Za EU projekte nastavnicima 30 posto veća plaća?

Foto: ilustracija

Ministarstvo obrazovanja je u sklopu izmjena Zakona o odgoju i obrazovanju predložilo da će svaki prosvjetni radnik za obavljanje poslova na EU projektima za vrijeme trajanja toga posla dobivati za 30 posto uvećanu plaću, ali, predlaže se i umanjenje tjednih obveza koje odgovara vremenu provedenom u radu na projektima.

Međutim, tijekom javne rasprave o izmjenama Zakona, više od 90 posto sudionika nije dobro prihvatilo te prijedloge smatrajući da ti prijedlozi nisu dobri te da navješćuju nove nesporazume u zbornicama u kojima već vrije.

Učitelji, nastavnici i profesori u čudu se pitaju kako to da će s tolikim povećanjem plaće honorirati rad njihovih kolega na projektima koji donose (ako donesu) europski novac, a svi oni čiji učenici na raznim domaćim i međunarodnim natjecanjima žanju medalje i priznanja neće dobiti ništa? Spomenut ćemo još nekoliko uporišta koja govore kako je taj prijedlog gotovo, pa, besmislen.

Naime, poznato je da prosvjetni radnici sukladno svojim stručnim znanjima i diplomama obavljaju poslove odgoja i obrazovanja, to je, dakle, njihov osnovni posao kojega obavljaju sukladno tjednom opisu zaduženja, odnosno normi nastavnih sati, razredništvu,dodatnim i dopunskim aktivnostima, pripremama za nastavu i tako redom. Znači, nastavnici se nisu obrazovali za pisanje projekata za dobivanje sredstava iz EU fondova radi poboljšanja materijalnih uvjeta u radu školskih ustanova.

Naravno, njima nije zabranjeno pisati projekte i to mnogi čine, ali ne pojedinci nego skupina pojedinaca uz pomoć školskih odbora, osnivača školskih ustanova, ravnatelja škola i agencija u županijama i gradovima, kao i agencija u sustavu Ministarstva obrazovanja, te brojne udruge-partneri koje sudjeluju ili iniciraju izradbu projekata.

Osnovno je pitanje koga onda nagraditi s 30 posto većom plaćom i tko će utvrđivati doprinose pojedinaca odnosno institucija koje, htjeli ne htjeli, moraju sudjelovati u pisanju projekata, jer pojedinac to ne može sam.

Potpisnik ovih redaka iz iskustva zna da brojne aktivnosti nastavnika u školi i izvan nje nikada nisu bile do kraja financijski valorizirane. Navest ću primjer propisanog i obveznog odlaženja na stručna usavršavanja (seminare), ali godinama nije bilo sredstava za obračun dnevnica i putne troškove. Međutim, oni su ipak odlazili, njih troje ili četvoro u jednom vozilu, plaćajući većinu troškova iz svoga džepa. Morali su, jer su prisustvo seminarima tražili njihovi savjetnici.

Poebno je pitanje zašto se za 20 ili 30 posto ne uveća plaća onim prosvjetnim radnicima čiji učenici godinama sudjeluju na županijskim, regionalnim,državnim i međunarodnim natjecanjima i kao pobjednici donose nagrade i priznanja. To uvećanje odnosilo bi se samo na mjesec ili dva, odnosno na razdoblje u kojemu su postignuti uspjesi izvan redovne nastave.

Ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak prijedlog za povećanje plaće onima koji dobivaju EU projekte opravdava poticanjem izvrsnosti. Da, i dobivanje projekata može biti znak izvrsnosti, ali nastavnici nisu u ravnopravnom položaju jer se cilj izvrsnosti nalazi u njihovom radu u razredu, kabinetu, u školi, na natjecanjima, u radu izvan škole, priredbama, radionicama, mentorstvima, promicanju novih oblika, načina ili metoda rada,inovacijana i u nizu drugih poslova za koje su se obrazovali i osposobljavali.

Nejasno je hoće li uvećanu plaću dobivati i oni nastavnici čiji projekti neće biti odobreni, a u njihovu pripremu utrošeno sui vrijeme i novac. Pitanje je i što će školama školski odbori i ravnatelji, stručni suradnici, vijeća zaposlenika, učitelja ili profesora kao i Vijeće roditelja, ako će pojedinci sami inicirati i realizirati određene projekte, koji nikada ne mogu biti dobro pripremljeni bez timskog rada.

U prijedlogu izmjene Zakona ne kaže se čemu služe osnivači školskih ustanova i županijske razvojne agencije koje stalno pozivaju na stručna osposobljavanja radi pisanja projekata, što će raditi školski računovođe koji se razumiju upravo u tu materiju, i mnogi drugi koji već imaju iskustva u namicanju europskog novca.

Pitanja je puno, a odgvora malo. No, čini nam se da je još jednom u zbornice ubačeno sjeme razdora i nesporazuma među prosvjetnim radnicima, koji kao malo koja društvena populacija tako uspješno obavlja svoje zadaće i stječu nova iskustva te aktivno sudjeluju u cjeloživotnom obrazovanju. Nikada do sada nigdje nije napisano da u cjeloživotno obrazovanje spada i pisanje europskih projekata, pa je nejasno kako će to profesori hrvatskog jezika, povijesti, tjelesne ili zdravstvene kulture pisati projekte, ako nemaju potrebna šira znanja iz ekonomske, odnosno financijske struke.

Sjećam se riječi jednog živućeg nastavnika iz Metkovića kojega je za večerom kolega Nijemac pitao kolika mu je plaća. Kad mu je naš Metkovac odgovorio, kolega Nijemac ga je tri puta pitao je li taj iznos za tjedan ili za mjesec dana rada u školi. Eto, o tomu se radi, pa kad se za neke predlaže 30 posto veća plaća, eto kvasca za novu buru u zbornicama. Upravo to ne žele prosvjetni radnici koji na svojim leđima nose sve reformske promjene i koji sve više vremena provode radeći  brojne poslove, a sve manje one za koje su se osposobljavali.

Pero Jakić