I nikada narod zaboravit neće Vukovar!, – tako bi se mogao opisati prizor paljenja svijeća u metkovskome parku u znak sjećanja na žrtve stradanja Vukovara iz 1991. godine. Od starijih generacija koji su bili svjedoci i sudionici rata, pa sve do onih najmlađi koji tek slušaju priče o gradu heroju, svi su oni došli na svoj način izraziti zahvalnost vukovarskim braniteljima.

Kako je to izgledalo 1991. u Vukovaru?

Više od 90 posto zgrada uništeno je ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominirali su uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača.
Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. U gradu više nije bilo ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Imali su tek na stotine novih grobova, šačicu preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror, u kojem nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o njihovoj strašnoj sudbini.

Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci nisu misli tako. Branili su grad tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska vojska je bila posve oslabljena. Više nije bila sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode, što su prepoznali i naši sugrađani koji paljenjem svijeća odaju čast poginulim herojima svake godine.