NAD PROVALIJOM

Odlučio sam ove „Glasne misli“ otpočeti pričom: Ateist je pao sa stijene i kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Ostao je visjeti iznad provalije duboke par stotina metara. Znao je da tako neće moći dugo izdržati. Tada mu dođe misao na pamet: „Bože!“ – povika svom snagom. Tišina. Nitko nije odgovorio. „Bože!“ – povika ponovo – „Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju.“ I ponovo šutnja! Odjednom se začu snažan Glas, tako je odjeknuo kanjonom da je čovjek u strahu skoro ispustio granu: „Tako svi govore kad su u nevolji.“ – „Ne, Bože, ne!“ uzviknu čovjek sretan što će ga spasiti: „Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sad učiniti jest da me spasiš, a ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje.“ – „Dogovoreno!“, odgovori Glas, „Spasit ću te. A sad pusti tu granu!“ – „Što? Da pustim ovu granu?“ uzviknu čovjek sav izvan sebe, „Što je tebi? Je li ti misliš da sam ja lud?“

Priča je zanimljiva, u isto vrijeme i smiješna, ali i jako ozbiljna. Od svih zamišljenih mogućnosti ja zamišljam sebe kako visim iznad te provalije i kako se držim za slabašnu granu,  moj jedini trenutni spas. Zamislio sam da se i meni obraća Glas, koji mi nudi spas i kaže mi da pustim granu. – Kakav bi bio moj odgovor? – Nekako sam gotovo siguran da, zbog poštovanja i strahopoštovanja prema Glasu, ne bih rekao „Što je tebi, da pustim granu, jesi li ti lud?“, ali sam isto tako, u napadaju iskrenosti, siguran da ne bih tako lako ispustio tu granu spasa. Držao bih se ja te grane i podsjećao Glas na sve ono dobro što sam napravio do tada, nabrajao bih sve što mi padne na pamet i uvjeravao Glas da sam ja ipak, kad se sve zbroji i oduzme, zaslužio da me se spasi. I sigurno bih, viseći tako nad provalijom i držeći se za granu, svašta nešto nabrajao, uvjeravao Glas i uljepšavao svoju biografiju i autoportret i, dakako, stalno pogledavao oko sebe ne bih li ugledao nešto više od samoga Glasa, nešto opipljivije, možda kakav konop, neke skale, mrežu, bilo što barem malo sigurnije od grane… Da, ovdje je riječ o  povjerenju, o vjeri se ovdje radi.

Ljudi rado govore o svojoj djeci, o svojim unucima, o svojoj kući, o svome autu, o svome kraju, o politici, o svome poslu, projektima i planovima za budućnost, o svojim bolestima i problemima, o svojim brigama… Kako to da se rijetko čuje da netko govori – o svojoj vjeri. Ili je možda uopće nema? Ili je, možda, ne bi smjelo biti kao nečije vlastite, izrasle iz njegove potrebe? – Ima dosta onih kojima je potrebno stalno pokazivati da nas ima, da smo brojni; vole velike vjerničke skupove, procesije, hodočašća, pobožnosti i svetkovine, Božiće i Uskrse… Ta zajednička vjera zna izazvati gorljive i ugodne osjećaje. Je li nam vjera samo zajednička, na razini simbola, a tako malo vlastita, osobna, izrasla iz vlastite potrebe, to otkrijemo tek kad ostanemo sami sa sobom. Slikovito, kao u priči s početka, kao kad visimo nad provalijom držeći se za slabašnu granu – to je zapravo trenutak istine o nama samima, kad je vjera u pitanju. Gdje polažemo nadu u našu sigurnost? Imamo li više povjerenja i vjere u vlastite zasluge i vlastitu snagu ili u Glas koji nam kaže: Ne boj se – pusti tu granu. Spasit ću te …

