KRIŽ I USKRSNUĆE

Već sam priznao u ovim „Mislima“ kako mi zna doći da samom sebi odmahnem rukom, kad mi se učini da su misli „otišle u visine“, svjestan da moram malo skratiti i sve skupa pojednostaviti. Znam ja da su rijetki oni koji se ne prepadnu kad ispred sebe ugledaju tekst duži od jednog pedlja. Naviknuti smo čitati samo naslove, sažetke, onako ukratko i „na preskake“, jer već imamo svoje gotovo mišljenje – gotovo o svemu. I razmišljanje traži napor, razum se opire, jer je i njemu draža ugoda i dokolica, onako laganini. Ja u naslov napisah „Križ i uskrsnuće“, naslov sam po sebi težak. No, ove Glasne misli“ pripadaju Velikom tjednu pa je tema križa i uskrsnuća jednostavno nezaobilazna, ponajprije svima koji su kršteni i koji kažu da vjeruju. Na Cvjetnicu smo bili na sv. Misi, onako obiteljski, do mene je sjedio moj sin prvašić. Čitala se Muka i kad se došlo do trenutka Isusove smrti na križu, svi smo kleknuli, ja šapćem sinčiću da je to zato što je „dragi Isus umro na križu“, a on će meni onako djetinje kao da mi otkriva nešto što ja ne znam: „Tata, On je umro, ali je odmah poslije oživio!“  I to je za njega jednostavno – istina, jer djetetu nisu potrebni ni dodatni dokazi, ni neke „Glasne misli“ da bi povjerovao.

Ovih dana će crkve biti pune, ljudi će se ispovijedati, dovršavati pokoru, ići na ponoćke i zornice, gledati žudije oko groba, slušati Muku, ljubiti križ, pitati se tko je ove godine Šimun Cirenac i u procesiji Velikog Petka ići za križem ulicama našega grada … Okupljeni oko križa spominjat ćemo se Isusove muke u Jeruzalemu i na Kalvariji. I u ono vrijeme se sva drama odvijala s križem, na križu i oko križa: svjetina koja viče i svjetina kojoj je svejedno, Veronika, Šimun Cirenac, uplakane žene, njegova majka, Ivan, Nikodem, rimski vojnici s kopljima, dva razbojnika… sve nam je poznato. Učenici su se razbježali. Rekli bismo da ih je križ rastjerao. Svaki križ postavlja teška pitanja. Nijedan se križ ne može opravdati. On fascinira svojim besmislom. Ni danas žrtva i trpljenja nisu nikakve vrijednosti. Postoje samo kao nešto što treba izbjegavati, ali trpljenje ima svoju vrijednost koju nije lako uočiti. Kroz trpljenje se budi plemenita snaga koja leži u podnožju ljudske duše. Postoje dubine do kojih se dopire samo patnjom. Danas grozničava žudnja za udobnošću i srećom stvara mnogo nesretnih ljudi nesposobnih za trpljenje. Svijet sve teže podnosi patnju, sve je manje razumije i sve teže opaža njezinu vrijednost. – Evo nas do Velikog petka. U srcu kršćanstva leži otkupljenje patnjom Pravdenika na križu. Možda kršćanstvu pada u zadatak „otvarati“ smisao tamo gdje ga trpljenja zatvara. Samo se s križem može razumjeti „okretanje drugog obraza“, „ljubi neprijatelja“, „oprosti 70 puta 7“, „ljubi bližnjega kao sebe“… Križ govori: Bog koji je ljubav i koji beskrajno voli ljude postaje Bog patnik. Baš zato je Bog na križu da nam pokaže kako se ponašati u trpljenju. Krist nas nije oslobodio patnje, On nam patnju osmišljava. Teška je to tajna, ali jedini odgovor na pitanje trpljenja i zla jest: Ne znam odakle zlo, ali veličina kršćanina, vjernika jest u tome što, gledajući svoga Boga na križu i vjerujući mu, može živjeti i s neodgovorenim pitanjima.

Dok se spominjemo Isusova križa i svih koji su se oko križa okupili, možemo se i mi upitati: „Gdje ja vidim sebe u ovoj drami Velikog petka?“ – Odgovaram za sebe, onako „na prvu“: „Prepoznajem se u  svima po malo. I kako kada: Nekada mlak, nekada žestok, nekada mi svejedno, nekada me nije briga…“  Istina je – nekada smo među svjetinom, u masi vičemo, a nekad nam je svejedno, virimo iz prikrajka i prolazimo pokraj svega kao da se nas to ne tiče… Je li i nas križ rastjerao? Koliko nas je protresao i koliko nam križ znači? Je li samo ukras na našim prsima, po našim domovima ili je sveti znak pobjede ljubavi nad zlom? Poznata drama Velikog petka, poznati sudionici, poznata pitanja o patnji i smrti, koja su uvijek aktualna i uvijek dramatična, koja nas uvijek iznova stavljaju pred izbor: hoćemo li povjerovati Isusu na križu ili ćemo i dalje samo promatrati.

