LJUDI NA RECEPT

Posljedice svađe su veće od samog povoda svađi, pa zašto se onda uopće svađati? – Kad smo se ono posljednji put posvađali? – Svi imamo neku rang-listu svojih svađa, pa kad se svađa spomene, nama odmah padne na pamet neka naša, vlastita svađa, najčešće ona s vrha naše rang-liste. Neka koja je ostavila najviše traga, najdublju ranu koja i danas uznemiruje. Kad se prisjetimo koji je bio povod toj svađi, pa onda u što se sve izrodila, riječ po riječ, uvreda na uvredu … Kad onda zbrojimo sve posljedice vidimo da su one neizmjerno veće od samog povoda svađi. Ide logično pitanje: pa zašto se onda svađati? – Eh, zašto? – Jedna je na to rekla: „Ma, bi’ pukla da joj nisam odgovorila!“ – Treba se znati svađati, ali između vježbanja kako se svađati i vježbanja kako biti strpljiv, ovo drugo je korisnije jer pomaže izbjeći svađu i njezine posljedice. Strpljenje je gorko, ali donosi slatke plodove. Sve ovo rečeno neka bude uvod, a samo ću reći da ni svađe ni strpljenje nisu tema ovih „Misli“.

U Rječniku hrvatskog jezika piše da je  raspoloženje – duševno stanje veselosti, vedrine, ugođaja; raspoložen je onaj koji je u lijepom raspoloženju, vedar, veseo, dobre volje. – Tako često čujemo, ili se sami požalimo: „Dan mi je počeo odlično, a onda mi je on/ona pokvario raspoloženje!“ Tako često smo zatočenici tuđih raspoloženja… Najčešće se naše raspoloženje ne poklapa s raspoloženjima drugih. Npr. kad si ti veseo, nešto ti se lijepo dogodi i hoćeš to svoje raspoloženje prenijeti drugome, a taj drugi ima svoje probleme, muče ga njegove brige, stresne situacije, ne može se radovati tvome uspjehu, biti raspoložen kao ti, počne ti iznositi te svoje probleme … i pokvari ti raspoloženje. Koliko god ti hrabrio sebe „Ništa mi neće ovaj dan pokvarit!“, nisi više raspoložen kao na početku. Gotovo isti scenarij odvija se u obitelji, u bračnoj dinamici, na poslu, u druženjima, zapravo, tamo gdje god se ljudi susreću i komuniciraju.

Točno je da svi imamo primjera gdje smo bili zatočenici tuđih raspoloženja, ali smo često i bespomoćne žrtve vlastitih raspoloženja. Ponekad ni ne znamo razlog zašto smo neraspoloženi, kao u pjesmi Enesa Kiševića: O Bože, kakav dan, a ja nikakav! – Raspoloženje, odnosno neraspoloženje zaista ima veliku moć. Diktira naše odnose, upravlja našim uspjehom i utječe na našu sreću. Loše raspoloženje je puno komotnije, ali ga u svakodnevnoj komunikaciji krijemo i zamaskiramo u puno prihvatljivih opravdanja. Počinjem s onim najčešćim: „Oprosti, molim te, loše sam raspoložena – boli me glava!“, „Užasno me boli glava!“, ili „Loše sam spavao pa me boli glava.“ – Zatim „’Ajme, ubija me ovo vrijeme, ova južina i baš sam nikakav!“  – Česta su i ovakva opravdanja naših loših raspoloženja: „Ma pusti me, muž me naljutio, ispalila sam na živce!“, ili „Žena me iživcirala, izludila me djeca – poludio sam!“ – Zatim, ima onih običnih: „Ma poludio sam na ovoga, kako se neću naljutiti, ma jesi li ga čuo!?“ – U opravdanja ubrajamo i ove: „’Ajme ne pitaj me ništa dok ne popijem kavu, jer dok ne popijem kavu ja sam ti nikakva, ne funkcioniram!“, „Kako neću biti nervozan? Ima dva sata da nisam zapalio cigaretu!“… Opravdanja naših loših raspoloženja susrećemo na svakome koraku, npr. „Ma pusti ga, trebaš ga razumjeti, to je samo faza!“ Te faze su mi osobno najdraže, jer faze sve opravdaju pa i kad nema opravdanja, uvijek je tu neka „faza“ … da opravda: dakle, to je samo pubertetska faza; treba je razumjeti, jer je žena u klimaksu; treba i mlade razumjeti, kad će se izludirati ako ne sada; nemojte mu uzeti za zlo, on je stariji čovjek; treba razumjeti narod kriza je i neimaština pa je razumljivo da se događaju ovakvi ispadi…. Mogao bih još puno nabrajati „isprike“ kojima pokrivamo naša loša raspoloženja i kao da zahtijevamo od drugih da žive s našim lošim raspoloženjem, da vode računa o našem lošem raspoloženju i da mu se prilagođavaju, jer mi za to – kao – nismo jedini krivci:  južina je, boli glava, kriza u državi, žena naljutila, mačka mi je prešla preko puta, u horoskopu je Saturn pod utjecajem Jupitera… Kao da nas naše loše raspoloženje opravdava pa se onda ponašamo svakako: instinktivne reakcije, ne biramo ni vrijeme, ni mjesto, ni riječi, ne pazimo na granicu…

