Gdje smo na najizvorniji način kod sebe, kod kuće

Jednom su učenici Ivanovi pošli za Isusom i zapitali su ga: “Učitelju, gdje stanuješ?” Isus ih je pozvao da dođu i da vide. I tako se dogodio jedan značajan susret, početak hoda za Isusom, osnivanje prve jezgre Isusovih učenika.

Međutim, Ovo je pitanje samo jeka davnog Božjeg pitanja iz Raja zemaljskoga: “Čovječe, gdje si?” Čovjek koji se zbog grijeha sakrio pred licem Božjim, neprestano je traženo biće. Bog nas traži, gotovo da pita i nas: “Gdje stanuješ?” Zato je i Isusu Bog u svojoj Riječi postao čovjekom i nastanio se među nama. Pošao je ususret čovjeku, da nas nađe ondje gdje se nalazimo, da postane s nama jedno, kako bismo lakše shvatili da je Bogu stalo do naše sreće.

Blagdanski dani za mnogo kršćane su i dani susreta sa službenikom Crkve u njihovim domovima. To se naziva blagoslovom obitelji, blagoslovom stana. Otvaramo vrata svoga stana. Tu gdje stanujemo želimo osjetiti i blagoslov, pohod Božji. S jedne strane, dakle, možemo na neki način kroz taj vidljivi znak blagoslovne molitve Bogu pokazati gdje stanujemo. Međutim, pitanje je daleko dublje. Važno je zapitati se gdje mi istinski stanujemo, gdje ti istinski stanuješ, gdje si na najizvorniji način kod sebe, kod kuće. Tada je to pitanje koje zadire u našu nutrinu, u onaj duboki, intimni dio našega bića. Riječ je o stanu naše duše, našeg srca. Gdje stanuješ, gdje si kod kuće? Nije li često istina da u onom najdubljem smislu nismo gotovo nikada kod kuće. Uvijek smo izvan sebe, rastrgani planovima, problemima, željama. strepnjama. Ne znamo se odmoriti u dubinama svoga vlastitog bića. Zato smo često nervozni, rastreseni, nepažljivi. Čudimo se različitim stresovima i napetim psihičkim stanjima.

A sve je to upravo zato što si ne znamo priuštiti istinski odmor u dubinama vlastitog bića. U iskustvu dubokog sjedinjenja ovog tjelesnog bića i svih duševnih sposobnosti i tajni krije se i iskustvo najdubljeg mira i odmora. Tek u takvom stanju sabranosti možemo otkriti samoga sebe, možemo osjetiti prostore gdje smo istinski kod kuće. To smo mi sami, naše vlastite dubine. Iz tog iskustva moguće je susresti drugo biće, jer tako smo istinski sposobni primijetiti drugoga i otkriti mu mjesto u našem srcu, u našoj nutrini. Tek tako možemo prihvatiti i Isusa, koji intenzivnije nego mi i s više čežnje nego mi želi otkriti mjesto gdje mi stanujemo i prodrijeti u našu nutrinu, tj. ostvariti susret.

Taj će nam susret biti na blagoslov, jer s Isusovim dolaskom u nas ulazi svjetlo i istina. U ljepoti njegova dolaska prepoznat ćemo još jasnije i sami sebe, vidjet ćemo se kakvi jesmo. Možda se upravo toga i bojimo? Možda ne želimo vidjeti sebe u istini? Možda bježimo od nekih spoznaja? Možda smo blokirani nekim predrasudama, traumama, kompleksima i zato tako rado bježimo od Isusa, bježimo od sebe?

Međutim, istina će nas osloboditi, tj. Isus koji je Istina oslobodit će nas od svih naših spona, strahova, nesigurnosti. Dopustimo Isusu ne samo da po blagoslovu uđe među zidove našeg stana, sobe gdje stanujemo, nego neka uđe u dubine našega bića, u stan našeg srca, kako bismo mogli doživjeti puninu njegova blagoslova.

Propovijed preuzeta sa bloga fra Zvjezdana Linića

Pročitajte prigodno razmišljanje fra Zvjezdana Linića uz današnji dan!

“Puno puta čujem od ljudi iskrenu muku u pogledu njihova vjerovanja. Svi smo mi zaraženi virusom racionalizma i empirizma. Nekako nam je prihvatljivo sve ono što možemo svojim osjetilima doseći i svojim razumom dokučiti.

Drugo kao da spada u određenu apstrakciju, vrlo lako odluta u mitologiju, u legendu, u priče. Tako je to često i u običnom pučkom izražavanju. Ljudi se usude reći da bi povjerovali u Boga kad bi ga vidjeli. Po logici stvari tada više ne bi ni trebali vjerovati jer vide. Ali, nije uvijek logika najjača strana nas običnih smrtnika.

Jednom davno na dan jedinstvenog Uskrsa, kad se Isus objavio svojim učenicima kao uskrsnuli Gospodin, Tome apostola nije u tom času bilo s njima. Bio je negdje izvan zajednice. Kad su mu prijatelji govorili da su vidjeli Gospodina, da je uskrsnuo, nije mogao, nije htio vjerovati. Tražio je dokaze. Istom kad on bude stavio prste u mjesto od čavala na Isusovim pribijenim rukama, kad bude dotaknuo onu ranu koju je vojnik napravio kopljem na Isusovim prsima, on će povjerovati. Apsurdan neki zahtjev. Tomu još i danas nazivamo upravo po tome da je nevjerni. I ukazao se Isus opet u zajednici apostola, ali sada je tu bio i Toma. I Isus mu se obraća tražeći da zaista učini ono što je zahtijevao. Teško je reći kako se morao Toma u tom času osjećati. Zapravo ni ne piše da li je Toma doista opipao Isusove rane. On pada pred Isusa i priznaje svečano: Gospodin moj i Bog moj! Od Isusa dobiva ukor: Jer si me vidio, povjerovao si; blago onima koji ne vidješe a vjeruju!

Tajna nevjernog Tome nije toliko što je bio u sumnji, u nedoumici u odnosu na stvarnost Krista uskrsnuloga. O tome prije iskustva susreta s Isusom i drugi su apostoli bili u mraku. Nitko to nije očekivao, nitko o tome nije ništa ni slutio. Prava tajna nevjere u apostola Tome zapravo je u tome što on nije vjerovao svojim prijateljima, svojoj braći. S njima je bio dugo u zajedništvu. Mogao im je vjerovati da mu govore istinu. Ali on traži svoje dokaze. I danas se vjera Crkve u Isusovo uskrsnuće temelji na svjedočanstvu apostola. I danas mi vjernici ispovijedamo “apostolsko vjerovanje”.

Mnogi bi vjernici i danas možda htjeli vidjeti Isusa. Neki mistici tvrde da su ga vidjeli; neki su ga i čuli; svakako su mnogi nešto doživjeli. Nikad ne možemo do kraja znati što se to u takvim slučajevima dogodilo. Imam povjerenja u njihovo subjektivno svjedočanstvo. Ipak Isus ponavlja da je bolje ovako. Na ovom svijetu, u ovim našim uvjetima možemo mu vjerovati, prepoznavati samo u znakovima i tako ga osjećati kao živog i uskrsnulog Gospodina Isusa. Gledanje je rezervirano za nebo. Tada će i svaki čovjek imati nove mogućnosti komunikacije i bit će sposoban “vidjeti” na nebeski način pravu stvarnost.

Ovdje nam je vjerovati. Vjerujem svjedocima vjere, vjerujem apostolima. Vjerujem jednako tako i kad mi prijatelj tvrdi da me poštuje i voli. Vjerujem Crkvi stoljeća i tisućljeća jer bez te tvrde stijene ni Crkve po slabim ljudima više ne bi bilo. Isus je uskrsnuo od mrtvih. Po radosti i nadi koja je u meni i ja osjećam snagu da mogu biti svjedok te divne novosti. Divan je pravoslavni uskrsni pozdrav koji reflektira zapravo apostolsku komunikaciju radosnih iskustava: Hristos voskrese – vaistinu voskrese! Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo!”

Svim našim čitateljima od srca želimo sretan i blagoslovljen Uskrs!
Nadamo se da ćemo vam u skorije vrijeme objaviti malo izdašniji intervju sa fra Zvjezdanom Linićem, te mu želimo brzi oporavak i ozdravljenje.