najteži oni dani poslije: kad očekuješ da je u kući, pa normalno je da ga zatekneš u kući, da sjedi za stolom na svom uobičajenom mjestu, da mu čuješ glas, da popričaš, dogovaraš se i da računaš s njim. Tek poslije uvidimo koliko su nam značili, kad ostaneš bez oslonca, bez stupa kuće, bez potpore, bez sigurnosti, bez nosivog zida, bez stožera obitelji…

U naslov ovih misli napisao sam samo jednu riječ – stožer. Stožer je drveni stup oko kojeg se slaže stog sijena, slame i sl.; stožina – stup na gumnu oko kojeg se pri vršidbi tjeraju konji. U prenesenom značenju stožer je ono na što se oslanjaš, od čega polaziš; to je temelj i osnova svega. – I u prenesenom i u životnom značenju vidim naše očeve i majke kao stožere i stupove kuće i obitelji i u strahu postavljam pitanje: koje nam i kakve uzore, orijentire i stožere nudi ovo naše vrijeme za sadašnjost i za budućnost? Imao sam sreću poslušati dio razgovora nizozemskog filozofa Roberta Riemena (osnivač Nexus instituta, pisac dvaju poznatih eseja, „Plemstvo duha – zaboravljeni ideal“ i „Vječni povratak fašizma“); govorio je o svojoj knjizi u kojoj je donosio životopise i djela ljudi koje on smatra značajnima i koji su ostavili trag u njegovom životu. Ima među njima javnosti poznatih ljudi, ali i sasvim nepoznatih. Tako je počeo govoriti o svome ocu: „Bio je tih i povučen čovjek, ali u isto vrijeme i jako angažiran sindikalni vođa, borio se za radnike i za sirotinju; njemu sam se obraćao kad bih imao probleme i dvojbe, držao sam do njegova mišljenja, uvažavao njegove savjete… Umro je prije dva mjeseca, a u meni se srušio cijeli jedan svijet, izgubio sam svoj oslonac i utočište.“ I onda je posebno naglasio: „Moj otac je imao pretežak život. Umrla mu je prva žena, umro mu je sin; poslije mu je umrla i druga žena (moja majka), a moj otac meni kaže, u jednom od mnogih naših razgovora: „Sine, moraš uživati u životu.“

Filozof Riemen oduševio me svojim razmišljanjem, poznat i suvremen, ali postavlja prava pitanja – pa tako pita u ime svih nas: „Što nam pruža ovo naše vrijeme? – Što prihvaćamo, a što odbacujemo? – Odbacujemo lice i stojimo, „svezani smo“ ispred ekrana. S ekrana nas uvjeravaju, obećavaju i zaklinju se, npr. Obama u svojoj političkoj kampanji sa sloganom „Mi rješavamo sve vaše probleme!“ Zapravo, znanost, tehnologija i ekonomija sve će riješiti – i to stalno slušamo. Čim se pojavi neki problem odmah ga treba rješavati! Odmah i sada! Jer, danas svi moramo biti sretni.“ – Uživao sam slušajući njegova razmišljanja. Neki ga predstavljaju kao ljevičara, drugi ga vide na trenutke kao konzervativca, a ja ga vidim kao mudrog čovjeka koji promišlja stvarnost, postavlja prava životna pitanja i stalo mu je do čovjeka. Ne možemo riješiti sve životne probleme, s njima moramo naučiti živjeti. Ne želim da mi moje sadašnje probleme rješavaju robotima, kompjutorima, čipovima, Wi fiom… Ne želim da mi robot olakšava život. Nestaje nam pred očima lice, nestaje bit ljudskosti. Stavimo sebi pred oči lice našeg djeda, oca, bake i majke, njihove živote i muke; uvijek je bilo poteškoća i nerješivih problema, no, oni su nam životom pokazivali kako s poteškoćama i s problemima živjeti – usprkos svemu – kao što je otac rekao Riemenu: „Sine, moraš uživati u životu!“ – Kako pomiriti ova dva svijeta, svijet naših djedova i očeva i svijet nas i naše djece?

