Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

LJUDI NA RECEPT

Objavljeno prije

Ljudi na recept, Glasne misli

Posljedice svađe su veće od samog povoda svađi, pa zašto se onda uopće svađati? – Kad smo se ono posljednji put posvađali? – Svi imamo neku rang-listu svojih svađa, pa kad se svađa spomene, nama odmah padne na pamet neka naša, vlastita svađa, najčešće ona s vrha naše rang-liste. Neka koja je ostavila najviše traga, najdublju ranu koja i danas uznemiruje. Kad se prisjetimo koji je bio povod toj svađi, pa onda u što se sve izrodila, riječ po riječ, uvreda na uvredu … Kad onda zbrojimo sve posljedice vidimo da su one neizmjerno veće od samog povoda svađi. Ide logično pitanje: pa zašto se onda svađati? – Eh, zašto? – Jedna je na to rekla: „Ma, bi’ pukla da joj nisam odgovorila!“ – Treba se znati svađati, ali između vježbanja kako se svađati i vježbanja kako biti strpljiv, ovo drugo je korisnije jer pomaže izbjeći svađu i njezine posljedice. Strpljenje je gorko, ali donosi slatke plodove. Sve ovo rečeno neka bude uvod, a samo ću reći da ni svađe ni strpljenje nisu tema ovih „Misli“.

U Rječniku hrvatskog jezika piše da je  raspoloženje – duševno stanje veselosti, vedrine, ugođaja; raspoložen je onaj koji je u lijepom raspoloženju, vedar, veseo, dobre volje. – Tako često čujemo, ili se sami požalimo: „Dan mi je počeo odlično, a onda mi je on/ona pokvario raspoloženje!“ Tako često smo zatočenici tuđih raspoloženja… Najčešće se naše raspoloženje ne poklapa s raspoloženjima drugih. Npr. kad si ti veseo, nešto ti se lijepo dogodi i hoćeš to svoje raspoloženje prenijeti drugome, a taj drugi ima svoje probleme, muče ga njegove brige, stresne situacije, ne može se radovati tvome uspjehu, biti raspoložen kao ti, počne ti iznositi te svoje probleme … i pokvari ti raspoloženje. Koliko god ti hrabrio sebe „Ništa mi neće ovaj dan pokvarit!“, nisi više raspoložen kao na početku. Gotovo isti scenarij odvija se u obitelji, u bračnoj dinamici, na poslu, u druženjima, zapravo, tamo gdje god se ljudi susreću i komuniciraju.

Točno je da svi imamo primjera gdje smo bili zatočenici tuđih raspoloženja, ali smo često i bespomoćne žrtve vlastitih raspoloženja. Ponekad ni ne znamo razlog zašto smo neraspoloženi, kao u pjesmi Enesa Kiševića: O Bože, kakav dan, a ja nikakav! – Raspoloženje, odnosno neraspoloženje zaista ima veliku moć. Diktira naše odnose, upravlja našim uspjehom i utječe na našu sreću. Loše raspoloženje je puno komotnije, ali ga u svakodnevnoj komunikaciji krijemo i zamaskiramo u puno prihvatljivih opravdanja. Počinjem s onim najčešćim: „Oprosti, molim te, loše sam raspoložena – boli me glava!“, „Užasno me boli glava!“, ili „Loše sam spavao pa me boli glava.“ – Zatim „’Ajme, ubija me ovo vrijeme, ova južina i baš sam nikakav!“  – Česta su i ovakva opravdanja naših loših raspoloženja: „Ma pusti me, muž me naljutio, ispalila sam na živce!“, ili „Žena me iživcirala, izludila me djeca – poludio sam!“ – Zatim, ima onih običnih: „Ma poludio sam na ovoga, kako se neću naljutiti, ma jesi li ga čuo!?“ – U opravdanja ubrajamo i ove: „’Ajme ne pitaj me ništa dok ne popijem kavu, jer dok ne popijem kavu ja sam ti nikakva, ne funkcioniram!“, „Kako neću biti nervozan? Ima dva sata da nisam zapalio cigaretu!“… Opravdanja naših loših raspoloženja susrećemo na svakome koraku, npr. „Ma pusti ga, trebaš ga razumjeti, to je samo faza!“ Te faze su mi osobno najdraže, jer faze sve opravdaju pa i kad nema opravdanja, uvijek je tu neka „faza“ … da opravda: dakle, to je samo pubertetska faza; treba je razumjeti, jer je žena u klimaksu; treba i mlade razumjeti, kad će se izludirati ako ne sada; nemojte mu uzeti za zlo, on je stariji čovjek; treba razumjeti narod kriza je i neimaština pa je razumljivo da se događaju ovakvi ispadi…. Mogao bih još puno nabrajati „isprike“ kojima pokrivamo naša loša raspoloženja i kao da zahtijevamo od drugih da žive s našim lošim raspoloženjem, da vode računa o našem lošem raspoloženju i da mu se prilagođavaju, jer mi za to – kao – nismo jedini krivci:  južina je, boli glava, kriza u državi, žena naljutila, mačka mi je prešla preko puta, u horoskopu je Saturn pod utjecajem Jupitera… Kao da nas naše loše raspoloženje opravdava pa se onda ponašamo svakako: instinktivne reakcije, ne biramo ni vrijeme, ni mjesto, ni riječi, ne pazimo na granicu…

