Ostanimo u kontaktu
SPOT Shopping Mall 1200px

GLASNE MISLI

NAD PROVALIJOM

Objavljeno prije

Glasne misli, Nad provalijom

Odlučio sam ove „Glasne misli“ otpočeti pričom: Ateist je pao sa stijene i kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Ostao je visjeti iznad provalije duboke par stotina metara. Znao je da tako neće moći dugo izdržati. Tada mu dođe misao na pamet: „Bože!“ – povika svom snagom. Tišina. Nitko nije odgovorio. „Bože!“ – povika ponovo – „Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju.“ I ponovo šutnja! Odjednom se začu snažan Glas, tako je odjeknuo kanjonom da je čovjek u strahu skoro ispustio granu: „Tako svi govore kad su u nevolji.“ – „Ne, Bože, ne!“ uzviknu čovjek sretan što će ga spasiti: „Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sad učiniti jest da me spasiš, a ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje.“ – „Dogovoreno!“, odgovori Glas, „Spasit ću te. A sad pusti tu granu!“ – „Što? Da pustim ovu granu?“ uzviknu čovjek sav izvan sebe, „Što je tebi? Je li ti misliš da sam ja lud?“

Priča je zanimljiva, u isto vrijeme i smiješna, ali i jako ozbiljna. Od svih zamišljenih mogućnosti ja zamišljam sebe kako visim iznad te provalije i kako se držim za slabašnu granu,  moj jedini trenutni spas. Zamislio sam da se i meni obraća Glas, koji mi nudi spas i kaže mi da pustim granu. – Kakav bi bio moj odgovor? – Nekako sam gotovo siguran da, zbog poštovanja i strahopoštovanja prema Glasu, ne bih rekao „Što je tebi, da pustim granu, jesi li ti lud?“, ali sam isto tako, u napadaju iskrenosti, siguran da ne bih tako lako ispustio tu granu spasa. Držao bih se ja te grane i podsjećao Glas na sve ono dobro što sam napravio do tada, nabrajao bih sve što mi padne na pamet i uvjeravao Glas da sam ja ipak, kad se sve zbroji i oduzme, zaslužio da me se spasi. I sigurno bih, viseći tako nad provalijom i držeći se za granu, svašta nešto nabrajao, uvjeravao Glas i uljepšavao svoju biografiju i autoportret i, dakako, stalno pogledavao oko sebe ne bih li ugledao nešto više od samoga Glasa, nešto opipljivije, možda kakav konop, neke skale, mrežu, bilo što barem malo sigurnije od grane… Da, ovdje je riječ o  povjerenju, o vjeri se ovdje radi.

Ljudi rado govore o svojoj djeci, o svojim unucima, o svojoj kući, o svome autu, o svome kraju, o politici, o svome poslu, projektima i planovima za budućnost, o svojim bolestima i problemima, o svojim brigama… Kako to da se rijetko čuje da netko govori – o svojoj vjeri. Ili je možda uopće nema? Ili je, možda, ne bi smjelo biti kao nečije vlastite, izrasle iz njegove potrebe? – Ima dosta onih kojima je potrebno stalno pokazivati da nas ima, da smo brojni; vole velike vjerničke skupove, procesije, hodočašća, pobožnosti i svetkovine, Božiće i Uskrse… Ta zajednička vjera zna izazvati gorljive i ugodne osjećaje. Je li nam vjera samo zajednička, na razini simbola, a tako malo vlastita, osobna, izrasla iz vlastite potrebe, to otkrijemo tek kad ostanemo sami sa sobom. Slikovito, kao u priči s početka, kao kad visimo nad provalijom držeći se za slabašnu granu – to je zapravo trenutak istine o nama samima, kad je vjera u pitanju. Gdje polažemo nadu u našu sigurnost? Imamo li više povjerenja i vjere u vlastite zasluge i vlastitu snagu ili u Glas koji nam kaže: Ne boj se – pusti tu granu. Spasit ću te …

