NAPREDAK

Čovjek se rađa bez kose, bez zubi i bez iluzija, a isto tako i umire. Današnju temu „Glasnih misli“ nisam do kraja odredio, preširoka je, ali sam na papir napisao – Napredak. Kad spomenem riječ „napredak“, odmah mi sjećanja odu u vrijeme bratstva i jedinstva, radničke klase i proleterijata kad je u tih pedeset godina gotovo svako poduzeće, športski klubovi, odmarališta na moru i tvornice nosile naziv Napredak, Progres, Razvitak, Razvoj, Budućnost, tu negdje je i Pobjeda… Iz samih i sličnih naziva očitavala se želja za ići naprijed, uvijek bolje i uvijek više. Razvijati se i napredovati u odnosu na prošlu godine, u odnosu na prije deset godina, u odnosu na susjedne i neke druge države. Danas je tih naziva ostalo malo, zamijenili su ih uglavnom engleski nazivi, no ostala je još veća želja ići naprijed, napredovati, ne zaostajati za drugima… Primjećujemo kako danas mediji svakodnevno „paničare“ i straše nas kako zaostajemo za svima, kako smo među najgorima, kako treba ići u korak s vremenom i ne zaostajati. Znamo se uspoređivati sa susjednim gradovima i uvijek je zaključak kako su drugi gradovi napredniji, a kod nas ništa ne valja, mi zaostajemo. Gotovo slično razmišljaju i oni iz tih drugih gradova i u odnosu na naš grad kažu da stagniraju, da se ništa ne događa i da se ne vidi nikakav napredak.

Jesmo li kao svijet, kao ljudska vrsta napredovali ili nazadovali potražio sam razmišljanja po forumima i donosim neke odgovore: „ZA – Prostim okom se vidi da živimo bolje. Promijenilo se bezbroj stvari na bolje: ne crkavamo više od najbanalnijih bolesti kao prije, imamo školski sustav, obrazovani smo, imamo zdravstveni sustav, struju, vodu, plin, ligu prvaka… Sve u svemu ipak se živi bolje. PROTIV: Postali smo još veći potrošači i zagađivači. Promijenila se samo brzina kojom smo sposobni ubijati druge ljude, a želja za ubijanjem drugih je ostala ista. Veliš, život je postao kvalitetniji? Ovisno na kojoj strani cijevi se nalaziš…“  Čovjek je u nekim stvarima napredovao, dok je u drugima jako zaostao. Što je više tehnologije, privid napretka je viši, ali smo se jako udaljili od prirode. Potpuni i apsolutni napredak u svakom pogledu će biti onda – i samo onda, kada se čovječanstvo istovremeno posveti tehnologiji, ali na taj način da ne škodi prirodi. Neki misle da se sva ta tehnologija razvija i napreduje samo zbog lakše kontrole i vladanja ljudima. Jedno od najvažnijih pravila opstanka jest da ona vrsta koja je naprednija postaje i vodeća, tj. jača  s ciljem postati najjača. To se primjećuje na svim razinama. Bogatiji upravljaju sudbinom siromašnijih. Zemlje članice G7, G8 ili G12 su manjina u odnosu na cijeli svijet, ali one odlučuju. I taj odnos proizlazi iz straha. I danas u ekonomiji, u politici, u športu, energetici vladaju bogate zemlje i one određuju pravila. Pokreće ih interes, dobit, a gdje je taj interes ugrožen oni pokreću političke (u demokratskom duhu) mehanizme pritiska: ucjene, prijetnje, embarga i straha od njihove vojne sile… Strah je iskonski pokretač našeg opstanka (možda možemo nadodati – i našeg napretka), još od kamenog doba, dok se naše razumijevanje tog istog opstanka ili napretka temeljio na našim osjetilima. Evo jedna zanimljiva afrička poslovica: „U Africi se svako jutro probudi lav. Zna da mora trčati brže od gazele da bi je ulovio ili će uginuti od gladi. U Africi se svako jutro probudi gazela. Zna da mora trčati brže od lava ili će izgubiti život. Svako jutro kad se probudiš ne pitaj jesi li lav ili gazela, nego počni trčati.“  Tu se negdje krije i opstanak i napredak.