Dok sam nekidan sjedio u uredu u Centru, kroz koji je prošlo dosta ljudi, naslušao sam se puno problema (takav je to posao), zaista puno teških problema gdje je gotovo nemoguće ostati „neokrznut“, da te ne taknu ti životi i te teške ljudske sudbine. Mogu reći da sam bio lošeg raspoloženja, bolje rečeno bio sam teških misli.  Uto je netko pokucao – „Naprijed!“ – na vratima se pojavilo meni poznato lice, lijepe mlade djevojke Martine, osmijeh nebeski i reče: „Samo da vas pozdravim – kako ste?“ To je bilo 5-6 sekundi osmijeha u pravom trenutku! Kao da ju je netko poslao baš tada kao „rješenje za loše raspoloženje“! Lice i osmijeh! Zdravo, bistro i čisto! Priznajem da me ovaj trenutak inspirirao za temu ovih „Glasnih misli“. Tako smo često lošeg raspoloženja i smrknutog lica. Možda nam je lice često namršteno i iskrivljeno upravo zahvaljujući nama, jer sve oko sebe vidimo (ili „ugledamo“) kao iskrivljeno. Često zaboravljamo da je naše lice namijenjeno ponajprije – drugima. Mi ga ne moramo puno gledati: kod brijanja, šminke ili kod frizerke… Lice smo dobili da se drugi ogledaju u njemu; otvoreno i nasmijano lice kao blagoslov za ljude koji te okružuju… Sad će netko reći „Eno ga, opet on ode u visine!“…

Kakve bi to bile misli, a da ne spomenem prijatelja Bajsića – kaže on: „Nije li vrijeme govoriti i o duševnom zagađivanju čovjekove okoline? Mislim tu na sve ono čime pod pritiskom prilika a uz pomoć neznanja i gluposti, iz umišljenosti i nemara, iz zlobe i zavisti, neobuzdanosti i tvrdoglavosti itd. itd., zagađujemo jedan drugome atmosferu duše. Čovjek se danomice susreće s čitavim nizom poprilično ojađenih, dosadnih ili mrkih, preplašenih ili naprasitih ljudi, umišljenih i ambicioznih, laktaša i mešetara, frazera, naivaca i potajnih budala. Najtužnije je – završava Bajsić – što ih viđamo već rano ujutro u ogledalu.“  – Tako je on slučajno na šetnji naišao na poznatog profesora bizantologa za kojeg je znao da ima „neke neurotične neprilike“, bio je malo „psihički načet“, nastavili su zajedno šetati i razgovarati, a u jednom trenutku se taj profesor zaustavio i rekao: „Znate, meni je moj liječnik propisao da moram dnevno proboraviti barem jedan sat u ugodnu društvu.“

Govori se da živimo u svijetu promjena, zamršenih odnosa i komunikacija, u svijetu nesigurne budućnosti, opterećeni svakakvim zahtjevima, u trci za vremenom, u borbi za kruh i mjesto pod suncem, u neprestanom naporu da se što brže stekne i što dulje zadrži sve ono što se misli da je potrebno posjedovati. Nije ni čudo što nam jadi izlaze iz svih pora i jedva čekamo, čim nam se pruži prilika, da te svoje nevolje i neraspoloženje, iznesemo drugome ne bi li nam bilo lakše. Bosmans kaže da se s blagostanjem pojavljuju psihijatri, jer smo usred blagostanja bankrotirali pa jedna tableta za probavu, jedna tableta za krvni tlak, jedna tableta za srce, jedna tableta za mršavljenje, jedna tableta za spavanje, jedna za smirenje… Ekologija je u modi i sve više postajemo osjetljivi na ekološke probleme i zagađenja prirode. Možda je već krajnje vrijeme da više govorimo o duševnom zagađenju čovjekove okoline. Tu tablete mogu pomoći, ali uvijek nakratko i nisu rješenje…

Poslije svega mislim da ne treba više duljiti. Svi smo često i prečesto zatočenici i svog i tuđeg neraspoloženja. Loše raspoloženje ima veliku moć da nam zakomplicira život, optereti odnose i „zagadi atmosferu duše“… Tablete i svi normabelli, toliko znamo, nisu rješenje. Siguran sam da je rješenje, npr. da nam liječnik, umjesto jedne ili tri tablete dnevno propiše na recept: „Druženje u ugodnom društvu jednom-dvaput dnevno, po potrebi i češće!“ Također je važno naglasiti i ovo: „Ova terapija obvezatnog druženja u ugodnom društvu preporuča se uzimati uz čašicu dobrog crnog vina!“… Mislim da ćete se složiti sa mnom da bi ovakvi recepti morali naći mjesta u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa i šire, u zakonodavstvo EU – da liječnici propisuju „ugodne ljude i ugodno društvo na recept“. Korist je višestruka: uštedjet’ ćemo na lijekovima, družiti se s ugodnim ljudima i s boljim raspoloženjem sami ćemo bivati bolji. Tako bi i meni u Centru, i svima nama u Centru, bilo korisno i od velike pomoći – evo – kad bi nam npr. Martina barem dva-tri puta godišnje pokucala na vrata, provirila, nasmijala se i samo upitala: Kako ste?

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama10 300×250

Najčitanije