Dok sam sinoć razmišljao o ovoj temi, sjedio na balkonu i družio se s čašom crnog vina, iz susjedstva se začu harmonika i prva pjesma Ćaćine riči, kao da je pogodila temu moga razmišljanja. Usput, uživao sam slušajući pjesme, smijeh i veselje u mome susjedstvu: to se ženi naš Jure Obšivač, dobar momak i dobar nogometaš, puno sreće njemu i njegovoj izabranici. – Kad smo kod pjesama je li se i vama čini kako se u dalmatinskim pjesmama često spominje otac, ćaća, ćaćine riči, didova besida, majka, mater i dica po svitu. Takve pjesme ponesu, taknu u dušu, probude sjećanja, u oku se i suza pojavi. Otac/ćaća, djed/dida, majka/mater… daju emotivnu snagu; to su naši orijentiri, stupovi, stožeri… I nastavljam rečenicu riječima filozofa Roberta Riemena: „Nemojmo odbacivat ljude koji nas mogu poučiti životu – kulturi umijeća življenja!“ Ne znam jesmo li dovoljno svjesni opasnosti da nam pred očima nestaju orijentiri i stožeri, svjetionici „kako živjeti“: veliča se referendum pobjede u konzervativnoj Irskoj gdje će brak biti definiran kao zajednica dvoje ljudi; i mi smo nedavno išli na isti referendum… Ovo je velika tema i veliko bioetičko pitanje naše civilizacije. Pogledajmo ovu mogućnost, koju dopušta naš Zakon o umjetno potpomognutoj oplodnji: Dijete može imati biološku majku, tj. onu koja je donor stanica, može imati i surogat majku, tj. onu koja će ga roditi, a može imati i socijalnu majku, onu koja ga je „naručila“ i odgajala. Otac može biti i biološki i socijalni… I sad postavljamo pitanje što je s identitetom? Koja je struktura identiteta tog djeteta? – Tko je otac, tko majka i kako zapjevati pjesmu „Ćale moj, dida moj…“ tko će djetetu biti oslonac, stožer i orijentir“ i kako – pita se filozof Riemen – pomiriti svijet naših djedova i očeva sa svijetom naše djece?

Dok sam slušao filozofa Riemena i ispred televizora zapisivao i „lovio“ njegove riječi, bio sam sretan što jedan takav autoritet razmišlja i gleda na svijet mojim očima. A zapisao sam i ove njegove riječi: „Nestaje bit ljudskosti! Odbacujemo lice! Nestaje privatnosti! Samo kontrola, nadzor i čipiranje … Odbacujemo i bit slobode, a bit slobode je privatnost. Ljudi će shvatiti koliko je privatnost važna. Primjer su nam biljke: ne mogu stalno biti izložene suncu i svjetlu, jer im korijen neće ojačati i uvenut će. Biljci je potrebna i noć, sjena da bi u tišini rasla i ojačala. Tako je i s čovjekom – treba nam privatnost, osama, tajna – prostor samo za nas da bismo ojačali i naučili što je vrijedno u životu, a to nisu tehnologija i novac!… Problem našeg svijeta je što smo kao dio mase stalno izloženi suncu, pod diktatom sreće i blagostanja – i rješavanja svih problema odmah i sada! Svi se natječu olakšati nam život i uklanjati prepreke i probleme, a sve manje vidim one koji nas poučavaju kako s problemima živjeti. Zato sam napisao knjigu i pokazao ljude koji nam mogu biti uzor kako živjeti – bez obzira na vrijeme i na okolnosti!“

Sjećam se jedne davne zgode: vozili smo se noću u autu moj ujak (sada pokojni), njegov sin koji je vozio i ja. Iz drugog pravca dolazio nam je auto s upaljenim dugim svjetlima, rođaku je to jako zasmetalo, naljutio se i za inat upalio i on duga svjetla. Njegov ćaća, a moj ujak, odmah je reagirao i viknuo na sina da upali kratka svjetla. Mimoišli smo se s tim autom, a ujak je mirnim tonom nastavio: „Mile, onaj koji vozi ono auto je pogriješio, vozi pod dugim svjetlima pa ti ne vidiš cestu (ne znamo zašto on to radi), ali ako i ti njemu upališ duga svjetla, onda nećete ni ti ni on vidjeti i može se dogoditi zlo. Zato, dopusti da barem on vidi i ne udari u nas.“ – Ovu zgodu i ove riječi neću nikada zaboraviti. Imali smo od koga vidjeti i imao nas je netko poučiti. Danas – nastavljam s filozofom Riemenom: „Dijelimo društvo na male skupine. Stalno se sukobljavamo. Razni mešetari najprije posiju strah, pokrenu masu i nađu krivca, a današnji čovjek kao dio mase mora slijediti svakakve vođe i šarlatane. Imamo puno moćnih u današnjem svijetu, ali nam nedostaje moralnih autoriteta.“ Svi svjedočimo sukobima na sve strane: pa pogledajmo prosvjed branitelja na Markovu trgu – svi se tvrdoglavo zaklinjemo i u civilizacijske i u demokratske dosege, a zlo se moglo lako dogoditi i još veće „zakotrljati“. – Sve više nam nedostaju stožeri, stupovi i orijentiri – ljudi koji nas mogu poučiti kako živjeti.

Robert Riemen kaže da je pesimističan, ali dok govori o svom ocu i o drugim uzorima (stožerima) iz knjige, tvrdi da „imamo moralnu obvezu ne prepustiti se pesimizmu, već pokušavati pomiriti ta dva svijeta: svijet naših djedova i očeva sa svijetom nas i naše djece.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta