Žena koju ne određuje visina

Marinu Mustapić ne možete upoznati u jednom pogledu. Možete primijetiti da je žena niskog rasta. Možete primijetiti njezinu pojavu, način na koji ulazi u prostor, način na koji razgovara. Ali ono najvažnije ne vidi se odmah. Za to je potrebno zastati. Poslušati. Upoznati je.

A kada je upoznate, shvatite da pred sobom nemate priču o visini, nego priču o čovjeku.

Marina je stručna, odgovorna i predana svom poslu. Godinama radi s osobama s invaliditetom i svakodnevno susreće ljude čiji životi nisu uvijek jednostavni. Zna koliko znači kada te netko sasluša bez žurbe, kada ti povjeruje bez sumnje i kada u tebi najprije vidi osobu, a tek onda ono s čime se suočavaš.

Možda upravo zato tako dobro razumije druge.

Iza njezine ozbiljnosti krije se žena snažnih osjećaja. Marina je emotivna, ali nije slaba. Naprotiv. Ima u sebi onu rijetku vrstu snage koja ne mora biti glasna da bi se osjetila. Osjeća ljude, pamti riječi, primjećuje ono što drugi prešute. Stalo joj je.

Ali Marina nije samo ozbiljna i odgovorna. Ona je vedra, opuštena i komunikativna. Voli razgovor, šalu i smijeh. Zna unijeti toplinu među ljude. Zna biti nježna, ali i odlučna. Zna se zauzeti za sebe, a istodobno ostati otvorena prema drugima.

U tome i jest njezina posebnost: ne stane u jednu riječ.

Njezin život nije uvijek bio jednostavan. Biti žena niskog rasta znači susretati se s preprekama koje većina ljudi ne primjećuje. Znači ponekad se boriti s prostorom koji nije prilagođen, s pogledima koji traju predugo i s ljudima koji donesu zaključak prije nego što čuju ijednu riječ.

Najteže nisu uvijek stepenice, vrata ili visoki pultovi. Ponekad je najteže kada te netko gleda, a ne vidi. Kada u tebi vidi samo visinu, a ne osobu. Kada tvoje sposobnosti postanu iznenađenje samo zato što ih nisu očekivali.

Marina ne traži sažaljenje. Ne traži da je se slavi zato što živi svoj život. Ne želi biti ničija inspiracija samo zato što je drugačija. Ona želi ono što želi svaki čovjek: poštovanje, ravnopravnost, razumijevanje i pravo da bude prihvaćena bez dodatnih objašnjenja.

Marina Mustapić

Želi biti Marina.

Žena koja radi. Žena koja voli. Žena koja se smije. Žena koja ima svoje stavove, svoje slabosti, svoje snove i svoje dane kada joj nije lako. Žena koja ne mora svaki put iznova dokazivati da vrijedi.

U svijetu koji ljude često procjenjuje prema izgledu, položaju, novcu ili titulama, Marina nas podsjeća na nešto jednostavno i važno: čovjekova vrijednost ne nalazi se u onome što se prvo vidi.

Ne određuje nas visina. Ne određuje nas invaliditet. Ne određuje nas funkcija koju obnašamo, diploma koju imamo ni odijelo koje nosimo.

Određuje nas način na koji se odnosimo prema drugima.

Možemo imati najviše titule, najvažnije funkcije i najviše riječi o uspjehu, a ipak ostati mali ako ne znamo poštovati čovjeka pokraj sebe. A možemo živjeti s ograničenjima koja drugi vide prije svega ostaloga i ipak imati širinu, toplinu i snagu koju nije moguće izmjeriti.

Marina vjeruje u dobrotu, bliskost i vjeru. Ne zato što misli da je život uvijek pravedan i lagan, nego zato što zna da čovjek bez nade teško može sačuvati ono najbolje u sebi. Vjeruje da nije sramota biti osjetljiv. Da nije slabost pokazati osjećaje. Da nije naivno vjerovati u ljude, čak i kada su nas neki razočarali.

Njezina osjetljivost nije teret. Ona je dio njezine snage.

Na Dan osoba niskog rasta ne trebamo govoriti samo o razlikama. Trebamo govoriti o društvu koje još uvijek prečesto gleda, a premalo vidi. O prostoru koji nije prilagođen svima. O riječima koje bole i onda kada su izgovorene kao šala. O predrasudama koje se stvaraju u nekoliko sekundi, a ruše godinama.

Ali trebamo govoriti i o ljudima poput Marine. Ne zato da bismo ih prikazali kao iznimke, nego zato da bismo ih vidjeli onako kako zaslužuju biti viđeni: kao potpune, sposobne, osjećajne i vrijedne osobe.

Marina nije velika zato što je pobijedila svoju visinu. Njezina visina nije neprijatelj protiv kojega se mora boriti. Ona je velika zato što je ostala svoja. Zato što je iz vlastitih iskustava naučila razumjeti druge. Zato što nije dopustila da je tuđi pogledi svedu na jednu osobinu.

UOSI Prijatelj, Marina Mustapić

I zato što, unatoč svemu, nije izgubila vedrinu.

Možda je to ono što najviše govori o čovjeku. Ne koliko je prepreka imao, nego što je sačuvao prolazeći kroz njih. Netko sačuva dobrotu. Netko humor. Netko vjeru. Netko sposobnost da i dalje vjeruje ljudima.

Marina je sačuvala sve to.

Zato njezina priča nije priča o tome koliko je visoka. To je priča o tome koliko čovjek može biti širok u srcu, koliko može biti snažan bez buke i koliko može značiti drugima samo time što je iskren, prisutan i svoj.

Na kraju, nitko od nas neće biti zapamćen po centimetrima. Ni po titulama. Ni po tome koliko je prostora zauzimao.

Bit ćemo zapamćeni po tome kako su se ljudi osjećali uz nas.

A uz Marinu ljudi osjećaju da smiju biti ono što jesu.

To je veličina koja se ne mjeri.