SMRT – DAN MRTVIH

Ovih dana obilazimo groblja, grobove naših najdražih, a to su i naši grobovi, donosimo cvijeće, palimo svijeće, sjećamo ih se u mislima i u molitvama… Zapravo, dani su to koji nas gotovo prisiljavaju da kao zajednica i kao pojedinci malo zastanemo i razmislimo o onima koji su otišli prije nas i ostavili tragove i praznine, da razmislimo o nama, o našoj djeci i o svakom čovjeku koji je dobio svoj komadić vremena i prostora u kojem „živimo, mičemo se i jesmo“. Vrijeme je ovo kad jednostavno moramo barem na trenutak kroz tuđu smrt pomisliti na smrt vlastitu. Postoje tajne u koje svojim umom ne možemo prodrijeti. Jedna od njih je i smrt. Možemo odmahnuti rukom i reći: „Ma baš me briga! Neću razmišljati o smrti! Živim dokle živim!“ – Kako god joj pristupili smrt uvijek ostaje tajna o kojoj nerado razmišljamo, govorimo i slušamo. Ne da nam se misliti na kraj, na svršetak, kad očekujemo još puno života i puno od života. – I kad se ovako približava studeni, opet se upućujemo prema grobljima, sa svijećama i cvijećem, s mislima o smrti, o životu i o smislu.

„Naš život je napravljen od smrti drugih“ – rekao je Leonardo da Vinci. I rekao je veliku istinu, koju osobno možemo posvjedočiti. Kažu  da čovjek toliko puta umire koliko puta izgubi svoje najbliže. Dovoljno je da na trenutak stanemo i sjetimo se svih onih koji su umrli, a svojim životima su utkani u naša bića: u našim žilama kola njihova krv, u našim srcima ljubav, trag neizbrisiv, zahvalnost, bol i sjećanje. Smrt najbližih i najdražih, pogotovo iznenadna, znade otvoriti veliku prazninu koju više nitko ne može ispuniti; nema prave riječi, nema utjehe, više ništa nije isto i neće biti, jer kao da je njihovom smrću i dio nas umro i nestao…, a živjet’ se mora. Jedna majka je mjesec dana poslije smrti sina napisala: „U mojoj duši tvoj smijeh odzvanja i tamo smo zajedno… voli te majka“. – Odlazak do groba djeluje ljekovito, umirujuće, cvijeće, upaljena svijeća, sjećanja, razgovor u mislima, a misli pročišćene svih zemaljskih natruha, tu je negdje i vjera (bez obzira na naše deklariranje), vjera „kao odvažnost duše da ide dalje od onoga što oko može vidjeti“. I sve skupa se može na grobu pretočiti u vapaj, u molitvu, u šutnju, u suzu, u smirenje… U snagu i odluku da se nastavi živjeti dalje… Nekada je teško nastaviti dalje, ne da se više živjeti… Ivo Andrić se pita: „Zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da zamrzi svoj život?“ Još je davno Seneka govorio  da je „smrt nekima kazna, nekima dar, ali mnogima usluga“. Zaista, ima trenutaka kada se čovjek više plaši života nego smrti. To je najgrozniji osjećaj koje se može imati. To je vrhunac očaja. Ali ovo znači i da treba više hrabrosti za život, nego što je treba za smrt. Znam da su religiozne krize za pobožnog čovjeka porazni trenuci, kada čovjek pada u prašinu i rida. Ali je još strašnija kriza jednog karaktera, u kojoj se čovjek osjeti nepouzdan u samog sebe. Ne vjerovati više u Boga, u kojeg se dotle vjerovalo svim srcem, to je zaista užas; ali ne vjerovati više u sebe, to je još bolnije: jer to isključuje i Boga i čovjeka u našoj sudbini.

Mi nismo ljudska bića koja imaju duhovna iskustva, već smo duhovna bića koja imaju ljudska iskustva. Ova rečenica prisiljava na „dodatno razmišljanje“, dodatno traženje argumenata za tvrdnju da smo mi duhovna bića s ljudskim iskustvom. Tražim argumente u vlastitom iskustvu. Čovjek uvijek živi za nešto. Malo dijete živi za prvi korak, za prvu igračku, za prvu loptu… Zatim završavamo jednu školu, pa drugu i jedva čekamo kad će ta muka završiti. Tako je i s poslom, kojega se danas teško dokopati, ako ga se dokopamo, postane nam brzo tlaka i jedva čekamo da završi ovaj radni dan. Onda ide borba za položaj, za titule, za napredovanja i uloge… Onda u sjetnom trenutku kao da osjetimo da je duša prazna i kao da opet nešto čekamo… Svakodnevno ponavljamo iste rituale: ustajanje, osobna higijena, posao, hrana, pranje suđa, pa usisavanje i pospremanje stana, i djeca sa svim njihovim fazama i ritualima… Kao da se sve u krug vrti. I sve je pomalo čudno: stalno za nečim čeznemo, to nekako i postignemo, pojavi se nova čežnja. Koliko puta smo rekli: „Samo da prođe ovaj dan!“ – A kad prođe, što onda? Onda čekamo da prođe ova teška krizna godina. Dobro, proći će i 2015. Što onda? – Znači li to da ovom logikom iščekivanja čeznemo i za krajem života, za smrću? – E to ne! Svi ćemo se ovome usprotiviti. – A što onda zapravo čekamo? Što nas ispunjava i čini sretnima? Imamo puno sretnih životnih trenutaka, ima u životu i puno zadovoljstva, ali opet nismo potpuno zadovoljni. Bit je u tome što je čovjek biće koje ima veće apetite i potrebe od zemaljskih. Mi smo duhovna bića s ljudskim iskustvom čežnje za vječnim, a iz ljudskog iskustva je očito da se bojimo smrti. Isaac Asimov kaže: „Život je ugodan. Smrt je mirna. Problematičan je samo prijelaz.“