Dok sam nekidan sjedio u uredu u Centru, kroz koji je prošlo dosta ljudi, naslušao sam se puno problema (takav je to posao), zaista puno teških problema gdje je gotovo nemoguće ostati „neokrznut“, da te ne taknu ti životi i te teške ljudske sudbine. Mogu reći da sam bio lošeg raspoloženja, bolje rečeno bio sam teških misli.  Uto je netko pokucao – „Naprijed!“ – na vratima se pojavilo meni poznato lice, lijepe mlade djevojke Martine, osmijeh nebeski i reče: „Samo da vas pozdravim – kako ste?“ To je bilo 5-6 sekundi osmijeha u pravom trenutku! Kao da ju je netko poslao baš tada kao „rješenje za loše raspoloženje“! Lice i osmijeh! Zdravo, bistro i čisto! Priznajem da me ovaj trenutak inspirirao za temu ovih „Glasnih misli“. Tako smo često lošeg raspoloženja i smrknutog lica. Možda nam je lice često namršteno i iskrivljeno upravo zahvaljujući nama, jer sve oko sebe vidimo (ili „ugledamo“) kao iskrivljeno. Često zaboravljamo da je naše lice namijenjeno ponajprije – drugima. Mi ga ne moramo puno gledati: kod brijanja, šminke ili kod frizerke… Lice smo dobili da se drugi ogledaju u njemu; otvoreno i nasmijano lice kao blagoslov za ljude koji te okružuju… Sad će netko reći „Eno ga, opet on ode u visine!“…

Kakve bi to bile misli, a da ne spomenem prijatelja Bajsića – kaže on: „Nije li vrijeme govoriti i o duševnom zagađivanju čovjekove okoline? Mislim tu na sve ono čime pod pritiskom prilika a uz pomoć neznanja i gluposti, iz umišljenosti i nemara, iz zlobe i zavisti, neobuzdanosti i tvrdoglavosti itd. itd., zagađujemo jedan drugome atmosferu duše. Čovjek se danomice susreće s čitavim nizom poprilično ojađenih, dosadnih ili mrkih, preplašenih ili naprasitih ljudi, umišljenih i ambicioznih, laktaša i mešetara, frazera, naivaca i potajnih budala. Najtužnije je – završava Bajsić – što ih viđamo već rano ujutro u ogledalu.“  – Tako je on slučajno na šetnji naišao na poznatog profesora bizantologa za kojeg je znao da ima „neke neurotične neprilike“, bio je malo „psihički načet“, nastavili su zajedno šetati i razgovarati, a u jednom trenutku se taj profesor zaustavio i rekao: „Znate, meni je moj liječnik propisao da moram dnevno proboraviti barem jedan sat u ugodnu društvu.“

Govori se da živimo u svijetu promjena, zamršenih odnosa i komunikacija, u svijetu nesigurne budućnosti, opterećeni svakakvim zahtjevima, u trci za vremenom, u borbi za kruh i mjesto pod suncem, u neprestanom naporu da se što brže stekne i što dulje zadrži sve ono što se misli da je potrebno posjedovati. Nije ni čudo što nam jadi izlaze iz svih pora i jedva čekamo, čim nam se pruži prilika, da te svoje nevolje i neraspoloženje, iznesemo drugome ne bi li nam bilo lakše. Bosmans kaže da se s blagostanjem pojavljuju psihijatri, jer smo usred blagostanja bankrotirali pa jedna tableta za probavu, jedna tableta za krvni tlak, jedna tableta za srce, jedna tableta za mršavljenje, jedna tableta za spavanje, jedna za smirenje… Ekologija je u modi i sve više postajemo osjetljivi na ekološke probleme i zagađenja prirode. Možda je već krajnje vrijeme da više govorimo o duševnom zagađenju čovjekove okoline. Tu tablete mogu pomoći, ali uvijek nakratko i nisu rješenje…

Poslije svega mislim da ne treba više duljiti. Svi smo često i prečesto zatočenici i svog i tuđeg neraspoloženja. Loše raspoloženje ima veliku moć da nam zakomplicira život, optereti odnose i „zagadi atmosferu duše“… Tablete i svi normabelli, toliko znamo, nisu rješenje. Siguran sam da je rješenje, npr. da nam liječnik, umjesto jedne ili tri tablete dnevno propiše na recept: „Druženje u ugodnom društvu jednom-dvaput dnevno, po potrebi i češće!“ Također je važno naglasiti i ovo: „Ova terapija obvezatnog druženja u ugodnom društvu preporuča se uzimati uz čašicu dobrog crnog vina!“… Mislim da ćete se složiti sa mnom da bi ovakvi recepti morali naći mjesta u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa i šire, u zakonodavstvo EU – da liječnici propisuju „ugodne ljude i ugodno društvo na recept“. Korist je višestruka: uštedjet’ ćemo na lijekovima, družiti se s ugodnim ljudima i s boljim raspoloženjem sami ćemo bivati bolji. Tako bi i meni u Centru, i svima nama u Centru, bilo korisno i od velike pomoći – evo – kad bi nam npr. Martina barem dva-tri puta godišnje pokucala na vrata, provirila, nasmijala se i samo upitala: Kako ste?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta