Kako rekosmo u prethodnom opisu zbivanja, Neretva sve do 1956. godine nije sudjelovala u natjecanju već je odigravala prijateljske utakmice s klubovima iz okolice. U tom razdoblju riješena su neka meterijalna pitanja poput uređenja igrališta, odgajani su mladi igrači koji će u budućnosti biti standardni članovi prve momčadi (Hrvoje Jeramaz, Marko Bušić, Pero Gabrić, Ante Jakić, Ante Prce, Ivo Gabrić, Andrija Anković, …)

I tako, Neretva je u sezoni 1956./57. započela natjecanje u okviru Mostarskog podsaveza u kojemu je već prve sezone osvojeno prvo mjesto te su počele pripreme za kvalifikacijske utakmice za ulazak u A skupinu II. Zone, i to s momčadima Podgrmeč (Sanski Most), Proleter (Teslić) i Željezničar (Zenica). Metkovci su izborili sedam bodova te su ušli u A skupinu II.Zone.

U novom stupnju natjecanja igrala je sa Željezničarom iz Zenice, Sarajevom, Slobodom iz Tuzle, Borcem iz Banja Luke i drugima, a osvajanjem šestog mjesta stekli su se uvjeti za nove kvalifikacije za ulazak u II. saveznu ligu sa Zenicom i Rudarom iz Kaknja (1958.) Te iste godine Andrija Anković preselio je u splitski Hajduk. Kvalifikacije za Neretvu nisu bile uspješne, jer je na svom terenu s 0:3 izgubila od Rudara iz Kaknja.

Dospjela je u III. Bosansko-hercegovačku nogometnu ligu i to bez nekoliko standarnih igrača koji su napustili klub, gdje je nakon slabijeg prvog dijela na kraju prvenstva zauzela peto mjesto na ljestvici.

Treba reći da je 1959. obilježena 40. obljetnica kluba kojom prigodom je otvoren Sportski dom Neretve.

U novom prvenstvu natječući se sklubovima iz Trebinja, Čapljine, Širokog Brijega, Dubrovnika, Bileće, Konjica, Nevesinja i Mostara, Neretva je zauzela sedmo mjesto, a mjesta u momčadi izborili su Ivanović, Vuica, Pjacun, Z. Arapović, N. Brečić, H. Gabrić i još nekolicina igrača. Nastavljajući natjecanje u istom stupnju, do izražaja je dolazila talentiranost novih, mladih igrača Gorijana Draženovića, Mire i Filipa Prusca, Bartula Kaleba, Joška i Ante Medara Duke, Ante Repca, Ante Svaguše, Ivice Mioča, Zvonka Gabrića.

U sezoni 1962./63., obnovljeno je igralište, rezultati u ligi bili su osrednji, a na vrata prve momčadi kucali su Davor Baće, Mate Brečić, Dragan Dodig, Ante Bušić, Ivo Đugum, Miro Džakula, Ante Golijan, Frano Kovačević, Igor Gašpardi, Ante Perić, Nikola Ujdur, …

Iz drugih sredina pristigli su vratari Ante Kapetanović i Uzeir Srna. Svi oni su do 1944. godine vježbali pod nadzorom Antona Dračića Baje.

Te godine u Metkoviću je prekinuta utakmica između Neretve i Leotara, kažnjeno je nekoliko igrača, a nekoliko je utakmica kao domaćin odigrala u Čapljini.

Za trenera prve momčadi 1965. godine postavljen je bivši sjajni igrač Ante Prce, a Neretva te godine preseljava u Dalmatinsku nogometnu zonu s 14 klubova, putujući u Sinj, Zadar, Vranjic, Dubrovnik, Makarsku, …

Vremenom je snažio igrački kadar a u rad s prvom momčadi uključeni su Čorić, Ekmeščić, Falak, Gutić, Nikola Kaleb, Mario Ketini, Repar, Jozo Veraja, Vučković, Marević i još nekolicina momaka.

U trećoj natjecateljskoj sezoni Neretva je zauzela četvrto mjesto, a u sezoni 1968./69.,pod trenerskom palicom Borisa Brkljačića, šesto mjesto.

U jesen 1969., obilježena je 50. obljetnica NK Neretva, a prigodno su govorili predsjednik i počasni doživotni predsjednik kluba Ante Toni Masovčić i Srećko Jelavić dugogodišnji trener i igrač.

Tijekom vremena afirmirali su se igrači: Velibor Šimović (koji je bio i rukometni vratar), Ranko Primorac, Nikola Brečić, Božo Limov, Zvonko Arapović, Jozo Gabrić, Josip Medar, Ante Medar, Mate Brečić, Nikola Kaleb, Miro Prusac, Igor Gašpardi, Nikola Brečić Sinkola, Gorijan Draženović, Stjepko Šimović, Bartol Kaleb, Branko Jelčić Mana, Željko Bebić i Ante Rebac.

Neretva je svake godine doživljavala određeni napredak u organizacijskom smislu, u stvaranju uvjeta za rad, te u odgoju mladih igrača. Neki su odlazili i u druge klubove tražiti novu afirmaciju (Ante Golijan u Hajduk), a u Neretvu su dolazili igrati ponajbolji igrači s područja doline Neretve.

Sve domaće utakmice bile su dobro posjećene. Bili su to pravi praznici nogometa za vjerne navijače. Metkovska poduzeća su se trudila osigurati sredstva za materijalne i kadrovske potrebe.

Ulazak u Drugu saveznu ligu Jug

Nakon osvajanja prvog mjesta u prvenstvu Dalmatinaske zone Jug, u sezoni 1970./71., i to bez izgubljene utakmice, Neretva je stekla pravo natjecannja u okviru tadašnje II. Savezne nogometne lige, južna skupina, u kojoj se natjecala s klubovima iz Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Gradske vlasti, uprava kluba i gospodarski subjekti krenuli su u obnovu i uređenje igrališta Iza vage, s dosta uspjeha.

U jesen 1971. godine krenulo je natjecanje u novom stupnju. Trener Anton Dračić i igrači nastojali su iskazati svoje potencijale, no, zaredali su porazi na Cetinju (3:0), kod kuće od Famosa i čapljinskog Borca, pa je uprava reagirala postavljanjem za trenera Antu Prcu. U prvom dijelu osvojeno je 11 bodova, premalo za neki novi optimizam. U zimskoj stanci uprava je uspjela dovesti za trenera nekadašnjeg reprezenttaivca i igrača Veleža i Dinama, Muhameda Mujića, te  igrače Veleža Šefika Alajbegovića, Faruka Drocića, Miroslava Kordića, Tomislava Novaka, Vahida Halilhodžića, a stigao je i 17-godišnji Enver Jakirović – Ekra.

Iako je u nastavku žetva bodova bila izdašnija (ukupno 20), Neretvi nije bilo spasa, zauzela je 16. mjesto s 31 bodom i vratila se u niži stupanj, u Dalmatinsku zonu jug.

Iz tog vremena pamti se invazija navijača iz Metkovića na sarajevsku Grbavicu gdje je Neretva u proljeće 1972. igrala s Pofalićkim, s klubom koji se također borio za opstanak. Nažalost, bolja Neretva odigrala je samo 1:1 pa su ispala oba kluba.

Pamti se još jedan događaj. U Metkoviću su igrali Neretva i Igman iz Konjica, a u jednom trenutku je zbog prigovora sudac isključio Vahida Halilhodžića. Kad je mladi Vaha odlazio prema svlačionici dočekao ga je brat Salem i dvaput pošteno pljusnuo! Čulo se i na tribinama.

Tu je utakmicu Neretve dobila s 2:0. Inače, nakon ispadanja iz te lige, više igrača prestalo je igrati ili su se vratili u matične klubove (Miro Prusac, Nikola Bebić Sinkola, Gorijan Draženović, Branko Jelčić Mana, Nikola Kaleb, Stjepko Šimović, Joško Medar) a neki su otišli na odsluženje vojnog roka.