HUMOR – SMIJEH

Smijeh jedan od najvažnijih sastojaka u ljudskome životu. Bilo bi dobro smijati se što više, što jače i što češće. Istraživanja pokazuju da se četverogodišnje dijete u jednom danu nasmije oko 500 puta, a odrasle osobe samo 15 puta. Dok je prije 50 godina prosječno vrijeme smijeha u čovjeka u jednome danu iznosilo petnaestak minuta, danas iznosi jedva pet. Vrhunski stručnjaci koji smijeh koriste za terapiju ističu da bi ga idealno trebalo biti barem pola sata dnevno. Smijehom počinje potpuna deformacija lica, širenje nosnica i opuštanje mišića za žvakanje, velika količina zraka izlazi iz pluća brzinom od 100 km/h, tijelo je potpuno opušteno a um čist. Za budiste, na primjer, deset minuta smijeha vrijedi kao šest sati meditacije. Još je ljepše što je smijeh nemoguće obuzdati. I narod kaže: „Smiješite se i svijet će se smijati s vama; plačite i plakat’ ćete sami.“ Svatko voli osobu koja se u komunikacijama smije, koja isto tako može izmamiti osmijeh. Svatko voli biti u društvu vedrih, veselih i nasmijanih osoba. Takve osobe su uvijek dobrodošle, jer donose vedrinu i toplinu. Mi biramo prijatelje i društvo gdje ćemo se zabaviti, nasmijati, zapjevati, opustiti. Osmijeh i smijeh su najbolji lijek koji daje zdravlje i produžuje život. Ljudi koji se smiju žive duže od ljudi koji se ne smiju. Malo je onih koji uviđaju da zdravlje ovisi o količini smijeha.

Smijeh je svojevrstan govor kojim se čovjek svakodnevno služi: smijeh kao znak odobravanja i radosti, ali i kao znak omalovažavanja, prezira, uvrede, straha, pokornosti. On zna biti lagan i oslobađajući, ali isto tako i grub i uvredljiv. Srodni s njime jesu dosjetka, vic, šala, lakrdija, komedija, groteska, vragolija, karikatura… i svima ovima zajedničko je da oni žele prebroditi jaz između oprečnosti i proturječja u čovjekovom životu. Možda je smijeh u obliku humora najbezazleniji način kako se narugati grubosti i prolaznosti života.  Kako pjesma kaže: „Neka sam isti kao on – dani mi idu uludo – neka sam isti ka’ stari moj –  dok život juri, ja ću lagano …

Tema humor (lat. – tjelesna tekućina) u prvi mah izgleda neobvezujuća, prejednostavna pa i neprikladna za ozbiljniju raspravu. Kolika se pozornost posvećivala smijehu u stara, drevna vremena govori i pronađeni natpis staroegipatskog nadgrobnog spomenika na kojem je napisano: „Cijeloga života trudio se biti osmijeh onima koji plaču.“ Zahvaljujući jednim dijelom povijesnoj znanosti, ali još više raznim ideologijama, održao se do danas stereotip o mračnom srednjem vijeku. O vremenu vještica, inkvizicija, lomača … Zar je u takvome mraku moglo uopće biti smijeha? Ljudi srednjega vijeka nisu se ništa manje smijali nego ljudi našega svijetlog i prosvijetljenog vremena – možda čak i više! Smijali su se i kraljevi i sirotinja. Na kraljevskim dvorovima postojala je institucija tzv. dvorskog lude, koji je nekažnjeno mogao (i trebao!) ismijavati sve i svakoga, pa čak i svoga gospodara. Povijesni izvori nam potvrđuju kako su iz Dubrovnika na dvorove bosanskih kraljeva i velmoža dolazili glumci, svirači, cirkusanti, pantomimičari, lakrdijaši, šaljivdžije, koji su ove u raznim prigodama zabavljali i razveseljavali. Do danas se u zapadnoj Europi, posebno u katoličkim krajevima, održao običaj slavljenja karnevala. Kao i u slučaju dvorskog lude, tako je i u karnevalu i maškarama dopušteno ono što inače nije dopušteno. Maškare su najbolji izraz kulture smijeha koja, dakako privremeno, ali znakovito, nudi modele svijeta i života, koji su sasvim oprečni postojećima.

