Ulaskom Hrvatske u EU mnoge su se stvari promijenile, neke na bolje, a neke i na gore. Da je tomu tako svjedoči propast svinjogojstva u Slavoniji pa godišnje uvozimo blizu 100 tisuća tona svinjskog mesa koje se na akcijama prodaje u trgovačkim centrima, bez obzira na boju, izgled i kvalitetu. Isto se događa s uvozom piletine, teletine ili govedine, a jedini savjeti koji se mogu čuti dolaze od nutricionista ili stručnjaka drugih usmjerenja o tomu kako na izlozima moramo paziti koje je boje meso, crvene, ružičaste, ili bijele!

U dolini Neretve tisuće ljudi žive od poljoprivrede, napose od uzgoja i prodaje mandarina, brendiranog hrvatskog izvoznog proizvoda.

Godinama se proizvađači obraćaju javnosti prije i tijekom berbe upozoravajući kako cijene nisu odgovarajuće, kako ne mogu prodavati i živjeti od svoga rada, te pozivaju na ograničenja uvoza raznih poljoprivrednih proizvoda. Analitičari stalno ponavljaju istu priču u kojoj je se pokušava ukazati na potrebu udruživanja poljoprivrednika u poljoprivredne organizacije koje bi se bavile cjelokupnim procesima od proizvodnja i odabira sortimenata do plasmana na domaćem i inozemnom tržištu.

U takvim organizacijama kakve poznaje napredni svijet, temelj je suvremeno zadrugarstvo odnosno udruživanje zainteresiranih koji bi zajednički ulagali i ubirali prihode, ali u Hrvatskoj od same riječi zadrugarstvo raste kosa na glavi.

A o čemu se zapravo radi. Radi se o tomu da je Ministarstvo poljoprivrede raspisalo natječaj za dodjelu 26 milijuna i 500 tisuća nepovratnih kuna za poljoprivredne organizacije kako bi se one bolje snalazile na tržištu i jednostavnije nabavljale repromaterijale.

Nažalost, takva sredstva s područja doline nema tko tražiti, pa ih prema tomu nema tko ni dobiti, iako ukupan iznos potpore jednoj proizvođačkoj organizaciji može biti i do 500 tisuća eura za razdoblje od pet godina. Takvih organizacija na području Hrvatske Kalifornije nema. Stručnjaci, predsjednici udruga i sami proizvođači ponavljaju kako nisu u mogućnosti prijaviti se na natječaje zbog činjenice da mnogi nemaju dovoljne količine zemljišta pa bi mogli upasti u nemale probleme dobiju li potporu, kao i to da mnogi nemaju ugovore o višegodišnjem zakupu državnoga zemljišta!

I što sad? Pa zar nitko ne zna da  o raspodjeli i raspolaganju državnim zemljištem postoje dugotrajni prijepori, od nepravične raspodjele površina do davanja u podzakup drugim osobama, a nije mali broj parcela koje uopće nisu privedene kulturama na ovaj ili onaj način. Država je prema Novom zakonu rješavanje tih pitanja prepustila jedinicima lokalne samouprave, a neke od njih nikako da obave reviziju prijašnjih rješenja i utvrde je li netko koristio i na koji način je raspolagao državnim zemljištem. Tu je prisutan i problem rascjepkanosti parcela, problem nedostatka skladišnih prostora i niz drugih pitanja.

Određeni broj poljoprivrednika svoje posjede ne može niti upisati u ARKOD pa se ne mogu ni javljati na natječaje. Neki sada traže povrat hladnjače bivšeg PIK Neretva u ruke određenog broja udruženih proizvođača, a tom hladnjačom godinama se koriste brojni korisnici, bili oni vlasnici ili zakupnici. Traži se i pomoć lokalnih zajednica u tom procesu vraćanja objekata proizvođačima što je po svemu sudeći krupan zalogaj za sve one koji pokušavaju promijeniti stanje opće neorganiziranosti poljoprivrednih proizvođača u dolini Neretve.

Bez sustavnog pristupa svim problemima u neretvanskom agraru i odlučnosti da se riješe nagomilane teškoće  ne može se očekivati europski iskorak neretvanskih poljoprivrednika i njihovo ravnopravnno sudjelovanje u raspodjeli tržišnog potencijala EU.

Piše: Pero Jakić / Metković NEWS