Investiranjem u preradbene pogone do nove vrijednosti, smanjenja nezaposlenosti, a i novih trajnih nasada

Ni u godini rekordnog uroda mandarina neretvanski voćari ne kriju svoje nezadovoljstvo otkupnim cijenama „žutih plodova“ i smatraju da s ostvarenim prihodima ne mogu podmiriti troškove proizvodnje i same berbe.

Javnost je upoznata da je od 90 tisuća tona koliko se ima ubrati, čak 30 tisuća tona sitnih plodova koji navodno nisu za tržište, pa je njihova cijena na otkupu oko 80 lipa za kilogram. Za kilogram plodova standardne veličine proizvođači mogu dobiti do dvije i pol kune za kilogram, a oni koji svoj proizvod deklariraju kao ekološki i prevoze voće do većih potrošačkih centara u Hrvatskoj dobivaju pet kuna za kilogram.

Međutim, snalažljivi pojedinci od samih otkupljivača uzimaju sitne mandarine i dovoze ih na veletržnice te ih prodaju za nešto veće iznose i zarađuju, ali istovremeno postaju nelojalna konkurencija proizvođačima koji prodaju vlastito i uz to kvalitetnije voće.

Predstavnici nekih otkupljivača su prije početka berbe dramatično upozoravali javnost kako  neće biti dovoljno berača, ali su ih vlasnici plantaža demantirali i ujedno ih pitali kako to da se baš oni brinu o tomu, a ne o otkupu, cijenama i plasmanu  što im je glavni posao.

Uz puno uvažavanje teškoća u izvozu nastalih zbog embarga prema Rusiji, opće je mišljenje da je otkupljivačima glavni cilj otkupiti što kvalitetnije voće za što nižu cijenu. Nisu posebno zainteresirani ni za izvoz jer na europskom tržištu zbog konkurencije subvencioniranih mediteranskih proizvođača ne mogu priskrbiti ciljanu zaradu.

Kako su mandarine strateški neretvanski i zaštićeni hrvatski izvozni proizvod, konačno bi se moralo znati kakva im je budućnost i mogu li i dalje biti glavni izvor prihoda za tisuće  stanovnika doline Neretve.

Misle li stanovnici doline Neretve živjeti od uzgoja mandarina morali bi se i udruživati radi uvođenja novih sortimenata i tehnologija, zbog jačanja kvalitete i suvremenije zaštite, europskih standarda u pakiranju, radi osiguranja sigurnih tržišta i većih prihoda, dok bi država trebala sačiniti ekonomske okvire za razvoj te grane poljoprivrede i konačno riješiti pitanja navodnjavanja površina i sve izrazitije slanosti tla. Sve to nije moguće napraviti bez sadržajne i stalne suradnje svih jedinica lokalne samouprave.

Nekada su se u dolini Neretve proizvodile tisuće tona rajčica i drugog povrća za prodaju i preradu, uzgajala se i vinova loza, proizvodilo vino te alkoholna i bezalkoholna pića. Danas toga nema. Kao što ne postoji ni prerada mandarina na ovim prostorima zbog čega snalažljiviji vlasnici plantaža ugovaraju prodaju određenih količina manjim tvrtkama u okolici Zagreba koje su svoj interes našle baš u preradi toga voća.

Investiranjem u preradbene pogone moglo bi se zapošljavati nezaposlene . To bi dovelo i do zasnivanja novih trajnih nasada . Nove impulse uzgoju i proizvodnji mandarina daju brojni turisti iz Njemačke, Austrije, Švicarske i drugih zemalja koji u posezoni borave u hotelima od Makarske do Dubrovnika, s tim da po jedan dan imaju izlete u dolinu Neretve gdje u aranžmanima ugostitelja i agencija na plantažama beru i kušaju mandarine, a potom napunjene vrećice nose u svoje zemlje .

Zaključno, ne postoji dilema jesu li mandarine budućnost Neretve, već pitanja kada će i kako svi zainteresirani zajedničkim naporima riješiti već navedene probleme  te tako doprinijeti isplativosti proizvodnje i ekonomskoj snazi stanovništva.

Piše: Pero Jakić / radiodelta.hr