Znam da riskiram da me se proglasi dosadnim, ako nastavim sa slikom čovjeka koji visi nad provalijom, drži se za granu, moli Boga da ga spasi, javlja mu se Glas, i kaže mu da će ga spasiti, bez obzira na sve – je li teist ili ateist, neka samo pusti granu, ali… Nije to lako, nije lako s vjerom i povjerenjem. Čujemo samo Glas, načelno mu vjerujemo, ali što ja znam tko stoji iza toga Glasa? – Kako mi zamišljamo „vlasnika“ toga glasa? – Koliko ga se trebamo plašiti, a koliko imati povjerenja? Ne znam jeste li imali prigode sudjelovati u nekim radionicama, ili ste za njih čuli, riječ je o grupi, o komunikaciji, o povjerenju pa znaju napraviti pokus: pojedinac ustane, okrene leđa, iza njega stane nekoliko članova grupe i kažu mu: „Ne boj se! Pusti se i padni na leđa! Mi ćemo te uhvatiti da ne padneš na pod!“ Ne ide to baš tako lako: rijetki su oni puni povjerenja, koji se odmah puste i padnu na leđa, a ovi ih uhvate i svi su nasmijani. Velika većina odluči pustiti se, pa krene i zaustavi se, pa se onda okrene da se uvjeri koliko ih je iza njega; provjerava jesu li dovoljno snažni da ga zadrže; provjerava jesu li to sve osobe od povjerenja i je li možda ima netko među njima koji ima nešto protiv njega i sad mu je prigoda da mu se osveti pa će ga pustiti da padne pa da mu se smiju … Imamo mi svoje strahove i svoje računice…

Tako je to u životu: najlakše je i najčešće imati povjerenja u samog sebe, u svoje snage i u svoje mogućnosti. Poznato je npr. da je netko loš vozač, da u društvu ima puno boljih i sigurnijih vozača od njega, ali kad ekipa negdje ide, on uzima ključeve i vozi, jer ima najviše povjerenja u sebe, osjeća se najsigurnije dok on sam vozi. – Vrijeme je ovo koje nam pomaže živjeti s lažnom slikom o sebi… I opet je to neka naša računica koja prolazi sve do trenutka dok ne ostanemo sami visjeti nad provalijom, gdje nas život prije ili poslije dovede. Odatle naše potrebe da se osiguramo, da smanjimo rizike, da su nam računi čisti i da nema neizvjesnosti. Zato je u društvu važna principijelnost, moralnost, transparentnost, neporočnost… Svi imamo potrebu biti 100% ispravni (100% za ili 100% protiv, ali mora biti 100%), da smo sigurni da nam nema nitko ništa za prigovoriti, počevši od obitelji, posla, prijateljstva do politike i zaštite okoliša. Nekome se učini da u tome uspijeva, a neki se ubiše „bdijući nad svojim likom i djelom“, brinući se za svoj autoportret… Muka je to, jer nije lako biti stalno principijelan i transparentan i pred Bogom i pred ljudima. Jednom je mudrac rekao učeniku: „Problem je s tvojim idealima u ovome. Živiš li po svima njima, postaneš čovjek s kojim je nemoguće živjeti.“  A Željko Mardešić se nadovezuje: „Izvan ljudskog pogleda i u tišini osobne odluke, odvija se svačija drama osobne odgovornosti pred vlastitom savješću. Presudno je da vjernik ima povjerenje u Božje milosrđe, a ne u svoje kreposne sposobnosti.“ – I još jedna na razmišljanje: „Značajna vjerska razlika nije između onih koji Boga časte i onih koji ga ne časte, nego između onih koji ljube i onih koji ne ljube.“

Idem kraju ovih misli. Iskreno, stalno sam bio „pod ručnom kočnicom“ jer su misli takve da jednostavno „same odu u visine“. Nisam zadovoljan kako sam obradio temu, ali kad je vjera u pitanju (i sve oko nje) sigurno je da nikada nećemo biti potpuno zadovoljni… Nije pitanje kako ćemo urediti naš lik da nam se nema štogod prigovoriti, nego je problem u ovome zlu u kojem se krećemo, jer neprestano izlazi iz nas zloća koja izbija iz svih pora, koja se skrila u naše loše, žilave navike. A toliko nam je potrebna promjena… Ne da ispadnemo bolji od drugih, nego da se smanji ovo zlo, da bude više dobra među ljudima u ovom svijetu… No, ja se opet vraćam priči s početka i vidim sebe kako visim nad provalijom, držim se za granu, Glas mi kaže da je pustim i da će me spasiti, a ja odavde ne znam jesam li Mu povjerovao i jesam li se pustio… Ili čekam da mi ponestane snage, da pukne grana … pa da me tek tada spasi, kad više nemam što izgubiti …

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta