Nedavno je tiskan Leksikon najznačajnijih hrvatskih sportaša, kroz razdoblje od 1880. do 2019. godine, čiji je autor Damir Škarpa. To novo djelo sportske publicistike u Hrvatskoj na jednom mjestu u nešto kraćoj  formi donosi popis i biografije najznačajnijih hrvatskih sportaša i sportašica iz svih sportskih grana te predstavlja pravi spomenik svim hrvatskim sportskim veličinama.

Autor Škarpa rođen je u Zagrebu 1971. godine, diplomirao je na Fakultetu prometnih znanosti u zagrebu smjer pošta i telekomunikacije, a od 1994. godine bavi se sportskim novinarstvom. Član je Hrvatskog društva povjesničara sporta i autor nekoliko knjiga. Kako je autor jedan primjerak Leksikona poklonio glavnom uredniku našeg portala Daliboru Čuturi a kako su u njemu nalaze i imena značajnih sportaša iz Metkovića, bio je red prelistati ga i napisati nekoliko riječi.

Dakle na 268 stranica nalaze se imena i fotografije stotina vrhunskih hrvatskih sportaša koji su s klubovima ili reprezentacijama osvojili stotine medalja, pokala, priznanja, bodova, poena ili postigli stotine golova u nogometu, rukometu ili vaterpolu.

Autor nije zanemario niti jednu sportsku granu, a kriterije po kojima je radio odredio je sam.

Tako se u knjizi mogu naći imena velikog Vladimira Beare, Milivoja Bebića, Rudolfa Belina, Đurđice Bjedov, Duje Bonačića, Žarka Dolinara, Sandra Gulje, Katice Ileš, Vinka Jelovca, Andre Knega, Matije Ljubeka, Željka Mavrovića, Nikole Pilića, Blanke Vlašić, Nikole Pilića, Luke Modrića, Zorana Primorca…

Eto kad smo kod Zorana Primorca (stolni tenis), podsjetimo da je njegova majka Mila, kćer pokojnih Kate i Ante Sente iz Metkovića.

U Leksikonu se nalaze podaci i o sportašima iz Metkovića i o onima koji su značajni ali nisu iz Metkovića već su samo igrali za klubove iz Metkovića.

Tako za Andriju Ankovića piše da je nakon GOŠK-a iz Gabele igrao za Neretvu i Hajduk za kojega je odigrao 326 utakmica i postigao 250 golova.

Patrik Čavar (rukomet), igrao je za domaće i inozemne klubove, a u dresu reprezentacije Hrvatske nastupio je 120 puta i zabio 640 golova. Ivan Čupić odigrao je za Hrvatsku 125 utakmica, Davor Dominiković 174, a Slavko Goluža 246 i pri tomu postigao 627 golova. Vladimir Jelčić upisao je 57 nastupa za Hrvatsku, a Nikša Kaleb 79, uz 152 pogotka.

Ivano Balić je dvaput proglašen za najboljeg rukometaša svijeta, igrao je za svjetske rukometne velikane, i tri sezone za RK Metković Jambo. Za reprezentaciju je nastupio 198 puta i postigao 535 pogodaka. Drugi Splićanin Petar Metličić također je igrao u Metkoviću, a zatim u najpoznatijim klubovima svijeta, uostalom kao i svi već spomenuti metkovski rukometaši. Metličić je za reprezentaciju zaigrao 146 puta i postigao 460  pogodaka.

U knjizi su i podaci o Blaženku Lackoviću, a autor navodi da je bio i član RK Metković Jamba. Istina je da je Lacković godinu dana proveo u Metkoviću ali zbog administrativnih zapreka i odluka HRS-a i po direktivi RK Zagreb, on nije igrao za klub ni u domaćem prvenstvu ni u međunarodnim utakmicama, a RK Metković Jambo je zbog toga što je Lacković zaigrao na jednoj trening utakmici u Sloveniji, izgubio naslov prvaka države.

Međutim, u bilješci o Božidaru Joviću ne stoji da je igrao za Metković iako je tu proveo neko vrijeme.

U podacima o Nenadu Kljajiću nema podatak da je bio i igrač Metković Jamba u vrijeme najvećih uspjeha metkovskog rukometa.