Foto: Facebook/ Ivo Veraja

Jedan od glavnih utemeljitelja rukometa i RK Mehanika u Metkoviću, Zdravko Vučičević, proslavio je, sa skupinom nekadašnjih igrača toga kluba, svoj 80. rođendan. S malim kašnjenjem i mi smo čestitali i iskoristili prigodu za još jedan sportski razgovor.

No, prije toga podsjetimo da je naš slavljenik rođen 1.10.1937. u selu Pećina u općini Ravno, a doselio je u Metković 1947.

Tu je završio osnovnu školu, a srednju je pohađao u Splitu gdje je aktivno vježbao i nastupao u VK Gusar (od 1954.) zajedno s pokojnim profesorom Perom Jurjevićem, a u Metkoviću su potom 1968. osnovali VK Neretvanski gusar.

On i pokojni Tomislav Volarević Braco i ostali zaljubljenici u rukomet osnovali su 1963. RK Mehaniku, prema imenu tadašnjeg metalno-montažnog poduzeća čiji je ing. Vučičević bio direktor.

Desetljećima je bio igrač, klupski dužnosnik , trener, a potom osnivač Škole rukometa pri RK Mehanika iz koje su izrasli brojni vrhunski igrači i reprezentativci. Iz njegovih stručnih priručnika za rad s mladima učili su brojni treneri u Istri i Sloveniji. Posebno je zaslužan za gradnju sportske dvorane i njezino otvaranje početkom 80-tih godina prošloga stoljeća.

Za svoj rad nagrađivan je brojnim priznanjima lokalne i šire zajednice.

Pa, vrijeme je i za prvo pitanje, što radi i kako se osjeća u prigodi osamdesetog rođendana?

– Čujte, ja vam zbog zdravstvenih problema malo izlazim, a nema više ni mojih brojnih prijatelja i poznanika. Eto, sjetila se mog rođendana nekolicina bivših igrača i prijatelja pa su me pozvali da se prisjetimo proteklih rukometnih dana, godina i desetljeća. Malo smo osvježili sjećanja s nadom da će metkovski rukomet i dalje živjeti u našemu gradu-skromno će Zdravko.

Na pitanje koji su mu najdraži rukometni uspjesi, a koje događaje pamti s gorčinom, odgovorio je:

– Prvo, ne želim sebe stavljati u prvi plan jer se ništa ne bi moglo postići bez suradnika. Ako me pitate kada sam bio najsretniji čovjek na svijetu, odgovorit ću vam da je to bio trenutak kada je RK Mehanika, uz začuđenost svekolike sportske javnosti u Svetozarevu, izborila plasman u tadašnju 1. Saveznu rukometnu ligu. Drugi, savršeno sretan doživljaj bilo je otvaranje Sportske dvorane u Metkoviću, u koju smo uložili silan trud i sredstva radi razvoja rukometa.

Radovao me je i rad s mladima (sve do prije nekoliko godina) jer su iz svake generacije nicali mladi reprezentativci, poput Čupića, ili u novije vrijeme Raguža i Koncula.

Najtužniji sam bio kada smo nepravedno izbačeni iz tadašnje Republičke lige BiH, te smo krenuli s natjecanjem u Dalmatinskoj regiji , a potom svake godine napredovali statusno, organizacijski i igrački. Posve sam bio tužan 2010. godine kada mi je zabranjen ulazak u dvoranu pa sam završio na Hitnoj i od tada nisam puno puta odlazio u tu istu dvoranu. Današnje stanje u rukometnom Metkoviću nije dobro. Postoje dva kluba, dvije škole rukometa  i tako redom… Počeli smo s Metković 1963, a Škola rukometa je kao udruga bila odvojena. Puno se toga događalo, ali mislim da sam ostao da bi puno toga bilo drugačije -pomalo sjetno kazuje nam legenda rukometa u gradu na Neretvi.

Zdravko Vučičević nas je podsjetio i na jednu zanimljivost. Sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, u razgovoru nam je pokazao idejnu skicu za gradnju sportske dvorane kod Osnovne škole don Mihovila Pavlinovića za 800 gledatelja. Čak smo zajedno mjerili površine za buduću dvoranu koja bi prema procjenama stajala 10,5 milijuna kuna. Kako je ta sredstva bilo teško prikupiti, napravio je novi nacrt za dvoranu za koju bi trebalo duplo manje novaca. Nažalost, nisu se mogle dobiti lokacijska i građevinska dozvola, pa se od projekta odustalo, a to mu je bila velika, gotovo životna želja. Već su neki bili obećali besplatno raditi iskope i temelje, a u Željezari Zenica naručena je metalna konstrukcija prema mjerama. Takve ili slične dvorane Poduzeće Mehanika gradilo je u Sinju, Trilju i u Vrgorcu. Prema riječima Zdravke Vučičevića, idejne projekte za dvoranu predao je Anti Mateljku-Čiči. Naš slavljenik i danas sanja velebne rukometne predstave kluba kojega je stvarao i raduje se svakom novom dječaku koji želi učiti i naučiti rukomet.

Želimo mu kao čovjeku i rukometnom djelatniku još puno sretnih rođendana.

Pero Jakić