Ode i zadnja slamka spasa

Svjedoci smo svakodnevnog ljudskog ponižavanja, majka sa djetetom u kolicima, crnom kesom, čistom dušom, prebire kontejnere u potrazi za plastičnim bocama. Svaka boca 0,50 kn, sto boca ručak – govori mi žena dok sam bacao smeće. Vidim je jučer zabrinutu kaže nema više, stavili kontejnere za plastiku pod katanac. Ne daju nam ni od ovoga živjeti, a radila sam u Razvitku. Nestade Razvitak, Mehanika, Metkovka, Beton, Jugoplastika, Poduh, Vinilko, Progres, nema se više gdje raditi. Ovo malo što radi u državnim i gradskim službama, od čega ćemo živjeti. Zakon o sortiranju otpada preuzeli smo od EU, ali tamo i ako ne radiš, bar možeš od socijalne pomoći preživjeti. Što je minimum.

I autor ovog teksta, mislio je da se život sam od sebe podrazumijeva. Radit ćeš, pa nema nikakvih problema, vraćat ćeš kredit za stan, školovati djecu. A država umjesto da podrazumijeva život, opalila po ovrhama, blokadama, pogoduje krupnom kapitalu, koga briga kako će tko preživjeti. Kažu nema gladi, djeca imaju za marendu. Lažu, nego ljudi imaju ponos, ne žele da im se zna što preživljavaju. Država puni proračune, gradovi naplaćuju parkinge, ma sve Ok, treba platiti, ali ode ovrha pa se isti račun uveća za odvjetničke troškove, pa od sirotinje napraviše bezizgledene spodobe koje kao sive sjene lutaju beznadno kroz grad.

Sad zakon o osobnom stečaju, pokupi ti sve, pa plaćaj najam u vlastitom stanu. Pitamo se da li ovi građani postoje zbog države, i državnog proračuna ili država postoji zbog građana. Dokle ovako, a oni u državi prodaju obveznice, kažu da se jeftino zadužuju u inozemstvu. A građanka s početka priče i da hoće ne može pod nikakvim uvjetima ni dobiti zaduženje. Mislim da smo na žalost i u Metkoviću debelo spremni za pučke kuhinje i socijalne trgovine. Caritas čini koliko može, ali zajednica treba više. Liberalni kapitalizam ne poznaje ništa osim novca i prisilne naplate. Neka nam pokupe sve, i stanove, i kuće, i zemljište, neki koji u sretnijim sredinama zarađuju. Zar smo ovo zaslužili, da Zavodi za zapošljavanje služe za evidenciju za statističare, za opanjkavanje koliko ima nezaposlenih.

Empatije i ljudkosti nedostaje. Ljudi se boje pogledati u poštanski sandučić, kad ti netko zazvoni misliš da je plava kuverta sa ovrhom. Ne odlazimo na sahrane da ne bi netko vidio da nemamo sto kuna za dati ispred mrtvačnice. Prestrašno, a živjeti se mora… pa taman od skupljanja plastičnih boca.