Znam da riskiram da me se proglasi dosadnim, ako nastavim sa slikom čovjeka koji visi nad provalijom, drži se za granu, moli Boga da ga spasi, javlja mu se Glas, i kaže mu da će ga spasiti, bez obzira na sve – je li teist ili ateist, neka samo pusti granu, ali… Nije to lako, nije lako s vjerom i povjerenjem. Čujemo samo Glas, načelno mu vjerujemo, ali što ja znam tko stoji iza toga Glasa? – Kako mi zamišljamo „vlasnika“ toga glasa? – Koliko ga se trebamo plašiti, a koliko imati povjerenja? Ne znam jeste li imali prigode sudjelovati u nekim radionicama, ili ste za njih čuli, riječ je o grupi, o komunikaciji, o povjerenju pa znaju napraviti pokus: pojedinac ustane, okrene leđa, iza njega stane nekoliko članova grupe i kažu mu: „Ne boj se! Pusti se i padni na leđa! Mi ćemo te uhvatiti da ne padneš na pod!“ Ne ide to baš tako lako: rijetki su oni puni povjerenja, koji se odmah puste i padnu na leđa, a ovi ih uhvate i svi su nasmijani. Velika većina odluči pustiti se, pa krene i zaustavi se, pa se onda okrene da se uvjeri koliko ih je iza njega; provjerava jesu li dovoljno snažni da ga zadrže; provjerava jesu li to sve osobe od povjerenja i je li možda ima netko među njima koji ima nešto protiv njega i sad mu je prigoda da mu se osveti pa će ga pustiti da padne pa da mu se smiju … Imamo mi svoje strahove i svoje računice…

Tako je to u životu: najlakše je i najčešće imati povjerenja u samog sebe, u svoje snage i u svoje mogućnosti. Poznato je npr. da je netko loš vozač, da u društvu ima puno boljih i sigurnijih vozača od njega, ali kad ekipa negdje ide, on uzima ključeve i vozi, jer ima najviše povjerenja u sebe, osjeća se najsigurnije dok on sam vozi. – Vrijeme je ovo koje nam pomaže živjeti s lažnom slikom o sebi… I opet je to neka naša računica koja prolazi sve do trenutka dok ne ostanemo sami visjeti nad provalijom, gdje nas život prije ili poslije dovede. Odatle naše potrebe da se osiguramo, da smanjimo rizike, da su nam računi čisti i da nema neizvjesnosti. Zato je u društvu važna principijelnost, moralnost, transparentnost, neporočnost… Svi imamo potrebu biti 100% ispravni (100% za ili 100% protiv, ali mora biti 100%), da smo sigurni da nam nema nitko ništa za prigovoriti, počevši od obitelji, posla, prijateljstva do politike i zaštite okoliša. Nekome se učini da u tome uspijeva, a neki se ubiše „bdijući nad svojim likom i djelom“, brinući se za svoj autoportret… Muka je to, jer nije lako biti stalno principijelan i transparentan i pred Bogom i pred ljudima. Jednom je mudrac rekao učeniku: „Problem je s tvojim idealima u ovome. Živiš li po svima njima, postaneš čovjek s kojim je nemoguće živjeti.“  A Željko Mardešić se nadovezuje: „Izvan ljudskog pogleda i u tišini osobne odluke, odvija se svačija drama osobne odgovornosti pred vlastitom savješću. Presudno je da vjernik ima povjerenje u Božje milosrđe, a ne u svoje kreposne sposobnosti.“ – I još jedna na razmišljanje: „Značajna vjerska razlika nije između onih koji Boga časte i onih koji ga ne časte, nego između onih koji ljube i onih koji ne ljube.“

Idem kraju ovih misli. Iskreno, stalno sam bio „pod ručnom kočnicom“ jer su misli takve da jednostavno „same odu u visine“. Nisam zadovoljan kako sam obradio temu, ali kad je vjera u pitanju (i sve oko nje) sigurno je da nikada nećemo biti potpuno zadovoljni… Nije pitanje kako ćemo urediti naš lik da nam se nema štogod prigovoriti, nego je problem u ovome zlu u kojem se krećemo, jer neprestano izlazi iz nas zloća koja izbija iz svih pora, koja se skrila u naše loše, žilave navike. A toliko nam je potrebna promjena… Ne da ispadnemo bolji od drugih, nego da se smanji ovo zlo, da bude više dobra među ljudima u ovom svijetu… No, ja se opet vraćam priči s početka i vidim sebe kako visim nad provalijom, držim se za granu, Glas mi kaže da je pustim i da će me spasiti, a ja odavde ne znam jesam li Mu povjerovao i jesam li se pustio… Ili čekam da mi ponestane snage, da pukne grana … pa da me tek tada spasi, kad više nemam što izgubiti …

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Akcija Sl8 Banner 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px

Najčitanije