I kao što je bilo puno sudionika oko križa, smrti i sprovoda, isto tako se puno njih spominje na sam dan uskrsnuća. Križ je rastjerao apostole i prijatelje. Možemo samo zamisliti kako je svatko od njih proživljavao dramu Velikog petka – sve im se srušilo. Tri godine su pratili Isusa, svojim očima gledali čudesa, svojim ušima slušali spasonosne riječi, jer je govorio kao nitko prije njega. Svi su imali svoja očekivanje: Juda da je Isus Mesija koji će uništiti neprijatelje Rimljane, majka je za sinove Ivana i Jakova tražila mjesto najbliže Isusu u njegovom kraljevstvu, dakako, na zemlji…. Svi su imali neka očekivanja u skoroj budućnosti, a onda svjetina, vojnici, križ, smrt, grob, strah… Nitko nije izlazio iz kuće. Isus na križu ih je razočarao i rastjerao… Razočarenje je bilo veliko, pa se ni vijesti uskršnjeg jutra nisu primile bez suzdržanosti. Neki su se vratili kući, neki bili na putu, nisu vjerovali neki su dotrčali do groba… Ne treba ih osuđivati. Ni mi danas nismo drukčiji. Možda će se netko od nas upitati:   „Pa zašto Isus, poslije svih poniženja, nepravdi, muke i smrti, nije malo snažnije uskrsnuo?“ Onako kao na filmu – trijumfalno, neka svi vide, neka im bude muka što su mu sve napravili. Možda je i ovo razlog što ni danas ne vjeruju Isusu da je uskrsnuo, jer je to izveo nekako slabašno i tiho, nekako sramežljivo . A da je uskrsnuo onako kako mi zamišljamo da je trebao, silovito i trijumfalno, da je žestoko kaznio sve koji su mu nanijeli nepravdu, to bi povijest sigurno zapamtila, uskrsnuće ne bi bilo upitno pa nam  vjera možda ne bi ni trebala…

Vijest da je Isus uskrsnuo zatekla je i njegova učenika Tomu, koji nije htio povjerovati dok ne stavi svoje prste na mjesto rana – nazvali su ga nevjerni Toma. Tomino – vjerovati – pretpostavlja nužno gledanje i provjeravanje opipom, što praktički dokida samu bit vjere. Toma se pokazuje kao skeptik. Isusovo upozorenje „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“ ostaje i za Tomu, za druge učenike i za sve ostale buduće naraštaje. Prava vjera temelji se na povjerenju i proizlazi iz slobodne odluke. Primjer Tome nam je poučan i s jedne druge strane. U ovome postmodernističkom vremenu osjeća se na sve strane pomama za «viđenjima», za empirijskim opipom Onostranoga, za dodirom Boga, sve do „stavljanja ruke na njegove rane“. Toma je simpatičan lik Isusova učenika i zbog svojih stavova uvijek je suvremen. U njemu se može pronaći svatko bez obzira koliko visoko stajao na vjerničkoj ljestvici. Toma je svatko od nas ili barem dio svakoga od nas koji želi u međuljudskim odnosima, ali i u odnosima prema Bogu, imati stopostotnu sigurnost. Zato je dobro da postoji nevjerni Toma kao primjer, ali i kao upozorenje.

Mogao bih nastaviti u ovom pravcu, ali mi se čini da što više govorim da se  više pitanja otvara… Možda samo naglasiti: slavljenje Uskrsa nešto je sasvim drugo od uskrsnuće. Slavljenje Uskrsa ima svoje slike, običaje i tradiciju, svoje obrede, svečane ručkove i obitelj oko stola, a o uskrsnuću se ne može govoriti, ako se prije ne govori o križu i o smrti, ako se ne povjeruje… Apostolima, onako strašljivima ni na sam Uskrs budućnost nije bila jasna, ali su povjerovali i krenuli drugim putem, drugačije, cijelim srcem… I ovo naše sjećanje na Kristovo uskrsnuće iznova šalje poruku kako čovjek mora početi od početka, „roditi se ponovo“, kako kaže, tj. započeti svoje odnose s Bogom i s ljudima na posve nov način. I ovo slavljenje Uskrsa, sa svim obredima i običajima, može nas promijeniti samo ako nam je vjera u uskrsnuće jača od smrti na križu.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta