NAŠ OTAC ANTE GABRIĆ

Možda ste neku večer pogledali dokumentarni film „Tamo gdje palme cvatu“ o ocu Anti Gabriću, našem Metkovcu? Ako niste, bit’ će još prigoda i u Metkoviću i u Zagrebu već u subotu 28. veljače, na stoti rođendan oca Ante Gabrića, kad kardinal Josip Bozanić službeno otvara biskupijski postupak za proglašenjem blaženim (beatifikaciju) sluge Božjeg oca Ante Gabrića iz Metkovića. U najavi ovog filma stoji: „Postao je Indijac i ostao Hrvat… uvijek je govorio da ima dvije domovine, Hrvatsku i Indiju. Gradio je ceste, otimao zemlju Gangesu, podizao naselja, organizirao škole, propovijedao Evanđelje u najudaljenijim krajevima Bengalske prašume… najpoznatiji hrvatski misionar, a opet tako se malo o njemu zna…“ Oni koji su ga poznavali, koji su ga bar jednom sreli, ostavio je na njima neizbrisiv trag snage ljubavi i životnog optimizma i oni ga neće zaboraviti. Reći ćemo da ga ni Metković nije zaboravio: tu je njegova rodna kuća, njegova rodbina, Pastoralni centar „Otac Ante Gabrić“, Udruga za stare i nemoćne „Otac Ante Gabrić“, postoji Ulica oca Ante Gabrića, njegov kip ispred crkve sv. Ilije u Metkoviću – pa se ne bismo složili kako se o njemu malo zna. Možda u Hrvatskoj, ali ne i u Metkoviću. No, nedavno je provedena anketa u našoj metkovskoj školi (na uzorku od skoro stotinu učenika): Tko je bio otac Ante Gabrić? – znalo je 57% učenika, a ostali nisu znali; Gdje se rodio? – znalo je 62% učenika; Gdje je proveo najveći dio svoga života? – znalo je samo 7% učenika, tj. samo njih 6; Što je radio otac Ante Gabrić? – znalo je njih 40%, a Tko mu je bila jedna od bližih prijateljica? – odgovor da je to bila Majka Terezija znalo je samo 27% učenika ove metkovske škole.

Iako su za jedne ovi anketni rezultati iznenađujući, a za druge očekivani, ja se ne bojim da će uspomena na oca Antu Gabrića prijeći u zaborav. Početkom službene beatifikacije sve više ćemo upoznavati „život i djelo“ oca Ante, sve više će on „rasti u našim očima“, a Metković će sigurno i „službeno“ dobiti svoga sveca zaštitnika… Korijeni su važni, dom i domovina su važni, obitelj je važna. Otac Ante Gabrić rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. godine. Roditelji Petar Gabrić i Katarina (rođena Antičević) u vjeri i ljubavi odgajali su svoga Antu, njegova četiri brata i njegove četiri sestre. O svom djetinjstvu govori ovako: „Izgleda mi da sam sreću i veselje djetinjstva nosio kroz cijeli svoj život. I bila mi je to silna pomoć u najtežim časovima života.“ – Bio je isusovac i jako je želio biti misionar. Kad su mu odobrili 1938. da ide u misije u Indiju – kažu – da je od sreće napravio kolut naprijed u zraku (znači da je bio jako sretan i jako spretan). Dana 10. listopada 1938. blagoslovili su ga roditelji i oprostili se s njim u crkvi sv. Ilije zajedno s čitavom obitelji i s mnoštvom vjernika grada Metkovića. I otac Ante kasnije je priznao da mu je taj oproštaj bio jako težak, ali srce ga je vuklo u Indiju, u misije. Parobrod kojim je putovao prema Splitu tri puta je za oca Antu pozdravio njegov Metković i Neretvu. Te su mu uspomene uvijek bile svježe i o njima je često govorio: „Ono jesensko jutro uz rijeku Neretvu. Klekao sam.  Blagoslovili su me otac i majka… I onda – onaj zadnji zagrljaj,  zadnji poljubac, zadnje zajedničke suze na polasku u daleku Indiju. Znali smo da se na ovom svijetu više nećemo vidjeti, jer u ono doba polazak misionara u Indiju značio je – odlazak  zauvijek!“

Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Nazivaju ga „misionarom ljubavi“, a ja podsjećam ovdje samo na djelić onoga što je sve otac Ante Gabrić učinio za sirotinju u Bengaliji. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje su prognane iz društva, osnovao je dom.  Pomaže u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Jako je volio djecu i za njih je najviše napravio. Za njih je gradio prihvatilišta, liječio ih, odijevao, obuvao, otvarao škole, radionice i držao im vjeronauk. Kažu da je hranio preko 22 600 djece. A u svom je džepu ili u torbi uvijek za njih imao neki slatkiš. Kao pravi Neretvanin, učio ih je plesti vrše i loviti ribu. Talentiranu djecu slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom. Preminuo je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji pod palmom u misijskoj postaji „Maria Polli”. Na sprovodu je bilo oko 20 tisuća katolika, muslimana i hindusa. Za ukop ga obukoše u bijelu reverendu, koju mu sašiše njegovi siromasi koje je na noge podigao, jer u ormaru nije imao ništa. Kruži priča da su nakon njegove smrti čisteći mu sobu u njoj zatekli tri kobre. Opće je uvjerenje u Indiji da kobre ne napadaju svete ljude. S njim je po njegovoj želji u grob stavljena gruda neretvanske zemlje  i bočica Jadranskog mora, koje je on ponio sa sobom iz Hrvatske.