Godinu 1969. bilježimo kao početak Interneta kao računalne mreže i sinonima univerzalne komunikacije i povezanosti. Stvaranje Mreže predstavlja otkriće sasvim nove medijske galaksije koja vodi k stvaranju umreženog čovjeka. Njezina dobrobit u pogledu komunikacije, razmjene i dostupnosti informacija su iznimne, tako da već puno ljudi ne bi moglo zamisliti svoj život i svoj radni dan bez računala i interneta. No, kao i svugdje, i ovdje su prisutni i pozitivni i negativni utjecaji: Informacije su dostupne, ali upitne, Mreža nas digitalno povezuje, ali i razdvaja. Postala je sredstvo socijalizacije, ali i razdvajanja. Donosi digitalnu podijeljenost jer se smanjuje broj stvarnih i neposrednih susreta. „Kad je moja baka posjećivala svoju majku“ – priča jedna žena – „trebala su joj tri dana. Jedan se dan vozila u zaprežnim kolima, jedan je provela u razgovoru pretresajući novosti iz kuhinje i vrta, a treći je trošila na povratak. Kad je moja mati posjećivala svoju majku, trebala je dva dana. Putovala je vlakom i, ako su veze bile dobre, stizala je uvečer istog dana. Ispričale su se o svemu i svačemu, a sutradan se vraćala kući. Kad ja posjećujem svoju majku, treba mi pola sata. Dođem na deset minuta, jer djeci postane dosadno i uvijek kasnim na tržnicu. Koliko vremena će trebati mojoj kćeri kad mene bude posjećivala?“ U ovom našem naprednom, umreženom i tehnologiziranom svijetu javljaju se poteškoće u oblikovanju bliskih društvenih odnosa licem u lice. Ljudi se sve više povlače u svoje tehnologizirane i privatizirane svjetove prividne stvarnosti… Živimo u stalnoj fetalnoj poziciji, iz naslonjača gledamo na svijet kroz stakleni kvadrat, bio to vjetrobran automobila, zaslon televizora ili računala. Slika svijeta koja nam je navučena preko očiju da bi nam sakrila istinu.

Rezultat je stvaranje usamljene mase. Karl Jaspers (1883. – 1969.) u svojoj filozofiji egzistencije, u knjizi „Duhovna situacija vremena“ (1931.) gotovo stoljeće prije proročki razmišlja: „Duhovna situacija u kojoj se nalazimo obiluje mogućnostima i opasnostima. Sve i Ništa. Uz obezboženje prisutan je i proces tehnifikacije svijeta. Ono što je danas ljudima zajedničko, nije ljudski bitak kao duh koji sve prožima, nego su to svačije misli i natuknice, prometna sredstva i zabave. Zajednička duhovna situacija zapravo je univerzalna komunikacija… Masa je naš gospodar. Ustrojena masa vazda biva bez duha i postaje neljudskom. Ona može sve zgaziti. Požuda i zavist vladaju masom.  Da bi se u masi moglo doći do izražaja, potrebna je reklama. Posljedica tehnike jest pouzdana opskrba životnim potrepštinama, te dodir svega sa svime… Svjedočimo razdvajanju rada i zadovoljstva. Sve se brzo događa, sve brzo zaboravlja. Ljudi bačeni na razne strane žive istrgnuti opstanak. Pogled na prošlost i na budućnost srozavaju se na puku sadašnjost. Ako je mjera čovjeka njegova prosječna učinkovitost, radna sposobnost, onda je pojedinac kao pojedinac nevažan. Tada nitko nije nenadomjestiv. Takav svijet mora zapasti u osrednjost, ljudi bez usuda, bez dostojanstva i istinske čovječnosti… Cijelim aparatom upravlja birokracija koja je i sama aparat, odnosno u aparat pretvoreni čovjek…  Čovjek mase ima malo vremena, ne želi naprezanje bez neke konkretne svrhe. Ne želi čekati i dopustiti dozrijevanje, sve mora biti trenutno zadovoljeno. Nema bliskosti s drugim čovjekom. Sve se može reći tako da ništa nije mišljeno. Bitak se zamjenjuje jezikom…“ – Kad sve ovo pročitaš pitanje se nameće samo: Koliko je svijet i čovjek napredovao od 1931. do danas?

Na samome kraju ovih misli o napretku i razvoju donosim i nekoliko mudrih misli Alberta Einsteina, da mi ne propadnu, a mogu nekome biti od koristi: „Ne znam koje će se oružje rabiti u trećem svjetskom ratu, ali sam siguran da će se u četvrtom ratovati praćkama i kamenjem; Na žalost, znanstvena otkrića su često sjekira u rukama patoloških kriminalaca; Nikad ne mislim na budućnost, ona ionako dolazi vrlo brzo; Život je kao vožnja biciklom, treba neprestano ići naprijed, bez zaustavljanja, da se ne izgubi ravnoteža; Svijet neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni koji ga nastoje unaprijediti i oni koji ne rade ništa.“ I još ove dvije: „Ima više savršenstva u običnoj kapljici vode, nego u svim strojevima koje su izmislili ljudi; Nikakva otkrića, nikakav napredak, nikakva znanost već odavno ne vode računa o tome da li negdje postoji jedno nesretno dijete.“

Umjesto zaključka evo riječi Phila Bosmansa, koje i osobno potpisujem: „Opasnost koja nam prijeti nije zapanjujući napredak. Problem je u tome da se nečuvene čovjekove sposobnosti odigravaju u duhovnoj praznini kojoj nema premca… Udaljenost između tehničko-znanstvenog napretka i nutarnjeg duhovnog razvoja čovjeka postaje sve veća. Čovjek, koji je toliko zaokupljen svojim materijalnim napretkom, postaje na kraju žrtva svog vlastitog stvaranja. Zatočen u šikaru aparata i kablova koje je sam stvorio, zapleten u mrežu programa koju je sam ispleo, on je sada sam manipuliran i programiran. Tehnika je dobra. Znanost je dobra. Blagostanje je dobro. Elektronika je dobra. Organizacija je dobra. Novac je dobar. Ali opasnost koja nam prijeti jest visoko razvijeni čovjek-robot, sa srcem koje odumire.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta