U eri usvajanja raznih projektnih zahtjeva i dobivanja sredstava iz europskih fondova za razne namjene, ispod radara prolaze potencijalne mogućnosti za prijavu projekata kojima bi se zaštitile i svrsi privele tradicionalne građevine na području neretvanske krajine.

Tu u prvom redu možemo spomenuti zgrade nekadašnjih škola, zgrade škola i zadružne (društvene) objekte koji su potpuno devastirani zbog zuba vremena i ljudskog nemara.

Iza drugog svjetskog rata na potezu od Mliništa do Pojezerja građene su škole i seoske čatrnje (cisterne) koje su vjerno služile domicilnom pučanstvu.

Zahvaljujući depopulacijskim procesima, odnosno iseljavanju stanovnika i smanjenju broja agrarne populacije počela je devastacija zadružnih domova, školskih zgrada i čatrnja koje su gradili ti isti stanovnici.

Netko može reći što će nam čatrnje ako je postoji vodovod, ali to pitanje iz puno razloga nije na mjestu.

Pitka voda u većinu naselja stigla je prekasno da bi ljudi zbog toga mogli ostajati na svojim ognjištima. I električna energija također.

Međutim, zbog uvažavanja tradicionalnog načina života i velikih napora predaka, ali i zbog potencijalnih novih zdravstvenih i ekoloških problema, bile bi prihvatljive odluke neretvanskih općina i gradova o obnovi zapuštenih zadružnih domova, školskih zgrada i čatrnja.

Posebno je to važno zbog najavljenih projekata u ruralnom turizmu, vinskih i biciklističkih staza te drugih projekata kojima je cilj povratak zavičaju i prezentacija zavičajnih vrijednosti u europskom kontekstu.