Na pitanje: „Zašto se smijemo?“ odgovor nam daje sam humor. Jedino se čovjek smije, a to može, jer ima smisao za humor, koji se temelji u čovjekovoj metafizičkoj strukturi, bio čovjek toga svjestan ili ne. To znači da je, za razliku od drugih bića, čovjek sposoban izaći iz sebe i stupiti u kontakt s metafizičkim (nadnaravnim). Izazov smijehu dolazi najčešće izvana, pri čemu taj izazov ne znači da će svugdje i od svakoga biti jednako primljen. Što je jednima smiješno druge može ostaviti potpuno ravnodušnima. Na primjer: Utrkivali se Bosanac i Crnogorac na 100 metara. Bosanac zalutao, a Crnogorac odustao. Nekima je ovo smiješno, a nekima ne. Imamo iskustvo i s dosjetkama koje su sastavni dio naših razgovora i čiju komunikativnu funkciju ne treba podcijeniti. Posebno u vremenima totalitarnih režima vicevi, humor i dosjetke imaju ulogu ventila. Oni su goloruki revolt malog čovjeka koji time prkosi sili i nasilju. Diktatori dobro znaju za ubojitost ovog oružja.

Ali pravo oslobađajući jesu smijeh i veselje koje dolazi iznutra i koji nisu stav samo trenutačnog raspoloženja. „Humor i strpljenje su deva na kojoj prelazim sve pustinje.“ – reče netko. Humor čini mnoge stvari relativnim.  Za humor se uvijek nađe razloga – ako ništa drugo onda je svatko sebi dovoljan razlog. Jednom sam u žurbi ušao u svoje auto na stražnja vrata, tražim volan, nema ga, vidim pogriješio sam, a ljudi ispred kafića gledaju, onda sam nekoliko trenutaka ka’fol nešto tražio, uzeo neke papire i ozbiljna lica sjeo za volan. Mnogim ljudima šala na tuđi račun ide lako od ruke, dok im je ona na vlastiti račun potpuno strana. Ali, ne uzimati sebe sasvim ozbiljno nije uopće neozbiljna stvar. Tko je svjestan svojih granica, lakše će razumjeti druge i njihove nedostatke, laganije će kročiti kroz život. Tko je kao osoba slobodniji, stajat će i u teškim trenucima iznad stvari, obzira, društvenih konvencija, pa čak i straha.

Ako malo bolje pogledamo vidjet’ ćemo da smijeh ima i svoju teološku dimenziju: U kakvoj su vezi humor i vjernik, kršćanin? Spoznaja da svijet ne leži na našim leđima, da nismo mi vlasnici niti njegovi gospodari, oslobađa nas velikog tereta i omogućava nam radost. Svjesni toga nećemo težiti da postanemo bogovi na zemlji. Humor, dakle, ima zadaću nijekanja ljudske apsolutnosti, najveće zapreke ne samo vjeri nego i odnosu s ljudima. Samo tri tjedna prije svoje smrti pisao je švicarski teolog Karl Barth (umro 1968.): „Kršćanin u biti prakticira samo onda pravu teologiju ako to čini s humorom. Manite se mrzovoljnih teologa! Manite se dosadnih teologa!“ – Ovo su glasovi crkvenih ljudi 20. stoljeća, glasovi koji, očito, još nisu prodrli na sve propovjedaonice i katedre. Barth nastavlja: „Do čijih je ušiju doprla uskrsna vijest, taj ne može više hodati s tragičnim licem i voditi život bez humora kao čovjek bez nade.“ U svjetlu ovih riječi treba razumjeti i Nietzscheovu pomalo zlobnu primjedbu o kršćanima i nedostatku veselja na njihovim licima, jer ovakvi kakvi se pokazuju ne svjedoče da vjeruju u svoje otkupljenje.

Na kraju ću pročitati zapis o smijehu nepoznatog autora. Kad sam ga pročitao posumnjao sam je li dobro sve do sada rečeno, možda sam mogao ispričati još koji vic i završiti s ovim: «Osmijeh ne stoji baš ništa. Nema cijene, a tako umilno djeluje na naš životni saldo. Djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko dariva. Dogodi se u minuti, bljesne u trenu a sjećanje na nj zna trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga mogao sebi uskratiti. Time svatko dobiva. Donosi sreću u kući, sklapa poznanstva, prijateljstva. Odmor umornome, putokaz izgubljenome, sunčeva zraka žalosnome. Jednom riječju najbolji prirodni lijek. Lijek koji se ne može kupiti, izmoliti, posuditi ili ukrasti. Jer vrijedi samo onda kad ga se pokloni od srca.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta