Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

ZAVIST

Objavljeno prije

Glasne misli, Zavist

Kažu da je ovo misao Ive Andrića: „Ovo što teče nije rijeka, već voda, a ovo što prolazi nije život, već vrijeme.“ Žena će mi jutros iznenađeno: „Je li moguće da su prošle već dvije godine od smrti patera Zvjezdana Linića?“ Onda sam se i ja upitao: „Je li moguće da je prošlo već 5 godina od smrti prof. Tomislava Zupčića, našeg Zupe?“ I svatko od nas može iznenađeno postaviti svoje pitanje vezano za drage osobe, za događaje koji tako brzo prolaze: „Je li moguće da je prošlo već toliko godina!?“ – Da li nam to prolazi vrijeme, ili nam život prolazi, dođe nam na isto, „jedino mijena stalna jest“, a živjeti se mora. – I dok tako živimo, netko reče da u svakom čovjeku, u svakome od nas, postoje „dva psa“: jedan je dobar, a drugi je zao. A na pitanje: „Koji pas pobjeđuje?“, odgovor je: „Onaj kojega više hranimo!“ – Dobro i zlo, dva su nerazdruživa druga i svakome pripada njegovo. „Nema čovjeka koji ne bi htio dobro, kao što nema vode koja ne bi tekla nizbrdo.“ – kaže se u hrvatskom narodu.

Tema ovih „Glasnih misli“ jest – „zavist“, hrana kojom često hranimo onog „zločestog psa“ koji je u nama. U našem lijepom hrvatskom jeziku imamo i drugih riječi za izreći zavist, tzv. istoznačnica: zloba, pakost, zluradost, jal i jalnost. Zavidjeti – komu na čemu (interesantno je da je to nesvršeni glagol, neprekidno traje), biti nezadovoljan i zloban zbog nečega što drugi ima ili postiže. Zloba – sama riječ u sebi sadrži zlo – to je želja ili nastojanje da se nekome dogodi zlo. Zluradost – i ova riječ u sebi sadrži zlo, a sama u sebi je kontradiktorna, jer sadrži i riječ radost – a to je kad se raduješ ako se nekome dogodi neko zlo. Pakost – je potajno osjećanje radosti zbog tuđe nesreće, ili – to je nizak, ružan postupak kojemu je cilj nekoga uvrijediti ili poniziti. Zavist je za svakog čovjeka ponižavajući osjećaj, jer se osjećamo manje vrijednima u odnosu na onoga komu zavidimo i s kim se uspoređujemo. „Zavist je uvreda upućena samome sebi.“ (Jevgenij Jevtušenko)

Kad za nekoga kažemo da je jalan čovjek – to znači da je taj čovjek zavidan, zloban, pakostan i zlurad, tj. raduje se zlu koje se dogodilo drugome. – Čovjek ulovio zlatnu ribicu i ona kao i svaka zlatna ribica u tom trenutku moli i preklinje da je se pusti i obećava neku protuuslugu koja se jednostavno ne može odbiti. Sve zlatne ribice redovito ispunjaju tri želje, ali ova naša ponudila ispunjenje samo jedne želje, ali jako zanimljive: ispunit će ribolovcu sve što on zaželi, ali to što on zaželi njegovu će se susjedu dogoditi dvostruko više! – Ribolovac počeo razmišljati: ako zaželim veliko bogatstvo, moj susjed će imati duplo više od mene; ako zaželim dvorac i luksuzne vile, moj susjed će ih imati dva puta više od mene; ako zaželim puno plodne zemlje, opet će imati više od mene … i nikako nije bio zadovoljan i nije se mogao odlučiti. Onda, napokon, sa zagonetnim smiješkom na licu, obrati se ribici: „Znam što ću! – Želim da meni krepa krava! – Jer će onda mome susjedu krepati dvije krave!“ – I ode zlurad, ali zadovoljan, a ribica se sva u čudu vrati u vodu.

Zavist je više od pojma. Ona je grijeh, ona je zlo, „sveprisutna neman“ kako je neki nazivaju. Zavist je jedan od najžešćih emocionalnih otrova. Znamo reći da nekoga „izjeda zavist“ ili da će „puknuti od zavisti, od jala“, jer, zaista, zavist je takva da izjeda i uništava: izjeda čovjeka iznutra, kuje planove, širi mržnju i zlo, ali se o njoj jako malo govori. Ona je potisnuta, brižno skrivena u dubini svijesti svakog pojedinca. Svi mi tajimo, srameći se, da u sebi često osjetimo zavist. Ponekad blažim, ponekad jačim intenzitetom. Ljudi zavide na svačemu. Na boljoj frizuri, na boljem autu, na poslu, na plaći, na ženi, mužu, kući, novom odijelu i na novoj haljini, zavidimo čak i na uspjehu tuđeg djeteta … Zavist je poput zmije, tiha i otrovna. Svugdje se može zavući, a progutati i najveću dušu. Ona nas čini jadnima, razočaranima, a nekada može utjecati na čovjeka tako da posljedice njegovih djela budu pogubne. – Netko je rekao „da je mržnja aktivna nevolja, a zavist pasivna“, zato se ne treba čuditi kada zavist tako brzo prijeđe u mržnju.

