Pandemija Koronavirusa zaustavila je brojne aktivnosti ljudi u svim zemljama svijeta, oboljelih je preko dva milijuna, mnogi su umrli ili se bore za život. Na sreću sve je više onih koji su se izliječili. Mnoge su gospodarske aktivnosti prestale, a na prvoj crti obrane protiv opakog neprijatelja nalaze se zdravstveni radnici, volonteri, članovi Crvenog križa, vatrogasci, policajci, vozači Hitne i vozači kamiona s robama za vlastite i druge države. Tu su svakako i trgovci i nastavnici, i čistačice i mnogi drugi u lancu bez kojega je život nezamisliv.

O turizmu u Hrvatskoj i u svijetu slušamo svakog dana. Jasno je da je turistička sezona propala, ako ne 100 posto, onda je 80 posto sigurno da od zarade iznajmljivača i hotelijera neće biti ništa ili gotovo ništa. Nemaju se čemu nadati ni ugostitelji. Naša država pokušava iznjedriti neka rješenja pa se razgovara s Čekom Republikom, a domaće kapacitete pokušat će se makar dijelom popuniti domaćim gostima, uz nešto niže cijene. Hoće li to biti moguće već u lipnju, ili možda u srpnju, ili će se čekati kolovoz i rujan, nitko ne zna.

Iako turizam na neretvanskom području ne bilježi neke velike brojke i postotke, u posljednjih nekoliko godina rezultati su sve bolji. Posebice u organizaciji foto-safari izleta rijekama kroz deltu Neretve, sve do Badžule, Jezera Kuti, Vida ili Momića.

Poznati neretvanski (i hrvatski) ugostitelj Pavo Jerković idejni je tvorac foto-safari izleta, a prvi su put gosti u njegovoj lađi zaplovili 16. srpnja 1996.godine.

Šest godina prije otvorio je novoizgrađeni Restoran Villa Neretva, čiju je 30-tu obljetnicu obilježio u veljači ove godine.

Za novu, ovogodišnju sezonu posebno je pripremio konobu ‘Neretvanska kuća‘ koja može primiti 150 gostiju. Pavin restoran Villa Neretva stalno je među 100 top restorana u okviru Gastronaut kluba Hrvatska, a već je 26 godina među najboljih 11!

Neretvanska kuća, foto-safari

Nakon poduljeg uvoda, logično je da smo Pavu Jerkovića pitali što radi kad ne smije, odnosno kad ne može raditi?

– Čujte, nismo se već dugo čuli, a trenutačne su okolnosti posebne. Nikome nije lako pa ni meni ni mojoj obitelji, ali realnost i sve što se događa moramo prihvatiti. Svakog dana pješačim 5-6 kilometara uz naše kanale, potom pozorno razgledavam slike ili video zapise iz poslovnog i obiteljskog albuma, razgovaram s kolegama iz cijele Hrvatske o načinima kako možemo jedni drugima pomoći.

Naš restoran ne radi od 15. ožujka ove godine i nije nam lako, kao što ni drugima nije lako. Imali smo ugovore s 4 agencije plus s dvije nove o dolasku gostiju. Nažalost, otkazani su dolasci za ožujak, travanj, svibanj i lipanj, a što će se dalje događati ne znam. Ako virus nestane i mjere popuste možda će nešto posla biti u kolovozu, rujnu i listopadu kad dolazi i berba mandarina. Kako ni ja ni moji kolege ne znaju što će se događati, jedino što mogu reći jest da moramo stezati kaiš i živjeti u skladu s prilikama. Naši su gosti uvijek bili zadovoljni ne samo zbog odnosa naše obitelji prema njima već i zbog odnosa neretvanskih težaka prema njima. Oni, kad susretnu goste daruju im svoje voće, zapjevaju s njima i srdačno ih pozdravljaju, a naši gosti to ne zaboravljaju. Nije sve u žabama i jeguljama, ima nešto sadržajnije i jače u tom odnosu gosta i domaćih ljudi, – kazuje nam Jerković.

Ipak, postavljamo i drugo pitanje, kako se snalazite dok ne radite, pomaže li vam država i što je s vašim zaposlenicima?

– Znate, u našem restoranu radi nas sedmoro, mi članovi obitelji i dva radnika, glavni konobar i kuharica. Njih dvoje tu su punih 25 godina. Kriza jest i ne radimo, ali moji radnici neće dobiti otkaz. Imam 17,5 godina staža u Njemačkoj a ukupno 47,5 godina i svašta sam prošao, ali i naučio da svoje radnike treba cijeniti jer bez njih nema ni nas poslodavaca. Država nam pomaže svojim odlukama i mjerama pa se nadam da ćemo jednog dana nastaviti normalno raditi. Inače, država se postavila baš partnerski s ciljem da opstanemo, ne samo mi ugostitelji već i ostali. To treba ne samo pozdraviti već i cijeniti. Pa zamislite vi, nama je ovoga proljeća trebalo doći preko dvije tisuće učenika osnovnih i srednjih škola na izlete, a njih nema, zna se zbog čega. Rečeno je da ove godine neće biti krizme i pričesti pa ja molim crkvene vlasti da razmisle je li moguće to napraviti u kolovozu ili u listopadu jer dogodine neće biti lako organizirati krizme i pričesti za dvije generacije, – zaključno će naš sugovornik (na daljinu) Pavo Jerković.