Enver Jakirović – Ekra s 18 godina stigao u Neretvu i branio u njoj punih 20 godina

Kad je 1971. godine NK Neretva ušla u tadašnju drugu saveznu ligu jug, u jesenskom dijelu prvenstva osvojila je mizernih 10 bodova pa je uprava zaključila da pribavi pojačanja. Iz Veleža su došli Alajbegović, Kordić, Vahid Halilhodžić, Novak, Drocić i trener Muhamed Mujić, a među novim igračima bio je i Enver Jakirović, 18-godišnji vratar koji je u juniorima Veleža neko vrijeme igrao centarfora, zajedno s Halilhodžićem.

Enver Jakirović – Ekra

Nakon dva mjeseca vratar Velibor Šimović prepustio je mjesto mladom Jakiroviću koji je odmah pokazao svoje kvalitete. Iako je Neretva u nastavku osvojila 21 bod ispala je iz druge lige, ali je Mostarac ostao u svom novom gradu, također na Neretvi. I tako do dana današnjeg.

Nakon napuštanja druge lige, Neretva je dospjela u Dalmatinsku ligu s gotovo istim igračima gdje je brzopotezno osvojila prvo mjesto i postala članom Jedinstvene HNL.

Dres s brojem jedan postao je Ekrino vlasništvo sljedećih 20 godina, iako je u klubu bilo još nekoliko izvrsnih vratara. Tek je 1993. godine taj dres s brojem jedan prepustio svom nasljedniku Renatu Srni, u vrijeme kad se Neretva spremala jurišati na Prvu HNL, u čemu je 1994. godine i uspjela. A on je u tom razdoblju bio vratar u pričuvi i trener svih vratara Neretve. Tijekom karijere zvali su ga poznatiji i moćniji klubovi poput Budućnosti i Olimpije, ali nije otišao.

Foto: Foto-studio Veraja / Metkovic.hr

Evo i zašto.

– Čujte, mene su u Metkoviću svi prihvatili, zavoljeli su me, a i ja njih. Tu sam se oženio, stvorio obitelj stekao prijatelje, dobio posao i stan. U tom vremenu to je bila velika stvar i za mnoge poznatije igrače i ja sam bio zadovoljan. Kad me već pitate o detaljima mogu reći da sam za Neretvu branio oko 800 puta, uključujući i druge klubove, ONK Metković, Gusar, Neretvanac, Orebić i Maestral, mislim da sam odigrao preko 1000 utakmica. Bio sam reprezentativac amaterske reprezentacije Hrvatske osam godina i njezin kapetan u vremenu Zorislava Srebrića, zajedno sa Šošom.

Moram reći da je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, a i inače, Neretva bila cijenjena i priznata nogometna momčad u Hrvatskoj i šire.

Prisjetit ću se suigrača s kojima sam dugo igrao, Marevića, Brečića, Nikolića, Obšivača, Pandže, Kurana, Majića, Ćužića, Kumera, Vučkovića, Šoše, Davora Mijoča, Ljubičića i ostalih, koji su bili vrhunski igrači i ljudi. Koliko smo bila jaki svjedoči podatak da  u sezoni 1985./86. za 1250 minuta nismo primili gola. Igrali smo i kvalifikacije za ulazak u drugu saveznu ligu i u konačnici izgubili od Jugokeramike iz Zaprešića, današnjeg Intera -.

Enver Jakirović – Ekra

Enver Jakirović je doista bio vratar visokih dometa, isticao se svojim „paradama“, istrčavanjem, igrom nogama i kontrolom stanja na terenu. Često je za svoje učinke dobivao maksimalne ocjene, desetke, devetke, o osmicama da ne govorimo.

Progovorio je i tomu:

– I vama su kao novinaru govorili zbog čega me nagrađujete visokim ocjenama, a ja sam stalno govorio da sam takve ocjene dobivao i u Stobreču, i u Sisku, i u Zagrebu i drugdje.

Ma zamislite, mi smo pod vodstvom trenera Stipe Ilića igrali s Varteksom u Varaždinu. Nije nas niti bilo dovoljno, a ja sam s nekoliko suigrača iz automobila uskočio u svlačionicu i istrčao na teren. U prvom dijelu Varteks nam je mogao dati 20 golova, ali nije niti jedan. Još nam je sudac u 10. minuti udaljio Kumera. Mi smo u nastavku zabili dva gola i pobijedili. U Varteksu su tada igrali Ivanković, Kolonić, Ladić, …

Ipak, moram reći da vratari danas moraju igrati nogom. Imao sam sreću da sam u Veležu u mlađim uzrastima bio napadač pa sam to iskustvo koristio kao vratar. Inače, izlazak na ubačaje bio mi je najjača strana. Osim što sam bio toliko dugo u velikom nogometu branio sam i u malom nogometu. Čuvao sam vrata Mostarskih kiša punih pet godina, a kasnije sam branio za brojne druge klubove, – ističe nekadašnji izvrsni vratar.

Nakon završetka aktivnog igranja posvetio se u cijelosti trenerskom poslu.

Enver Jakirović Ekra / Ljubuski.net

Naravno, trenirao je vratare na koje je prenosio svoje bogato iskustvo. Radio je u NK Brotnjo, zatim u školama nogometa u Međugorju, Čitluku, Ljubuškom, Gabeli, ONK Metkoviću i drugdje. Njegov je „proizvod“ 16-godišnji Puljić iz Ljubuškog, danas član Širokog Brijega i reprezentativac. Nekada je svoje znanje prenosio na Franu Pivca, Renata Srnu, Zorana Bubala, Dinka Terkeša i mnoge druge. Nedavno se nakon 23 godine vratio raditi u Neretvi. Pohvalio je nekolicinu mladih vratara od kojih očekuje velike karijere. I da ne zaboravimo, Enver Jakirović je tijekom Domovinskog rata bio vozač saniteta u sklopu Ratne bolnice. Godinama. I na to je ponosan. Ponosan je i na svoje sinove, o kojima je progovorio nakon našeg pitanja.

– Ma što ću govoriti, kad se sve zna. Ja znam samo reći Bože daj im zdravlje i ostvarenje želja. Da, moj sin Teo bio je vratar druge momčadi Šahtara gdje je igrao naš Darijo Srna. Nakon povratka prekunuo je karijeru. Sergej je bio i vratar i igrač, otišao je iz Metkovića. Nekada je igrajući za Zagreb bio među najboljim veznim igračima u Hrvatskoj. Igrao je i za CSK-a, a danas je trener Gorice -.

Na kraju neizostavno pitanje o Neretvi:

– Čujte, meni je Neretva bila druga majka. Taj klub i njegovu povijest treba cijeniti. No, čini mi se da današnji mladi nisu baš previše zainteresirani za to, a jedino se tako može vratiti nekadašnji imidž Neretve. Mislim da bi Metković morao imati drugoligaša. Kvalitetnih igrača ima, a trebalo bi više ljubavi i pažnje za taj klub. Isto tako, nužan je i veći interes mladih igrača i najvijača.

Mene ljudi poštuju zbog onoga što sam dao Neretvi, ali i ja poštujem moj klub, – zaključno će Jakirović.

Tom 67-godišnjaku koji i danas izgleda kao mladić, možemo samo poželjeti dug život i kvalitetan transfer znanja i iskustva na mlade vratare.