Svakodnevno dobivamo informacije o zlu koje se događa: udario susjed na susjeda, ozlijedio ga zbog zida, međe, parkirnog mjesta, preglasne glazbe, jer mu pas noću laje … A možda je uzrok svemu davna posijana klica zavisti: možda susjed ima bolji posao i veću plaću, od njega, djeca mu bolje uče u školi, završavaju fakultete, zapošljavaju se, kuća mu bolje izgleda, auto je bolje i novije … Ta klica zavisti je otrovna, širi se i prerasta u mržnju. Gadno je kada ta zavist, zluradost i zloba prijeđu u mržnju – tada se svašta događa. Znam da su neki „gorljivi“ vjernici plaćali mise i molili „na nakanu“ da se drugome dogodi neko zlo, najčešće susjedima ili kolegama i kolegicama s posla; znam i za odlaske kod vračara i hodža, za traženje „zapisa“ da se razvrgne neka ljubavna veza, da se drugoga unesreći.  Zavist, pakost i zluradost su hrana kojom hranimo onog „zločestog psa“ u nama.

I psiholozi imaju svoje viđenje zavisti kao pojave prisutne u svakom čovjeku, ali stvar je našeg karaktera kako ćemo joj se oduprijeti i kako je umanjiti. Ona se pojavljuje u puno nijansi. Svi se povremeno nađemo u situaciji u kojoj se osjećamo razočaranima zato što se netko blizak nama (zbog zavisti) nije u stanju veseliti našem uspjehu ili sreći. Ovdje spominjem latinsku izreku: „Veliku sreću uvijek prati zavist.“ Ciceron je izjavio: „I najveće počasti donose više zavisti, nego ugleda.“ Nije nam drago kad se drugi (valjda zbog zavisti) ne znaju veseliti našim uspjesima, našoj sreći ili uspjesima naše djece. Ali, s druge strane, ostajemo zatečeni vlastitom nemogućnošću sudjelovanja u zadovoljstvu i sreći drugih. Znači, kad se mi nađemo u situaciji iskreno se obveseliti uspjehu i sreći drugih, kad nas zateče onaj mali grop u grlu, kad nam osmijeh zastane na usnama, htjeli bismo iskreno čestitati, ali nam nešto iznutra ne da. Takva nemogućnost divljenja, zahvalnosti i suosjećanja stvara u nama loše mišljenje o nama samima. Tada je zavist zaista „uvreda samome sebi“.

U medijima se zavist najčešće veže uz ljepotu, novac, moć, uspjeh i slavu, ali se zavist veže i uz: plemenitost, unutarnji mir, kreativnost, sreću, rekli bismo jednom riječju – životnost. Britanska psihoanalitičarka Melanie Klein ističe smirenost kao jednu od osobina na kojima ljudi jedni drugima znaju izuzetno zavidjeti. Ima tu nešto: kad ljudi jednostavno ne trpe da je netko smiren, da živi u miru ( a to je životnost) i onda sve rade da ga uznemire, da ga unesreće, da ga opterete. Zatim, ljudi znaju itekako zavidjeti na dobroti i na nevinosti (u kojoj ne može biti zavisti). Srednjovjekovni umjetnici oslikavali su zavist kao zeleno čudovište koje nagriza naše srce. Zavist nas zaista izgriza iznutra. Problem sa zavišću je u tome što nam iskrivljuje percepciju i pogled na sebe i svijet oko sebe. Zavist nam iskrivljuje i tuđe osobine. Ako smo zavidni i pakosni i druge ćemo doživljavati kao hladne i arogantne i onda kada to oni nisu. Zavidna, zlobna osoba ne uviđa da njezin problem nije protivnik (susjed, kolega ili kolegica, političar), nego to malo zeleno čudovište zvano zavist koje nam se uvuklo u srce. „Naša zavist uvijek traje duže od sreće onih kojima zavidimo.“ (Heraklit)

Kad sam jutros  jednoj dragoj osobi rekao da ću „glasno misliti“ o zavisti, odgovorila mi je: „Malo je jedna emisija za tu temu!“ I sad vidim da je bila u pravu. Kažu da je zavist neizlječiva, ali se ipak može kontrolirati. Terapija je dugotrajna, a liječnik leži u nama samima. Prvi korak je priznati da zavist postoji i da je u nama. Ona je onaj „zločesti pas“ u nama. Nemojmo ga hraniti da to malo zeleno čudovište ne zagospodari našim životom. Hranimo onog „dobrog psa“ u nama: tako da smo dobri, zahvalni, plemeniti, nesebični, pošteni… Tada će sve u nama i oko nas imati više smisla i bit’ će nam svejedno „je li to teče rijeka ili voda i je li to prolazi vrijeme ili život“ (Andrić)…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
BP OKTAN 300×250

Najčitanije