Dugo sam razmišljao u kojem pravcu krenuti dalje s mislima o smrti. I ja sam uvjeren da sam i ja duhovno biće s ljudskim iskustvom, a s ovim iskustvom mogu govoriti samo o smrti drugih. „Kad pokušamo zamisliti smrt“ – kaže Freud – „mi doživljavamo sebe kao promatrače.“ Drukčije promatramo smrt kad idemo na sprovod samo na žalovanje, pružimo ruku, izrazimo sućut i vratimo se dnevnim brigama, a drukčije kad umre netko nama drag, kad nas ta smrt potrese do dna duše pa bol nikako da prestane… Tada nas smrt dublje takne, nameću se pitanja o kojima u svakodnevnoj žurbi ne razmišljamo: o životu, o smislu, o vječnosti, o Bogu. Otvara se prostor vjeri, „vjera je sposobnost duše da gleda preko obzorja“ (Golub), kako kaže Einstein da „nekad moramo tražiti među zvijezdama ono što nam je uskraćeno na zemlji.“ Čovjek kao duhovno biće ima tu sposobnost vidjeti i ono što se prostim okom ne može vidjeti. Pokušavam s ovim ljudskim iskustvom kao duhovno biće gledati preko obzorja. Ja vjerujem u dvije strane fenomena zvanog smrt: ova strana u kojoj živimo i druga strana u kojoj ćemo nastaviti živjeti. Vječnost ne počinje smrću. Mi smo u vječnosti sada. Problematičan je tek prijelaz, sam čin umiranja, pa se plašimo (da se malo i našalim), plašimo se  jer nam je to prvi put da umiremo, pa ne znamo kako to izgleda i što nas čeka. – Nakupio sam ljudskog iskustva i puno puta gledao kako drugi umiru; ponavljam, puno je teže kad umire netko nama blizak… Prije smrti otac mi je bio mjesec dana u komi pa smo ga redovito posjećivali. Kod jednog posjeta u bolnici, dok je otac tako ležao priključen na aparate, a oko kreveta brat, sestra i ja, naša djeca .., u jednom trenutku sinula mi je misao u koju i sada vjerujem, kao da sam zavirio preko obzorja. Šapnuo sam sestri kako je našemu ćaći zapravo dobro, nalazi se na prijelazu: ako se probudi iz kome i prizdravi opet će biti okružen nama koji ga volimo, a ako odluči prijeći s druge strane, i tamo ga čekaju oni koji ga vole i koje je on volio (naša majka a njegova draga žena, njegovi roditelji, brat i sestre). Ljubav sve ujedinjuje i ovu i onu stranu, za nju ne postoje granice i s njom nema straha „od prijelaza na obalu drugu“. Očito je da je ljubav potrebna i pomaže pobijediti strah od smrti.  „Što se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno vezanosti na ego, to je slabiji naš strah od smrti, jer se time ništa ne gubi“ – tako tvrdi Erich From, i potvrđuje istinu da su prije ljudi nekako lakše umirali, život im je bio težak, bili su obični i nisu puno imali.

Za mene je najsnažnija rečenica u povijesti čovječanstva kad je Isus rekao: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje neće umrijeti nikada.“– Mogu vam se ove misli učiniti kao neka propovijed, mogu se začepiti uši i odmahnuti rukom, ali oni koji kažu da su kršćani i da vjeruju (tj. da su kadri zaviriti preko obzorja i vidjeti više nego što oko vidi), ili oni koji misle da vjeruju ili misle da bi mogli vjerovati, moraju se odrediti prema osobi Isusa Krista i njegovoj riječi „Ja sam uskrsnuće i život!“ – On je ušao u povijest i vrijeme. S njegovim ulaskom u vrijeme ono se mjeri po svom sadržaju. Otkad je Krist unio vječnost u naše vrijeme, vrijeme je relativno. Ono nam je darovano da ga ispunimo ljubavlju, dužnošću i služenjem. Kao sjeme koje mora istrunuti da bi prešlo u život. „Najbolji put do raja jest ponijeti raj sa sobom“ (H. Drummond). Poštovani čitatelji, tema o umiranju i smrti je prigodna za početak mjeseca studenog; uza nju idu i pitanja o životu poslije smrti, o Bogu i vječnosti… Sve velike i prevelike tajne koje nadilaze naš razum i naše ljudsko iskustvo. Kao duhovna bića živimo u vremenu i da ne znam kako bili sretni i zadovoljni sa sobom i sa životom, ostaje u nama čežnja za nečim višim i potpunijim „što ljudsko oko još nije vidjelo i u ljudsko srce još nije ušlo…“ – „Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.“ (Mak Dizdar)

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta