U proteklih  100 godina dres NK Neretve nosile su stotine nogometaša od kojih su mnogi bez prekida igrali deset ili čak više godina i koji su ostavili dubok trag svojom igrom i doprinosima rezultatima i uspjesima kluba. Mnogi su nakon srednje (pa i osnovne) škole nastavljali školovanje u drugim sredinama i igrali, a potom su se vraćali u svoj rodni grad.

Jedan od ikona NK Neretva svakako je Zvonko Arapović. Igrao je pedesetih, šezdesetih i sedmdesetih godina prošloga stoljeća, a u Neretvi 13 sezona.

Uskoro će ući u osmo desetljeće života, no sportski duh i izgled njegova su svojina. Svako jutro obavezni su šetnja i kavica, razgovori s prijateljima, a ponekad i prisjećanje na minula nogometna vremena.

Pa neka priča krene.

– Počeo sam igrati u Neretvi 1952. godine pod nadzorom treera Srećka Jelavića (istaknuti igrač, trener i kasnije funkcioner). Sjećam se da smo prije svakog treninga uzimali posude s vodom i zalijevali tek zasađene topole kojih danas nema. Sjećam se mnogih, pa tako Nene Kovačevića i njegova brata, prof. Vide Papca, Palaverse…

Bio sam u Metkoviću do  15. godine. Tada sam otišao u Zagreb u srednju školu i pristupio juniorima Zagreba. Taj klub preporučio mi je Zdravko Gracin (kasnije novinar Večernjeg lista), a primio me je naš Metkovac Ante Pavlović. On je tada bio referent za juniore, a kako nije znao odakle sam pitao me. Kad sam rekao da sam iz Metkovića i da me trenirao Srećko Jelavić, iznenadio se, bilo mu je drago i uputio me na pregled. Tada sam na Trgu susreo metkovske studente Ivu Gabrića, i Niku Gabrića koji su mi zaželjeli sreću, – kazuje nam Zvonko.

Međutim, u NK Zagrebu ostao je samo nekoliko mjeseci odakle je prešao u NK Poštar (Zagrebačka zona). U prvoj momčadi Poštara je debitirao sa 16 godina i to protiv Radnika iz Velike Gorice i odmah zabio dva gola. U tom klubu ostao je igrao četiri godine, a onda je stigao poziv iz Metkovića, da se vrati. I te 1959. godine odlučio se na povratak U Neretvu. Bio je petak (između 10 i 14 sati) kada je odlučio prihvatiti poziv Lea Zlodre, Voje Makara i ostali čelnika Neretve. Stigao je u subotu poslije podne,a već u nedjelju ujutro nastupio je za Neretvu protiv Lokomotive u Mostar (1:1), i naravno, zabio taj jedan gol.

Zvonko Arapović

Kako rekosmo, igrao je za Neretvu 13 godina. I dok j služio vojni rok odigrao je šest utakmica za svoj klub. Bila je to Hercegovačka zona i kasnije Dalmatinska. Bio je član ekipe koja je 1970./ 71. ostvarila prvo mjesto i ulazak u Drugu saveznu ligu Jug. Jedino nije odigrao protiv Neretvanca (1:1), jer ga trener nije pozvao da igra.

Kad je u drugoligašku Neretvu stigao Muhamed Mujić za trenera, bilo je nagovora da još igra, ali se sam zahvalio zbog obveza na poslu (Pošta-TKC).

– Ipak nisam prestao jer sam otišao u GOŠK Gabela i igrao godinu dana, zatim sam pet godina trenirao Neretvanac, zatim pet godina Jadran Ploče, s Gusarom sam osvojio prvo mjesto, vodio sam mlađe uzraste u Neretvi dok mi jednog dana nisu rekli da to više neću raditi, a 1983. vodio sam u republičkoj ligi prvu momčad Neretve iako se na tom mjestu spominje jedno drugo ime, što mi je jako žao, isto kao što mi je žao što me trener nije postavio u momčad kad smo pobijedili Hajduk u kupu (1967). Naime, kako me nije bilo na nekim važnim utakmicama, stječe se dojam da nisam uopće igrao, – pomalo rezignirano nastavlja Arapović.

Zvonko se noseći na leđima brojeve 9 i 8, nadavo golova. Pred kraj karijere igrao je na mjestu centarhalfa, i to vrlo dobro. Rado se sjeća suigrača iz svoje generacije, Nikole Bebića Sinkole, Mire Prusca, Ante Džakule, Ante Medara Duke i Joška Medara, Bariše Kaleba, Jelčića i svih ostalih.

Zbog svojih izvrsnih igara daleke 1960. godine dobio je poziv Trešnjevke koja je tada ušla u prvu saveznu ligu. Otišao sam i skoro sve dogovorio, ali nije ostao.

– Zamislite, ja se vraćam iz Zagreba poštanskim autobusom, a u Velikom Prologu igrači Neretve izvršili ”prepad” na autobus. Neretva je putovala na utakmicu u Glamoč, uzeli su me iz autobusa i posjeli u svoj. Krenuo sam s njima, odigrao utakmicu i više se nisam micao iz Metkovića. Eto, koliko je meni značila Neretva. Tražili su me Livno, Dubrovnik i još neki klubovi, ali ni moj otac nije bio za to da napustim Metković. Odigrao sam 450 službenih utakmica, bez prijateljskih, – ističe naš sugovornik.

Zvonko Arapović

Osvrnuo se i na pitanje jesu li on i njegovi suigrači mogli nešto od nogometa i zaraditi. Dobivali nisu ništa, jedino su određene manje naknade postojale 1970. i 1971. Loše financijsko stanje bilo je i 1983. i za njega kao trenera i za njegove igrače od kojih su neki bolje stojeći na putovanjima plaćali večere.

Najviše cijeni rad trenera Ante Dračića Baje i smatra da je bio najbolji od svih, ikada.

Osobno smatra da su u Neretvi (kasnije i drugim klubovima) igrali vrhunski igrači Mario Marušić, Ante i Joško Medar, Nikola Bebić, Miro Prusac, vratar Nikolić (Mida), Ante Džakula, Gorjan Draženović, Bariša Kaleb i mnogi drugi.

Drži da ne bi bilo loše imati drugoligaša u Metkoviću jer ima dosta dobrih i darovitih igrača. Međutim, pitanje je, kaže, kako namiriti troškove.

Uz to što je volio i što još uvijek voli svoju Neretvu, dotaknuo se i odnosa kluba prema bivšim igračima.

– Čujte, ja i brojni stariji igrači smatramo da bi taj odnos mogao i morao biti bolji. U posljednjih 20 godina nikada nisam dobio nikakav poziv, obavijest ili nešto slično da se okupimo i porazgovaramo, makar jednom godišnje. Da, ja sam dobio Zlatni prsten Neretve i Plaketu s grbom Neretve. Dobili smo  i doživotne ulaznice za utakmice, ali one ne važe. Te ulaznice su na neki način trebale biti i znak pažnje i nagrada nama koji smo igrali besplatno, ali one ne vrijede. Nije  meni ni ostalima problem platiti ulaznicu, ali kad su nam dodijeljene doživotne onda to treba i poštivati, – zaključio je naš razgovor jedan od najboljih igrača u povijesti NK Neretva, Zvonko Arapović.