Priča jedne svijeće: Zapalili ste me i gledate moje svjetlo. Radujete se jasnoći i toplini koju darivam. Veselim se da smijem gorjeti za vas, jer da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji, bez ikakve koristi. Smisao dobivam tek po tome što gorim. Ali dobro znam da što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. „Izgorjela je!“ reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete. Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam. U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji. Gledaj, isto je tako s vama ljudima: ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda dobiva vaš život smisao: biva ispunjen. Ali znajte da za to morate dati nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda nešto od svoje tuge. I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj tko druge veseli postaje još veseliji. Samo onaj tko je svjetlo drugima, sam će primati svjetlo. Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima. Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se plaše biti ovdje za druge, donositi drugima svjetlo. Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: to jedno jedino svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta. Dopustite dakle da vas malo ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.

Proučavajući život oca Ante Gabrića i slušajući njegove riječi, sjetio sam se ove lijepe i poznate priče o maloj svijeći: „Smisao dobivam tek po tome što gorim…“ Kao da je prepričala život oca Ante Gabrića. On sam je govorio: „Treba gorjeti i izgorjeti … a mi dimimo! A zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?! Ja ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate pa izgori potpuno! … Život dati drugima, to i jest ljubav. Imati život samo za sebe, taj život ništa ne znači… Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje. I darovi i život! Najslađe je kad sve možeš dati. To je poruka kalvarije. Gori, brate, pa izgori potpuno!“ – Znam da naše suvremeno i moderno uho čuje ove riječi na svoj način; za neke će to biti čista ludost, a za neke nadahnuće. Tako je bilo i onda u Indiji. Bilo je onih koji su za oca Antu govorili da je luckast, odmahnuli bi rukom ili izražavali sumnju. Ako su ga klerici koji put za čudaka držali, sirotinja ga je voljela. Čim bi se pojavio na Kalkutskoj stanici Sealdah, strčali bi se nosači, čistači, prosjaci… Bio je njihov heroj, zaštitnik i idol. Sve su bili spremni za nj učiniti. Istina, imali su i zašto. Razdao im je sve što bi dobio. Znali su reći za njega da je „hodajuća ludost“ i „živući misterij“. Kako drugačije shvatiti recimo scenu koju je napravio za ručkom u koledžu sv. Franje u Kalkuti, gdje se živi koliko toliko pristojnim životom; isusovci imaju krevete i jedu iz tanjura. A otac Ante Gabrić je usred ručka počeo plakati i govoriti, da kako on ne može ovako jesti dok njegovi ljudi nemaju ništa. I jecajući je ustao od stola. A jedan je isusovac o njemu napisao: „Nije volio apstraktni intelektualizam. Tako je npr. otkazao isusovačke novine na župi u Mariapoliju, uz objašnjenje da su prekomplicirane.“ – Znao je govoriti i ponavljati kako je život jednostavan, samo ga mi ljudi kompliciramo, jer je očito jako komplicirano biti jednostavan.

Iako je rijetko posjećivao domovinu, njegovo je srce i njegove su misli uvijek bile uz njegovu Hrvatsku, njegov Metković i njegov narod. Svoje misli upućene obitelji i prijateljima, dijelio je u brojnim pismima (8000 pisama!) koja je revno pisao noću.  Prije dolaska u Hrvatsku 1968. uzbuđeno je pozdravlja: „Majko domovino! Sa zahvalnošću i ponosom Tvoj sin k Tebi dolazi nakon 31 godine i pozdravlja Te: ‘Lijepa naša Domovino’ i ljubi Tvoju svetu grudu.“ Posebno dirljiv doček imao je u rodnom gradu o čemu je kasnije pisao: „Veselje u rodnom Metkoviću jedva mogu opisati… Nikad da se sa svima zagrliš… Kolika ljubav, koliko poštovanje…“ – Suvremenik i njegov subrat, belgijski isusovac p. Christian Mignon, o ocu Anti je zapisao: „Kad čovjek razmišlja o ocu Anti Gabriću ne može se oteti osjećaju strahopoštovanja što ga ispunja. Da, mi u njemu osjećamo Božju blizinu, koju svatko od nas poznaje u dubini srca. Mi to znamo, osobno svjedočimo i divimo se onome što smo vidjeli. U ovom čovjeku je gorio oganj … postojali su izvanredni znaci istinske svetosti!’“… Na kraju, a zapravo je ovo tek početak, ne znam kakve osjećaje bude u vama ove „Glasne misli“ o našem ocu Anti Gabriću, ali u meni su to osjećaji strahopoštovanja pred čovjekom koji svojim životom ohrabruje na radost, optimizam i velikodušnost. Otac Ante Gabrić je potreban nama i kao svijeća, i kao svjetionik i kao putokaz. Poručuje: život je jednostavan, nemoj komplicirati, nemoj samo dimiti u ovom zbunjenom svijetu, nemoj čuvati svoj život samo za sebe, već tamo gdje jesi i s ljudima koji su ti povjereni u obitelji i u društvu, gori i izgori potpuno… u tome je i sreća i smisao.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta